KK Crvena zvezda: Vrhunac Radonjićeve ere (treći deo)

Marko Metlas/Euroleague Basketball via Getty Images

Dejan Radonjić najtrofejniji je trener u istoriji Crvene zvezde, a kulminacija njegovog boravka na klupi crveno-belih dogodila se od 2015. do 2017. godine.

Marko Metlas/EB via Getty Images

Iako je po mišljenju mnogih, ali i po brojnim objektivnin parametrima, sezona 2016/2017. bila ona u kojoj su crveno-beli igrali bolju košarku, ipak su sezonu ranije ostvarili veliki uspeh plasmanom među osam najboljih timova Evrope.

Ovo je priča o toj sezoni, a u prvom delu govorili smo o kontekstu u kojem je „nastala“ ta sezona, o pogrešnim potezima tokom leta i o tome kako su oni ispravljeni, kao i o tome se sa ivice provalije Zvezda dokopala plasman u Top 16.

U drugom delu čitali ste o kompletiranju tima, neverovatnim utakmicama koje su donele plasman u Top 8 Evrolige, zatim o seriji sa CSKA i osvajanju titule u ABA ligi.

*Pročitajte i trilogiju Nikole Novakovića o drugoj najuspešnijoj sezoni u istoriji srpske klupske košarke: „KK Partizan 2009/2010: Vreme junaštava“.

Gudurićeva trojka i domaća titula

Marko Metlas/EB via Getty Images

Već neko vreme trofej na Jadranu ima veću težinu nego Superliga Srbije, ali istorijski nikada ne treba potceniti značaj trofeja na domaćoj sceni. U ligaškom delu Zvezda je imala svih šest pobeda, a baš kao u finalu ABA lige, Zvezda je predvođena Jovićem eliminisala Megu sa 2-0. Milojevićev tim pojačan Rašićem i Zubcem pružio je jak otpor u drugom meču, ali su crveno-beli u poslednjih pet minuta prelomili i na kraju slavili sa 74:64.

U finalu je čekao Partizan, a ta serija svim navijačima Crvene zvezde ostaće upamćena kao serija u kojoj je Marko Gudurić pogodio trojku u poslednjoj sekundi za pobedu u drugoj utakmici. Prethodno je na startu serije Radonjićev tim odigrao najbolji derbi u sezoni – Miler je ubacio 20 poena za poluvreme, svestranu partiju pružio je Micić, da bi meč definitivno prelomio Jović u trećoj četvrtini. U jednom trenutku bilo je +34, na kraju 84:53 za Zvezdu.

Povezano

Međutim, tokom sezone Partizan je već pokazao da je ponosan i žilav protivnik, stigla su i pojačanja poput Darela Vilijamsa, a u fantastičnoj atmosferi u Pioniru crno-beli su dominirali u skoku i krajem prvog poluvremena imali su ogromnih 50:30. Malo-pomalo crveno-beli su topili prednost – nije to bila lepa, ali jeste bila utakmica koja bi i neutralnog posmatrača držala prikovanog uz ekran.

Propustio je Partizan priliku da ranije slomi protivnika, a trojkama Gudurića i Lazića Zvezda se vraća u igru i unosi zebnju u redove crno-belih koji su sada pravili propuste u nizu. Na nešto manje od dva minuta do kraja Radonjićev tim dolazi do prvog vođstva, odgovorio je Marinković trojkom, a na 45 sekundi kapiten Partizana Novica Veličković pogađa neverovatnu trojku sa osam metara za 83:80 na 45 sekundi do kraja.

Činilo se da će to biti prelomna trojka, ali ruka je u završnici zadrhtala Vilsonu – promašio je jedno bacanje i dao Zvezdi novu šansu. Loptu je posle tajm auta uzeo Marko Gudurić, napravio karakteristični step-bek i pogodio trojku od table u poslednjoj sekundi za muk navijača Partizana i delirijum u suprotnom taboru – 87:86 i 2-0 u seriji!

