Bertans za SK: Pozvao sam Duleta posle, važan mi je

Euroleague 25. dec 201913:05 > 13:08
Patrick Smith/Getty Images

“Možda je malo lakše na engleskom, ali hajdemo na srpskom“, kaže mi uz smeh Davis Bertans iz Vašingtona.

U narednih dvadesetak minuta nije se dalo zaključiti da bi lakše bilo na engleskom, sada već 27-godišnji Letonac izvanredno govori srpski baš kao da je i dalje u Beogradu i da raduje navijače Partizana svojim preciznim šutom za tri poena.

Stvarnost je drugačija, od crno-belih dana prošlo je više od pet godina, a Bertans trenutno igra svoju četvrtu sezonu u NBA ligi i jedan je od najboljih trojkaša u najjačem takmičenju na svetu.

U ekskluzivnom intervjuu za Sport klub letonski krilni košarkaš govori o svojim danima u Partizanu, pozivu koji je uputio Dušku Vujoševiću posle situacije koja je zakomplikovala njihov odnos, o Gregu Popoviću i Manuu Đinobiliju, o tome kako se borio sa povredama, atmosferi u NBA i u Evropi…

Rob Carr/Getty Images

Šutiraš neverovatno ove sezone za tri poena, bilo je mečeva i sa po sedam-osam ubačenih trojki – šta je “kliknulo“ za tebe u Vašingtonu?

“Pre svega, igram više na poziciji tri. Igram i na četiri, pogotovo kada imamo problema sa povredama, ali mislim da mi je sada stil igre kao što sam imao u Evropi – u Partizanu i posle u Baskoniji. Krenem i šutiram iz istrčavanja, znaju da mogu da pogodim i kad sam otvoren i kada nisam otvoren. U Sparsima sam više bio igrač koji čeka i šutira iz mesta – sada imam slobodu da igram svoju košarku, ima akcija za moj šut, to je to“, počinje Bertans za Sport klub.

Spomenuo si San Antonio, tri godine si proveo u Teksasu radeći sa jednim od najvećih trenera svih vremena – šta je za tebe bilo posebno upečatljivo u radu Grega Popovića?

“Kao trener, on ima svoj sistem i traži od svih da se u taj sistem uklope, da nema iskakanja – osnovna načela jesu da igrači ne budu sebični, da igraju za ekipu i da misle samo o pobedama, a ne o svojoj statistici“, kaže Davis i dodaje:

“Ipak, pre bih izdvojio to kakav je on kao čovek, u sećanju mi je ostala jedna životna situacija. Naša ćerka imala je šest nedelja, bili smo u bolnici četiri dana, zvao sam Grega i objasnio mu kakva je situacija. Nisam to ni tražio, a on mi je samo rekao: ‘Ne misli o košarci, ostaješ kući s porodicom’. Imali smo dva meča u gostima, on mi je rekao da nema šanse da idem. To je njegov najveći kvalitet, veliki je čovek – uvek je govorio da je porodica na prvom mestu, a da posle mislimo o košarci“.

Ronald Martinez/Getty Images

Nije Popović jedini velikan sa kojim si sarađivao – dve godine si bio saigrač legendama poput Tonija Parkera i Manua Đinobilija. Šta si naučio od njih?

“Bila je privilegija gledati ih i biti uz njih svakog dana. U regularnoj sezoni ima 82 utakmice, nije lako, oni su svake godine bili u plej-ofu, osvajali su titule, ali njihov stav i njihov pristup mečevima nije se promenio nimalo. Imao sam ja i do tada pravi stav prema košarci, ali neverovatno je videti momke sa takvim karijerama da se i dalje nesmanjeno trude. To sam preuzeo od njih“.

Poseban utisak na Davisa je ostavio Đinobili – čovek koji je dres Sparsa nosio od 2002. do 2008. godine, koji je četiri puta bio NBA šampion, osvajač Evrolige i olimpijski prvak sa Argentinom.

“Ima jedna anegdota van terena“, smeje se Bertans prisećajući se, “Bio je 14. februar, Dan zaljubljenih, bili smo u Orlandu, svi igrači su bili sa ženama ili devojkama, pa smo te večeri samo Manu i ja izašli zajedno na večeru. To je bilo baš smešno, mislim da on ima i tu fotografiju od te večeri“.

