(Ne)novinarski Vimbldon

Privatna arhiva

“Prvo što uradiš kad dođeš jeste da ostaviš stvari, odeš na Centralni stadion, opališ selfi i okačiš na Fejs da crknu dušmani“. To je uz smeh bio savet mog iskusnijeg kolege kada sam ga pitao na šta da obratim pažnju pred svoj prvi Vimbldon.

Odseo sam negde u tri lepe, žena u čijoj kući sam bio govorila je engleski tako da smo se teško sporazumevali (nekako je uspela da mi uvali i doručak koji sam otkazao posle prvog dana), zaboravio sam adapter, pa me je ujak vodio kroz “obijanje“ štekera, a neiskusan kakav sam bio, gledao sam da siđem na stanici Wimbledon, koja je nekoliko puta dalja od tenisa od stanice Southfields. I tako, šetam po vrućini uzbrdo, sve skupa nekih 30-40 minuta, nervozan kao pas, a malo imam i tremu hoće li sve proći dobro.

I onda se ukazuje preda mnom – hram. Prvo što vidim jesu fotografije Novaka Đokovića i Petre Kvitove sa trofejima. Kao da mi je neko skinuo 10 kilograma sa ramena – nervoza nestala, zamenilo ju je samo ushićenje i razrogačene oči željne da upiju što više i što pre. Kada mi je Džej Ti (za one koji ne znaju pod tim nadimkom, to je moja koleginica Jelena Trajković) predložila da pišem nešto o svojim vimbldonskim uspomenama, prva slika koja mi se stvorila u glavi jeste ta kako stojim znojav i nekih tridesetak sekundi upijam da sam zapravo tu, da mi se ostvario jedan od snova.

Selfi jesam opalio nešto posle, ali ne za dušmane, već za svoje najmilije – radost je uvek lepša kada je s nekim deliš. Pres-centar na tri sprata, dobio sam ključ od fioke na svom stolu, šifru za wi-fi. Ostavio lap-top na stolu iznad kojeg je ekran na kojem se mogu gledati svi tereni, izašao napolje i prvi čovek na kojeg sam naleteo – Nik Boletijeri. Pristao je na intervju, sve je prošlo kako treba, kako je obično i prolazilo na Vimbldonu.

Bio je to prvi od mojih pet puta, za sada. Ono što govorim svima koji me pitaju u vezi sa posetom nekom Gren slem turniru jeste sledeće – obavezno kupite karte za prva četiri dana, kada se igraju prva i druga runda, i to onaj “grounds pass“ za manje terene. Tih prvih dana, osim kada naši igraju na njima, ja na velike stadione ni ne ulazim. Nezamenljivo je iskustvo gledanja tenisa tako da su igrači na dva metra od tebe – vidiš svaku grimasu, čuješ svaku reč. Tako sam u jednom od tih intimnijih ambijenata uhvatio Rubljova kako psuje i viče na svoj štab, svađu Jelene Janković sa Marijom Čičak, brojne tajne znakove tenisera sa svojim timovima. Jednostavno, čovek se više oseća kao da je deo meča, a ne puki posmatrač.

Sećam se kako me je kanadska koleginica opomenula da nema navijanja sa novinarskih mesta kada je Troicki ispuštao 2-0 protiv Pospišila, sećam se kako smo pri kraju Novakove konferencije zajedno gledali u ekran čekajući ishod duela Anderson – Federer, sećam se kako sam mrzeo pims i nisam mogao da se pretvaram da mi se dopada, da su jagode dobre i da šlag nije šlag…

Možete da zamislite moju sreću kada je Đoković te 2015. godine pobedio Federera u finalu, i to posle onog poraza u Parizu koji mi je bio debitantski slem. Tu sam se držao profesionalno, osim što sam dao sebi oduška na kraju meča, i posle sa bliskim ljudima. Prošle godine smo jedva preživeli finale sa Federerom, onaj veličanstveni Novakov povratak 2018, sa profesionalnog aspekta mnogo tekstova i intervjua kojima sam bio jako zadovoljan i koji su nailazili na vaše pozitivne reakcije. Sve to činilo je da se među travnatima tepisima Vimbldona polako osećam kao svoj na svome, kao da stižem drugoj kući. Ali to sve znate, neću vam i sada pisati o Novakovim titulama, drugim mečevima koje sam zapamtio, izdvajati intervjue koje pamtim.