Iz sadašnje perspektive ta trojka bila je presudni potez cele serije, ali Džikićev tim nije se predavao. U utakmici nalik onoj u Kupu Partizan je bio znatno čvršći predvođen Džonsom i Veličkovićem, u samoj završnici bilo je i +9, a na kraju je Simonović promašio šut za produžetak i crno-beli su zasluženo slavili 75:72.

Bila je to sama završnica duge sezone, ali igrači oba tima igrali su nesmanjenim intenzitetom – možda je bilo više grešaka, ali energijom i zalaganjem sve su nadoknađivali. Četvrti meč bio je sličan trećem, ali sa obrnutim ulogama. Imala je Zvezda +11 sve do šest minuta do kraja, blistao je Simonović, a veliki doprinos dao je i Luka Mitrović. Ipak, Partizan se približio na -2, ali je Cirbes četiri puta bio siguran sa linije penala, tako je stavio tačku na svoju MVP seriju i doneo Zvezdi 17. titulu prvaka države.

Gde je ko danas?

Photo by Marko Metlas/EB via Getty Images

Stefan Jović – od momka koji je bio rezerva u kragujevačkom Radničkom za tri godine u Zvezdi postao je jedan od najboljih plejmejkera Evrope. Te sezone napokon je, čak možda i sticajem okolnosti, dobio još veću odgovornost, ali u narednoj sezoni (2016/2017) to nimalo nije bilo slučajno. Postao je i važan deo reprezentacije Srbije, a posle dve sezone u Bajernu, od prošlog leta član je Himkija. Telo ga nije slušalo tokom karijere – da jeste, verovatno bi umesto u Bajernu završio u Olimpijakosu i imao još bolju karijeru, ali pred njim je svakako još nekoliko vrhunskih sezona.

Marko Gudurić – slično Joviću, i on je u narednoj sezoni napravio dodatni iskorak, što ga je preporučilo Željku Obradoviću i Fenerbahčeu. Često je Marko isticao da mu se dopada put Bogdana Bogdanovića – sledio ga je u Feneru, a posle dve sezone u Turskoj i rada sa najboljim trenerom Evrope popravio je prevashodno kontrolu lopte i letos je prešao u Memfis. U NBA se još nije izborio za svoje mesto, a utisak je i da će reprezentaciji Srbije najbolje dati tek u budućnosti.

Branko Lazić – i dalje je u Crvenoj zvezdi, sada kao kapiten. Sezona 2016/2017. bila mu je najbolja u karijeri, zaključavao je najbolje evropske bekove, ali i nadišao definiciju “defanzivnog specijalca“ u tolikoj meri da je bio deo reprezentacije Srbije na Evropskom prvenstvu 2017. godine. Tu je doživeo nezgodnu povredu i, od tada nije uspeo da ponovi partije iz sezone 2016/2017, ali i dalje je važan deo uglavnom evroligaške Zvezde.

Nemanja Dangubić – u Zvezdu je došao iz Mege sa etiktetom talenta koji bi mogao da bude nosilac i u reprezentaciji. Međutim, kod Radonjića je uglavnom imao defanzivne zadatke – to je bilo korisno za tim i za njega jer je uživao veliko poverenje i dobijao minute. Ipak, neke potencijale nije razvio, a nekoliko puta dešavalo se da ga povreda saseče baš kada je u naletu. Iz Zvezde je otišao leta 2018, odigrao jednu sezonu za Radonjića u Bajernu, a od starta ove sezone je u Estudijantesu. Ima 26 godina i u košarkaškom svetu svi ga znaju kao poštenog i velikog radnika – ne odustaje od igranja košarke na najvišem nivou.

Marko Simonović – još jedan igrač koji je i sledeće sezone briljirao u crveno-belom dresu. Jedan od onih za koje kažu da je “produžena ruka trenera“ na terenu, odgovoran i pouzdan, a u Zvezdi je u te dve sezone doživeo zenit na ulasku u četvrtu deceniju života. To je za posledicu imalo dve medalje sa reprezentacijom Srbije, ali i još jedan “jak“ ugovor u Zenitu. Tekuću sezonu počeo je u Cedeviti, da bi krajem februara prešao u Unikahu.

