Duletove reči, Dijamant starog vremena i mirni Drobnjak

Nebojsa Parausic/EB via Getty Images

“Najviše se igram sa detetom i to me ispunjava“, javlja nam se Milenko Tepić iz Novog Sada kada ga pitamo kako provodi vreme na prinudnoj pauzi.

Kaže da će sigurno da pogleda dokumentarac o Majklu Džordanu, preporučio nam je i tri knjige koje vredi pročitati (Hararijeve Homo deus i Homo Sapiens, kao i Stendalovo Crveno i crno), a našao je vremena i da se za Sport klub osvrne na svoju karijeru.

Razgovarali smo o periodu u Partizanu, o tome zašto nije ispunio očekivanja u Panatinaikosu, o odnosu sa Duškom Vujoševićem, saigračima koji su mu posebno pomogli, kao i o raznovrsnim iskustvima sa reprezentacijom.

Nedavno je Tepić napunio 33 godine, u karijeri je promenio deset klubova uključujući i sadašnji tim Iraklis, igrao je za reprezentaciju Srbije na velikim takmičenjima i, kada sada podvuče crtu, kaže da je zadovoljan.

“Svi vrhunski sportisti nakon određenog perioda u karijeri razmišljaju šta su mogli da urade bolje i drugačije, pa tako i ja razmišljam. Mislim da sam mogao bolje da se nosim sa nekim situacijama, ali kada gledam iz ove perspektive, ne bi bilo fer prema svemu onome što sam uradio da se i najmanje osećam nezadovoljnim. Ono što je najvažnije, imao sam čemu da se radujem, dosta lepih iskustava, velikih prijateljstava i igrao sam u mnogim zemljama. Ono što je takođe jako važno, imao sam sreće sa zdravljem i nisam imao mnogo problema sa povredama. I danas se osećam mentalno i fizički zdravim da mogu da igram košarku na ozbiljnom nivou“, počinje Tepić za Sport klub.

Teodosić-Tepić, tako su mnogi videli bekovski tandem reprezentacije Srbije u deceniji za nama. Međutim, po prelasku u Panatinaikos iz Partizana Milenko se nije najbolje snašao i posle toga se nije vratio na evroligaški nivo. Spomenuo je situacije sa kojima bi voleo da se bolje nosio, pa smo ga pitali na šta je tačno mislio.

“Sve zavisi od perioda života u kojem se nalazite. Sada kada sam roditelj, govorim svom detetu ono što su meni moji roditelji govorili, a što sam u određenom momentu mislio da je nepotrebno. Verujem da je ponašanje bilo u skladu sa godinama u kojima sam se nalazio. Kada sam prvi put odlazio iz Srbije, otišao sam u najbolji tim Evrope, a vrlo verovatno i u istoriji Evrolige. Ako pogledate igrače koji su tada činili tim, shvatite da je to vrlo verovatno tačno. A s obzirom na moj karakter, bio bi potreban duži period adaptacije gde god da sam otišao. Možda je trebalo da ostanem još godinu dana u Panatinikosu, razmišljao sam i o nekim situacijama posle prve sezone u Španiji. Naučio sam mnogo u tom periodu toga i mislim da sam posle svega postao bolji igrač i bolja osoba“.

Roberto Serra/EB via Getty Images

Sa Panatinaikosom je postao šampion Evrope, proveo je dve sezone među Zelenima, ali nije bio među nosiocima igre. Zato je 2011. godine doneo odluku da ode u Sevilju, u Kahasol. Međutim, to Tepiću nije prijalo.

“Košarkaški i po stilu igre, bila je to velika promena za mene. Do tada sam igrao samo za naše trenere, gde je pristup i način igre malo drugačiji. Dobro sam se osećao u Atini. Mislim da bi mi mentalno i fizički mnogo više prijalo da sam ostao. Bilo je i u Sevilji dobrih igrača, ali atmosfera oko ekipe nije bila ista – Sevilja nije košarkaški grad, već je prvenstveno fudbalski. Tadašnji Kahasol je bio izdanak sponzorstva banke i ljudi koji su dolazili nisu bili strastveni košarkaški navijači. To se osetilo i u ekipi. Kada je takvo okruženje oko kluba, teško je i održavati ambicije, posebno u uslovima kakvi su u španskog ligi, gde ima mnogo boljih ekipa. Solidna prva sezona, posle toga su počeli i finansijski problemi. Igrački mi je taj period najteže pao, ali sa druge strane ima i lepih stvari koje me vežu za boravak u Španiji“.

