"Dule je stvorio mnoge, Zvezda tada bila u problemima"

Nikos Paraschos/EB via Getty Images

Duško Vujošević kao najznačajnija figura u karijeri, zašto je napustio Crvenu zvezdu posle samo mesec dana, osvrt na Evrobasket 2003. godine i Predraga Stojakovića i Olimpijske igre 2004. godine i Željka Obradovića... To su neke od tema koje je u intervjuu za Sport klub pokrio Đuro Ostojić.

Rodolfo Molina/EB via Getty Images

Najveći broj ovdašnjih ljubitelja košarka Baranina vezuje za dane u dresu Partizana (2001-2004) sa kojim je osvojio tri titule nacionalnog prvaka i jedan kup. Kao i veliki broj onih koji su nosili crno-beli dres u prethodnih dvadesetak godina, veoma je zahvalan treneru Dušku Vujoševiću.

“To je definitivno prekretnica u mojoj karijeri, svih momenata se rado sećam. Moran da ponovim ono što je mnogo igrača reklo do sada, a to je da je Dule Vujošević napravio mnogo – ne samo za Partizan, već za sve igrače koji su prošli školu koju je on vodio. Uz njega sam shvatio koja je žrtva potrebna kako bi se došlo do rezultata i šta sve igrači treba da rade kako bi bili profesionalni košarkaši. To je nešto što Duleta izdvaja od ostalih. Mogu da pričam o mnogim stvarima koje se tiču košarke, ali sve to stavljam po strani jer je glavno i osnovno to što je on jako posvećen košarci. Traži od igrača što i on sâm radi, a to je da igrači shvate da im je košarka život i način razmišljanja i da sve drugo treba da podrede košarci ukoliko žele da uspeju“, počinje 44-godišnji Ostojić za Sport klub.

REUTERS/Marko Djurica

Tokom tri njegove sezone u Partizanu bilo je mnogo izvanrednih saigrača – Vujanić, Stanojević, Šćepanović, Haus, Kecman, Tripković…

“Da, mnogo vrhunskih igrača. Tu je bio i Nenad Krstić, koji je završio u NBA, zatim Kosta Perović… Svi koje ste nabrojali imali su velike karijere, a Dule je u svakoj od njih ostavio značajan trag – svima nama je promenio način razmišljanja o košarci. Imam dosta dobrih drugova poput Vlade Šćepanovića, sa kojim sam igrao u više klubova tokom karijere“.

Bilo je mnogo uspeha i velikih pobeda tokom te tri godine – Ostojić kaže da ne gleda često unazad kada je o košarci reč, ali da je taj period ipak nešto posebno.

“Istakao bih utakmice protiv Barselone i Cibone 2003, to je bila moja treća godina u Partizanu. Takođe, kada smo dobili Budućnost i u Kupu i u prvenstvu u plej-ofu, iako su oni imali prednost domaćeg terena. To su mečevi koji su imali posebni značaj. Možda bih mogao da navedem i utakmicu protiv Hemofarma, kada je Vlado Šćepanović onih šutem iz ćoška sa poludistance doneo titulu Partizanu u poslednjoj sekundi. Jak utisak i ono što svi znaju jeste da navijači Partizana prave fenomenalnu atmosferu i poznati su po načinu na koji podržavaju svoj klub i svoje igrače. Svaki meč bude spektakl“.

Svojevremeno je Ostojićev dolazak u Partizan izazvao mnogo bure u javnosti – prvo je 209 cm visoki centar potpisao za Crvenu zvezdu, ali još pre početka sezone promenio je boje na dresu i prešao u redove večitog rivala. Nepunih dvadeset godina kasnije, Đuro objašnjava razvoj situacije u toj fazi njegove karijere.

“Imao sam tešku povredu kolena sa 20 godina i posle toga sam odlučio da odem Lovćen u kojem sam proveo dve godine. Posebno u drugoj sezoni smo napravili fantastičan rezultat, bile su to dve jako dobre razvojne godine, usledio je poziv Crvene zvezde i potpisali smo ugovor. Započeo sam pripremni period, imao neke zaista dobre utakmice, ali pojavili su se problemi posle godinu i po dana – Zvezda je tada bila drugačija, veliki su organizacioni problemi bili i nisu ispunili ništa od finansijskih stavki iz ugovora. U suštini, čim imate takve probleme na startu, imate problema kasnije i sa samom košarkom, sa radom na treningu. Iz ove perspektive sada to još bolje znam – ako problemi finansijske prirode na početku nisu rešeni, oni kasnije povlače neke nove i stalno se javljaju novi problemi što se tiče treninga i odnosa, atmosfera bude sve lošija i na kraju čitava situacija ne ispadne kako treba“, kaže Ostojić i nastavlja:

“Pred sâm početak sezone dobio sam poziv od Partizana, koji je te 2001. stvarao jaku ekipu. Ona je u godinama koje su usledile napravila sjajne rezultate, kao što smo već govorili. Iskoristio sam taj poziv da promenim sredinu. Jeste da je to iz ugla navijača jako nezgodno, ali iz ugla nas igrača, kojima je na prvom mestu naš razvoj i naša karijera, to je bio dobar potez koji mi je značio. Posle Partizana sam imao dugu inostranu karijeru“.

Photo by Aykut Akici/EB via Getty Images

Dogurao je Ostojić i do reprezentacije tadašnje Srbije i Crne Gore. Na Evropskom prvenstvu 2003. godine selektor je bio upravo Vujošević, a nacionalni tim izgubio je u četvrtfinalu od Litvanije i završio je na šestom mestu. Tada je to smatrano neuspehom u svetlu zlatnih medalja u Turskoj i Indijanapolisu, ali reprezentacija sve do 2009. godine i srebra u Poljskoj nije imala bolji plasman.