Tarens Kinzi – kada su Partizan i Zvezda bili na svom vrhuncu u ovom veku, jedna od moći sastojala se i u tome da igrači koji bi inače bili okarakterisani kao “plaćenici“ počnu da žive za zajednički cilj. Kinzi je to oličavao i u crno-belom i u crveno-belom dresu. Posle Zvezde nije više igrao na evroligaškom nivou – Hapoel Jerusalim, Breogan, Dižon, a od starta ove sezone 36-godišnjak nastupa za Orlandinu.

Kvinsi Miler – ta sezona bila je blistava zvezda u inače uglavnom tamnom nebu Milerove karijere. Čovek je koji je preokrenuo tu sezonu u koristi crveno-belih, vrlo verovatno bio njen najbolji igrač, a ni pre ni posle toga nije igrao ni blizu tog nivoa. Prethodno je životario po NBA i Razvojnoj ligi, a Zvezda mu je bila preporuka za ugovor sa Makabijem. Još tokom tog leta doživeo je tešku povredu kolena, navodno su u Makabiju bili besni, a od tada ga prate povrede zbog kojih mu je karijera praktično ugašena – za Bamberg je 2017. odigrao jednu utakmicu, od marta 2018. do kraja sezone igrao je u Portoriku, a ugovori sa Huventudom i Cibonom raskinuti su jer nije prošao lekarske preglede.

Maik Cirbes – zajedno sa Milerom, nemački centar još pre kraja sezone potpisao je ugovor sa Makabijem. Njega su srećom zaobišle povrede, ali nikada nije ponovio igre iz te sezone. Makabi ga je prosledio na pozajmicu u Bajern u januaru, tu je proveo sezonu i po pre nego što se vratio u Zvezdu. Često nedovoljno fizički spreman, njegovi odbrambeni nedostaci, naročito u odbrani pik-en-rola, nisu imali nikakav “izgovor“ s obzirom na to da ni na niskom postu više nije bio ni približno ubitačan. Tekuću sezonu počeo je u Cedeviti Olimpiji.

Vladimir Štimac – često potcenjivan u široj javnosti, Štimac ima “školsku“ karijeru počev od juniorskih dana. Nikada nije preskakao korake u razvoju, uvek je bio dobro došao dodatak timu, a nekada i glavna napadačka opcija kao u dobrom delu sezone 2017/2018. u Efesu. Sezonu ranije igrao je za Bešiktaš, sezonu kasnije za Turk telekom, a ovu je počeo u Fenerbahčeu pre nego što se treći put vratio u Zvezdu.

Vasilije Micić – Radonjić ga je “vratio u život“, Orhun Ene mu dao loptu u ruke i vratio mu samopouzdanje, Šarunas Jasikevičus ga naučio strpljenju i tajnama pik-en-rola, a sa Atamanom je dobio slobodu na najvišem nivou evropske košarke. Sada je jedan od najboljih evropskih plejmejkera, legitimni naslednik Miloša Teodosića u reprezentaciji Srbije i skoro pa sigurno budući NBA igrač.

#related-news_0

Luka Mitrović – momak je izražene košarkaške inteligencije kojeg su teške povrede kolena sprečile da napravi bolju karijeru. Još ima vremena, 27 mu je godina i bori se svim silama – Zvezdu je napustio 2017. godine i igrao je za Trinkijerija u Bambergu, da bi posle još jedne duže pauze igrao za Mursiju i sada za Menorku.

Boriša Simanić – kod Radonjića nije dobijao mnogo prostora da igra, čak i u nekim situacijama kada su mečevi već bili rešeni. Promenio je pristup, napredovao i igrački, činilo se da je prošla sezona kod Tomića bila početak puta uspona, ali Simanićeva igra za sada se jednostavno ne grana, uglavnom stagnira. Dugo se već govori o njemu, ali tek su mu 22 godine i vremena još ima da ispuni svoj nesumnjivo veliki potencijal.