Trener Duško Vujošević sinonim je za dominaciju Partizana u 21. veku, a Tepić je sa njime sarađivao u dva navrata – od 2006. do 2009. i od 2013. do 2015. godine. Mnogo je anegdota ispričano o Vujoševiću i njegovom načinu rada, a nekadašnji košarkaš crno-belih ponudio nam je svoju perspektivu.

“Dule je poseban kao trener i izuzetno specifičan zato što ima hrabrost, ludački entuzijazam i posvećenost košarci. Hrabrost da se dâ šansa mladom igraču u godinama u kojima on možda nije spreman za tako veliki klub kao što je Partizan. Tako rizikovat svoje mesto jedistveno je u svetu u ovo vreme kada je rezultat postao prioritet i kada se greške ne praštaju. On je znao da formira igrače, da radi tehnički i taktički sa njima, ali i da formira karakter vežbama koje mentalno nisu lake. Što bi on rekao: ‘Onaj ko teže odustaje, taj nije spreman da izgubi’. Tako je i formirao ekipu, prvenstveno od igrača koji sa karakterom i ispravnim stavom prema obavezama i sportu. Naravno, njegov odnos je bio obavezujući za sve nas jer je on bio prvi koji je donosio entuzijazam i ozbiljnost. Igrač to mora da prati, to se uvek osećalo, a ja sam mu zbog tog odnosa uvek bio zahvalan, i danas sam. Posle toliko godina zajedničkog rada postali smo prijatelji, što mi je posebno drago. Iz takvog tima i takvog načina rada uvek isplivaju oni koji se najbolje prilagode, postanicu nosioci igre i prave velike i uspešne karijere“.

Dimitris Birdahas/EB via Getty Images

U moru upečatljivih situacija sa Vujoševićem uspeva Tepić da izdvoji jednu koja mu je posebno ostala u sećanju.

“Dule je veliki autoritet, posebno prema mladim igračima. Prve godine kada sam došao u Partizan, što je bila sezona 2006/2007, pobednik domaćeg prvenstva išao je direktno u Evroligu. Pobedili smo Zvezdu sa 3-1 u pobedama, došao sam među poslednjima u svlačionicu posle završetka poslednje utakmice, zadržali smo se dugo na terenu. Bio sam veoma srećan, a kada sam ušao, Dule mi je rekao: ‘Ne možeš da dolaziš poslednji u svlačionicu, bez obzira što smo osvojili titulu. Ti si najmlađi i to što se osvojilo ne znači da je kraj karijere, već od sada moraš da razmišljaš šta će dalje da se dešava‘. On automatski ne pokazuje velike emocije u tom momentu, već zna da je sport takav da morate da prebacite fokus na naredno takmičenje i novi cilj. To je jedini način da budete uspešni“.

Osim Vujoševića, bilo je i saigrača koji su usmerili Tepićevo razmišljanje u karijeri – taj uticaj veći je kada je košarkaš mlad i kada još nije sakupio svog iskustva.

“Prve godine u Partizanu Predrag Drobnjak mi je odgovarao po temperamentu – smiren je i može sa njime da se razgovara. Uz to, jako dobro se razume u košarku i zna kako i šta da posavetuje. Bilo je tu i starijih – Kecman, Pera Božić – koji su mi na neki način bili mentori. I kada sam bio u Vojvodini, bilo je tu dobrih igrača, ali ne bih izdvojio nikog posebno. A kada sam otišao u Panatanaikos, Dijamantidis mi je bio najbliži načinom igre i ponašanjem“.

Darius Tarela/EB via Getty Images

Tokom cele karijere Dijamantidis je igrao za dva kluba – prvo za Iraklis, a zatim za Panatinaikos od 2004. do 2016. godine. Trostruki evroligaški šampion, MVP Evrolige, četiri puta član idealne postave EL, evropski šampion i svetski vicešampion sa Grčkom…

“Jedan od najskromnijih velikana sa kojima sam igrao. Obično su ti igrači prepuni samopouzdanja, što se vidi po načinu ponašanja, hoda, gestikulacije, odnosa prema drugima. Ali on nije bio takav, njegova agresivnost mogla se videti samo u momentima velike nervoze na terenu. Van terena je bio igrač starog vremena. Kada sam tamo odlazio, već je bilo smartfona i interneta, a on je i dalje čitao novine i dolazio sa vestima koje su bile stare po dva dana. Bio je vrlo jednostavan i kada je reč o oblačenju, a živeo je u istom stanu deset godina, dobio ga je još kada je kao mlad igrač došao u PAO. Najjednostavniji auto – Smart ili Tojota Jaris. To su neke stvari koje ne idu uz igrača njegove reputacije, ali on je jednostavno bio takav. Mislim da je delom zbog svega toga našao put i izastao u jednog od najboljih igrača Evrolige svih vremena“.