Zapravo, Davis kaže da je i najbolji savet u karijeri dobio upravo od Đinobilija.

“Govorio mi je da treba da provodim vreme ne misleći o košarci. Nama je to ceo život i treba se malo opustiti u slobodno vreme, provoditi više vremena s porodicom. Onda imaš više energije i kada se vratiš na parket. To je bilo i njegovo pravilo kada zajedno izlazimo negde kao ekipa – da ne pričamo o košarci uopšte, već o životu, politici, o čemu bilo“.

Tokom cele karijere imaš fantastičan šut – meka ruka i talenat naravno, ali iza stoga naravno stoji i mnogo rada. Koji su najvažniji elementi šuta?

“Pre svega je neophodno da budeš vredan, mnogo ponavljanja, mnogo šuteva. Leti imamo vremena, tada ne moramo da mislimo o ekipi, već o individualnom napretku, i to treba iskoristiti. Mislim da je najviše u glavi, šuter mora da ima samopouzdanja, da budeš siguran da svaki šut ulazi čak i kad ne uđe – promašaj brzo zaboravljaš i nastavljaš dalje. Tehnički, noge su jako važne radi balansa, na tome mnogo radim, čak bih rekao da su noge najbitnije za šut. Posle ide mehanika šuta, ali ako noge ne rade kako treba, ne možeš da ubacuješ u visokom procentu“.

Za sada imaš odličnu karijeru, a ona bi bila još bolje da te nisu zadesile dve teške povrede kolena. Kako si se izborio sa tim pauzama, i fizički i psihički?

“Kada sam doživljavao te povrede, pokušavao sam samo da se orijentišem na svaki sledeći dan, na ono što moram da uradim u rehabilitaciji, da danas budem malo bolji nego juče. Govorio sam sebi da ću se vratiti u pravoj formi ako tako budem razmišljao i radio. Devet-deset meseci, to je mnogo vremena, sve od nule sam počinjao, učio sam skoro i kako da šetam. Povreda je naravno negativna stvar, ali mislim da sam te pauze iskoristio maksimalno kako bih unapredio telo. U tim periodima najviše mi je značila podrška porodice, pogotovo saveti brata Dairisa (sadašnjeg igrača Himkija). I saigrači su me motivisali, bio sam na oporavku u San Antoniju, gledajući njih želeo sam još više da radim kako bih što pre bio na parketu“.

Marko Metlas/EB via Getty Images

Da se vratimo na tvoj period u Beogradu, igračku afirmaciju stekao si u Partizanu i navijačima ostao u lepom sećanju. Sa ove distance, koja su ti najupečatljivije uspomene?

“Najlepša uspomena jeste osvajanje ABA lige. Mislim da smo bili najmlađa ekipa u takmičenju, na početku sezone nismo igrali dobro, ali kako je vreme prolazilo, sve smo više bili pravi tim. U finišu sezone smo dostigli kulminaciju, na fajnal-foru u Laktašima smo bili fantastični, taj momenat je bio neverovatan – jedan od najboljih u mojoj karijeri“.

Duško Vujošević poznat je kao zahtevan trener, svaki njegov igrač ima u rukavu po nekoliko zanimljivih priča. Koje su situacije tebi ostale “urezane“, kako je on uticao na tebe košarkaški i lično?

“Kada sam ja otišao iz Partizana, odnos sa Duletom nije bio dobar. Prošlo je vreme i posle, kada je on otišao iz kluba, pozvao sam ga i popričali smo. Bio je srećan što sam ja zvao, sada imamo dobar odnos. Na osnovu svog vremena u klubu, rekao bih da Dule ima sličnosti sa Gregom Popovićem jer mu je bilo važno ne samo da je neko dobar igrač, već i dobar čovek. Pomogao nam je na svaki način – bez njega, mislim da ne bih ostvario to što sam ostvario u karijeri“.

Spomenuo si tu situaciju posle tvog odlaska iz Partizana (posle Bertansovog raskida ugovora sa Partizanom, Vujošević je izjavio: ‘Neki su zahvalni, neki su nezahvalni. Neki se zovu Lovernj, a neki Bertans’, prim. aut), koliko možeš da nam otkriješ iz tog razgovora kada si ga pozvao?