Nikola Rebić – nije bio evroligaški potencijal, ali Rebić je postao solidan klupski igrač. Sezona i po u Megi, nekoliko meseci u Bilbau, zatim jedna godina u Mornaru, a prošlog septembra potpisao je ugovor sa Jenisejom.

Još jedna Radonjićeva briljantna sezona i – neočekivani odlazak

Sa aspekta trofeja, Zvezdina sledeća sezona bila je još uspešnija. Na papiru je to bio i slabiji tim, ali je Radonjić “oživeo“ još jednog centra, bila je to najbolja sezona u karijeri Ognjena Kuzmića, a Zvezdin već stvoreni identitet došao je do punog izražaja i bilo je to doba najvećeg poverenja između kluba i navijača.

Samo jedan poraz u ligaškom delu ABA lige, zatim titula trijumfom nad ekipom Budućnosti 2-1 u seriji i 3-0 nad Cedevitom. Takođe samo jedan poraz u ligaškom delu Superlige, a zatim i ukupno laganih 5-0 sa Megom i FMP Železnikom u plej-ofu. Vraćen je i Kup Radivoja Koraća, a u finalu je pao Partizan sa 74:64.

“Jedina“ razlika bila je u tome što Zvezda nije uspela da se plasira među osam najboljih timova Evrope. Bila je to prva sezona novog formata Evrolige u kojem je ipak znatno teže ostvariti takav uspeh. Crveno-beli su bili đavolski blizu – završili su sa 16 pobeda i 14 poraza, uključujući neverovatan niz trijumfa u kojem su redom padali Real Madrid, CSKA, Žalgiris, Fenerbahče, Makabi, Baskonija i Panatinaikos.

Međutim, nesrećni poraz od Olimpijakosa u neobičnoj Areni, uz jedan od mečeva karijere Agravanisa, loše poklopljeni drugi rezultati i u najmanju ruku diskutabilno suđenje u meču u kojem je Bamberg bio na korak do toga da pobedom nad Darušafakom donese Zvezdi Top 8. Većina igrača crveno-belih zajedno su gledali taj meč i nervirali se, a oštro je posle govorio i tadašnji trener Bamberga Andrea Trinkijeri. Na kraju, u direktnom okršaju u Istanbulu bolja je bila Darušafaka i Zvezda je ostala bez Top 8. Šteta, jer je potencijalni protivnik Real Madrid bio u padu, što se videlo i u seriji s Dačkom, a pogotovo na fajnal-foru.

Ipak, entuzijazam kod navijača Crvene zvezde bio je ogroman i na kraju te sezone. Uprkos pojedinim izjavama tokom sezone na osnovu kojih se rastanak mogao naslutiti, očekivalo se da će Dejan Radonjić nastaviti započeto i da će Zvezda sklopiti još jači tim pred sezonu u kojoj je Beograd bi domaćin fajnal-fora Evrolige. Umesto toga, tim će napustiti skoro svi nosioci igre počev od Jovića, Gudurića i Kuzmića, a posle dužih pregovora i razmišljanja, Radonjić je rešio da ne stvara ponovo tim praktično od nule.

U dve sezone posle toga promenjena su trojica trenera – Dušanu Alimpijeviću nedostajalo je i sreće, Milan Tomić je uspeo da vrati tim u Evroligu, ali se neočekivano povukao posle slabog starta tekuće sezone i tako u nevolje uvalio tim koji je formirao, a njegov naslednik je Dragan Šakota.

Period pod Radonjićem za navijače Crvene zvezde bio je period stabilnosti na koju nisu navikli, period velikih pobeda (nijedan evropski velikan nije ostao nesavladan) i period u kojem je osvojeno devet trofeja. Na pitanje početkom godine može li da se zamisli u budućnosti ponovo u ulozi Zvezdinog trenera, Radonjić je odgovorio:

“Mislim da je prirodno da se to jednog dana desi“.