Na pitanje koju bi utakmicu u karijeri voleo ponovo da odigra, Tepić je odgovorio:

“Moram dve. Turska 2010. na Svetskom prvenstvu, da kažem da smo tu polupobedili. Zatim i onu sa Partizanom protiv Cedevite u Areni. Oba puta smo primili koš u poslednjoj sekundi, a obe utakmice su bile izuzetno važne. One su mi ostale u sećanju kao dva najteža poraza u karijeri“.

Spomenuti poraz od Turske 2010. godine uvek je teška uspomena kada se razgovara sa članovima te ekipe, ali Tepiću je vrlo teško palo i Evropsko prvenstvo naredne, 2011. godine. Tada je Srbija u četvrtfinalu izgubila od Rusije, nije bilo ni sreće, a zatim je porazom od Grčke srušen i san u učešću na Olimpijskim igrama.

Getty Images/Christof Koepsel

“Nismo igrali sjajno, ali uspeli smo da pobedimo Turke u osmini finala. Veče pre četvrfinalne utakmice sa Rusima u Kaunasu, ja sam se ukočio na treningu. Pokušao sam da igram uz tablete i injekcije, ali nisam nikako mogao. Sećam se da sam se jedva vratio kući. Utakmicu pre toga Rašić je slomio rebro, imali smo još problema spolja i ostali smo jako kratki – sećam se da smo igrali sa Bjelicom na dvojci i izgubili smo tu jako važnu utakmicu sa Rusima, koja je mogla da nam obezbedi direktan plasman ili kvalifikacije za Olimpijske igre. Sve što smo radili prethodnih nekoliko godina, kada smo bili drugi u Poljskoj, pa četvrti u Turskoj, palo je vodu. Onda morate da krenete ispočetka i da se borite za plasman na Evropsko prvenstvo i da tražite neki drugi olimpijski ciklus i novu šansu. Meni je to takmičenje bilo najteže, što nismo uspeli da se plasiramo barem u polufinale“.

Tepić je bio deo nacionalnog tima i 2007. godine – na klupi je sedeo Zoran Slavnić, a Srbija je izgubila sva tri meča i takmičenje završila u grupi. Prvo Rusija, zatim Grčka, a onda i Izrael – uprkos slabijim rezultatima prethodnih godina, malo ko je očekivao baš ispadanje u grupi.

“Čudno je. Ja sam počeo da igram košarku prateći uspehe reprezentacije. Nacionalni tim je za mene tada, kao i sada, bio svetinja i nisam mogao da zamislim da se dogodi to da odete tamo i da ispadnete. Nažalost, to se nama desilo i bilo je pomalo traumatično iskustvo. Svi smo mislili da ćemo da dobijemo Izrael, to nam je garantovalo prolaz. Bilo je dobrih momenata, ali očigledno je da nismo uspeli da se dobro pripremimo za to što nas očekuje. Možda smo mislili da će da bude malo lakše na nekim utakmicama. Nije to ni jednostavan sistem takmičenja. Posle Svetskog prvenstva u Japanu 2006. nismo imali neki plasman, automatski smo upali u tešku grupu i došlo je do toga da ta jedna utakmica sa Izraelom odlučuje dalji prolaz. Nažalost, Izraelci uopšte nisu bili loš tim i mi smo izgubili. Ostao je gorak ukus“.

Za kraj smo ostavili najdražu Tepićevu uspomenu sa reprezentacijom, Poljsku 2009. godine – Dušan Ivković preuzeo je tim, a Srbija je iz drugog plana došla do velikog finala i završila sa srebrnom medaljom.

“Duda je potpuno okrenuo reprezentaciju, doveo je dosta mladih igrača, a najstariji su bili Krstić i Bojan Popović, koji su imali po 26 godina. Nova energija, mnogi od nas su igrali zajedno po klubovima ili smo se znali iz reprezentativnih selekcija. Stvorila se odlična atmosfera i mladalački entuzijazam, korak po korak smo gradili samopozdanje i u prvoj utakmici dobili smo Špance koji su tada bili neprikosnoveni. To je u nama stvorilo veru da možemo da uradimo nešto više. Imali smo malo sreće, sve se poklopilo i uspeli smo da završimo kao drugi, što je bio neplanirano dobar rezultat. Utakmica sa Slovenijom jedna mi je od najdražih u karijeri – sve vreme smo malo zaostajali, ali nismo odustajali. Na kraju smo uspeli da preokrenemo i dobijemo u produžetku“, zaključuje Tepić za Sport klub.