“Posle svega, kada sam pozvao, bio je srećan što sam zvao, a i ja sam bio srećan. On je kao čovek mnogo važan za mene, pomogao mi je nebrojeno puta i bilo mi je jako bitno da raščistimo sve. To je to, kao čoveku mi je to bilo baš važno“.

Mario Carlini/Euroleague Basketball/Getty Images

Na pitanje koji mu je najteži trening sa Vujoševićem, Bertans je odgovor počeo smehom:

“Uhhh, bilo ih je mnogo, ali jednog dana se dobro sećam. Imali smo teretanu, pa šuterski trening, dakle negde oko dva i po sata. Posle toga trebalo je da ubacim deset trojki u nizu iz istrčavanja. Nisam to uspeo mislim do 14.30, a imali smo i drugi trening uveče. Mislim da sam bio u Pioniru osam-devet sati tog dana, to mi je najteži dan u karijeri“.

Može se reći da si lako zaspao to veče…

“Ha-ha-ha, nisam zaspao, umro sam, čoveče“.

I tada si u Partizanu imao odlične saigrače – Sašu Pavlovića, Bogdana Bogdanovića i ostale, bili ste pravi tim.

“Mislim da smo svi mi iz te generacije mnogo srećni kada neko drugi igra dobro i uspe. I u Evroligi i u NBA nas ima, samo zamislim ako bismo se svi vratili u Partizan… Bili bismo sigurno najjača ekipa u Evropi, odmah“.

Gregory Shamus/Getty Images

Možeš li da zamisliš jednu NBA utakmicu sa atmosferom iz Pionira?

“Ne može to da se poredi… U plej-ofu u San Antoniju je uvek dobra atmosfera, ali to je mnogo drugačije nego u Pioniru, ovde je sve više šou, šta se dešava u tajm autima… U Partizanu se znalo, samo naši navijači – takve atmosfere ima možda na nekoliko mesta u svetu, u Beogradu, kada igraju PAO i Olimpijakos i to je to“.

Igrao si dugo na najvišem nivou u Evropi, sada imaš staža i u NBA, ali na šta ti je bilo najteže da se prilagodiš kada si tek došao?

“U NBA je lakše da u napadu ideš do koša zbog tog pravila defanzivne tri sekunde, ceo reket je otvoren – ako si dobar šuter, imaš ceo ‘koridor’ do koša. Najteže na dolasku jeste što ne znaš mnogo igrača, protivnika – OK, znaš superstarove, ali ne poznaješ pete-šeste igrače u timu, a oni su vrlo kvalitetni. Trebalo mi je malo vremena da pohvatam i naučim sve to. Pred utakmicu ujutru gledamo video sa rivalima, koji su im prednosti, pred utakmicu prolazimo kroz glavne akcije, i to je to – pokušavaš više da igraš svoju igru umesto da misliš na protivnika. To važi u regularnom delu sezone, ali u plej-ofu se duplo više pažnje posvećuje rivalu“.

Misliš li da ćeš završiti karijeru u NBA ligi?

“Ne mislim o tome uopšte. Čovek sam koji stvarno živi u sadašnjosti, mislim jedino o sledećem danu. Spomenuli smo dve teške povrede koje sam imao, zato sam fokusiran samo na ono što je neposredno preda mnom“.

fiba.basketball

Koji ti je bio najteži protivnik tokom karijere, a koji najdraži saigrač?

“Protivnik definitivno Kevin Durent – ako njega ide, nezaustavljiv je. Saigrača sam imao mnogo, ali opet bih izdvojio Đinobilija, taj čovek šta je radio… Ima 40 godina, a postavlja se za faul u napadu, uvek radi sve za ekipu, samo je mislio o timu i kako da pobedi, nikada mu nije bilo važno da li je on najbolji igrač ili ne“.

I za kraj jedno pitanje o reprezentaciji – Letonije neće biti na Olimpijskim igrama u Tokiju, ali oko Porzingisa možete da napravite izvanredan tim u budućnosti. Kakve su ti ambicije sa nacionalnim timom?

“Zaista je teško o tome govoriti sada, zbog FIBA prozora. Mi u Letoniji nemamo toliko kvalitetnih igrača na tom nivou, onih koji bi mogli da igraju kvalifikacije – imamo ih u NBA i u Evroligi, ne toliko u Evrokupu. Biće zato teško da se plasiramo i na Evrobasket“, zaključio je Bertans za Sport klub.