Jer između tih stvari događale su se na tom Vimbldonu i neke privatno meni važnije. Još pre nego što sam došao na Sport klub, razgovor sa Bakijem dok smo gledali jedan meč – odmah me kupio time koliko je otvoren, iskren, neiskvaren. Tu sam prvi put malo dublje porazgovarao sa starim liscem Vojom, gradio i izgradio prijateljstvo sa Vukom, a mogu i svojim prijateljima sa ponosom da nazovem i Koleta i Viška. Od prošle godine i Cviju, hajd’ dobro, ha-ha. Pa se sada sećam koliko smo se smejali, sećam se kafane posle pobede nad Nadalom i još nekih kafana, smeha dok traju kvizovi, jedne moje fotke koja nikako ne bi smela u javnost (Kole, znaš da te volim), KFC-a, piva i vina, priča ozbiljnih, neozbiljnih i neozbiljno-ozbiljnih. I koliko sam naučio od njih.

Privatna arhiva

Pre dve i po godine stavili su me u pres-centru u neku skrajnutu sobu sa kolegama iz inostranstva, a iz tog poteza organizatora takođe su se iznedrila dva divna prijateljstva – sa mojom Grkinjom Viki, maratonkom i dobrom dušom, i Izraelcem Roijem, čudakom kojeg izuzetno volim. Došli su u Beograd posle, bilo je to divnih sedam dana, a trebalo je i sada već da budu u Beogradu, da se spremaju da budu svatovi. Svadba će morati da sačeka, po drugi put, ali lako ćemo posle za veselje.

Privatna arhiva

Kad smo kod toga… Znate za vimbldonsku tradiciju da se ne igra prve nedelje, tzv. Middle Sunday. Imam i ja jednu tradiciju za taj redak dan odmora. Prvo odem do terena, prekucam i sredim ako je nešto zaostalo, odgledam malo igrače kako treniraju, a onda sedam na voz i idem u Kju Gardens kod svoje sestre Saške (nikad cousin, uvek sister), dece i mog zeta Edija koji me čeka sa gajbom piva i roštiljom. Inače je okoreli navijač Vulverhemtpona, svaki put se smejemo kada me pitao onomad za Milijaša, a ja mu odgovorio: “Videćeš, brz je kao munja“. Poigram se sa Danijem i Izabelom pre nego što odu u krevet, a onda se Saška, Edi i ja ispričamo. Jednom smo Edi i ja ostali nasamo, uleteli u ozbiljnu priču, uleteli u pivo, a iz tog razgovora izrodio se odgovor na ključno pitanje: “Kako da zaprosim Minu?“ Nisam nešto mnogo kreativan za takve stvari, priznajem, ali tada smo pogodili u centar, samo pitajte moju Minu.

Tokom Vimbldona obično pada i godišnjica braka mojih roditelja, pa se uvek setim i priče kako se na njihovoj svadbi gledalo finale Borg – Mekinro. A jedini put kada u meni postoji nagon za “šopingom” jeste kada se nađem u radnji nekog od Gren slem turnira. Pre više od decenije bili smo na moru u Grčkoj, momci u sobi do nas imali su veliki peškir za plažu “Roland Garros” i “Wimbledon”, a Dule i ja maštali smo da i mi jednog dana odemo i donesemo ih. Možete zamisliti moju sreću kada sam mu doneo prvi peškir. Magnetići, korišćene loptice, kačketi, najlepši deo svakog Slema jesu ti poklončići za moje ljude.

I to je sve moj Vimbldon.

“Pogled sa novinarskih mesta na Centralnom stadionu. Nekada se čovek izgubi u količini posla, ali nikada ne zaboravljam kolika je ovo privilegija, jedan od mojih snova“.

To sam napisao prošle godine gledajući četvrtfinalni duel između Novaka Đokovića i Davida Gofana. Važno je osvestiti svaki trenutak koji čini da se osećamo dobro, naglas konstatovati kako nam je lepo i kako je sve kako treba. Jer doći će i vremena kada nije sve kako treba…

Neki raniji, ciničniji ja bi prevrnuo očima, ali sadašnji trenutak zaista je stvarno sve što imamo, hajde da probamo ovo što nas je snašlo da izguramo zajedno i da tražimo za sebe što više pozitivnih informacija jer treba ostati i psihički zdrav.

Vimbldone, vidimo se 2021, da stvaramo nove uspomene.