Povezano

“Samo učešće u reprezentaciji smatram vrhuncem karijere. Posle velikih uspeha prethodna dva leta, 2003. godine mnogi igrači bili su zadovoljeni postignutim rezultatima, pomalo i umorni od dugogodišnjeg učestvovanja na najvećim svetskim takmičenjima, pa se mnogi nisu ni odazvali. Takođe, i u samoj reprezentaciji možda nije bilo onoga što je krasilo pređašnju ekipu. Bilo nam je potrebno još nešto da bismo postigli značajniji uspeh. Kvalitetom smo bili značajno oslabljeni, i ja sam tu slučajno ušao, Vujošević me je naknadno pozvao zbog niza izostanaka. Ni meni nije bilo jednostavno da se uklopim u ekipu i pronađem svoju ulogu, ali s obzirom na to da sam već dve godine radio sa Duletom, znao sam šta on traži od mene“, ističe Ostojić i dodaje:

“Verovatno su svi očekivali da će se nastaviti niz uspeha, ali to možda nije bilo realno s obzirom na to da smo bili igrački oslabljeni. Mi smo ipak našli način da se plasiramo u četvrtfinale i da izbacimo Tursku u ‘baražu’, drugi je bio sistem takmičenja. Nažalost, u četvrtfinalu smo naišli na fenomenalnu reprezentaciju Litvanije, koja je bila prejaka. Posle tog takmičenja svi njihovi igrači su u svim evropskim klubovima imali značajne uloge. Te utakmice se odlično sećam. Loše smo počeli i dali smo im prostora da naprave sitniju razliku. Sve vreme smo se trudili da ih stignemo i na četiri-pet minuta do kraja smo ušli u otvorenu utakmicu, ali su se oni odlepili posle nekoliko naših promašaja i definitivno nismo imali šanse za pobedu (98:82 na kraju, Ostojić je dao 17 poena). Taj poraz mi je možda i najteže pao u karijeri. Uspeh sa reprezetacijom kod igrača predstavlja najveći motiv – znajući da smo bili blizu situacije da se borimo za medalje, a izgubili smo…“

REUTERS/Adrees Latif

Najbolji igrač i vođa te reprezentacije bio je Predrag Stojaković, ali on se povredio i nije igrao ključnu utakmicu.

“Fenomenalno je iskustvo bilo igrati sa njime, čak smo bili cimeri jedno vreme. Osim te godine, nisam imao još situacija da sam sa njim trenirao i bio u ekipi. Peđa je igrač koji je moje visine, ali je brži i jači, sa boljim šutem. U toj komparaciji sebi nisam mogao da nađem nijednu prednost u odnosu na takvog igrača, ha-ha. On je bio izvanredan igrač sa svojim fizičkim predispozicijama i košarkaškim znanjem. Nije čudo što se izborio u NBA i što je tako cenjen u Americi, s obzirom na to da je jedan od retkih tako kvalitetnih igrača sa ovih prostora“.

#related-news_0

Godinu dana kasnije očekivalo se iskupljenje Srbije i Crne Gore na Olimpijskim igrama u Atini, ali umesto toga je jedina pobeda zabeležena nad Italijom – porazi od Novog Zelanda i Kine značili su da je takmičenje završeno u grupi. Za razliku od Švedske, tada je Ostojić odigrao samo sedam minuta protiv Novog Zelanda i u takmičarski nevažnoj utakmici sa Angolom.

“Mislim da tu nije bilo loše atmosfere koliko je bio splet nesrećnih okolnosti. Ako mi verujete, pre neki dan sam video šut Emanuela Đinobilija u poslednjoj sekundi, sa jedne noge, o tablu, preko Igora Rakočevića. Tada smo od dobijene utakmice sa Argentinom startovali porazom. Mislim da je taj meč uticao na to da se poljulja samopozdanje koje smo imali, s obzirom na to da je to bila stvarno jaka ekipa spremna da se bori za medalju. Taj nesrećni poraz na startu, splet okolnosti…“

Tada je Ostojić imao priliku dva meseca da sarađuje sa najboljim evropskim trenerom svih vremena – Željkom Obradovićem. Kasnije je u Grčkoj i igrao protiv Žocovog Panatinaikosa.

David Ramos, Getty Images Sport

“Ono što sam primetio kao najveću razliku u odnosu na trenere sa kojma sam radio jeste da Obradović u svakom trenutku odlično čita situaciju u igri i vidi sve na terenu. Meni je takav osećaj ostavio na treningu i na utakmicama, da bukvalno vidi sve što se dešava na parketu, svaku sitnicu“.

Posle Partizana, Ostojić je igrao za Breogan, Bešiktaš, PAOK, Gravlen i Panelinios, u kojem je 2011. godine i završio karijeru.

“Posle odlične sezone sa Partizanom u Evroligi imao sam ponuda drugih evroligaša, posebno iz Turske, ali sam se odlučio za ACB ligu jer mi je bila želja da se oprobam u najjačoj evropskoj ligi. To je bilo vreme kada nije bilo Bosmanovog pravila, pa smo mi bili računati kao stranci koji su mogli da igraju u njihovim ekipama. Ta prva sezona je bila solidna, ali što se tiče celokupnog utiska, možda je na kraju ipak Grčka, posebno Atina, ostavila najjači utisak. Možda sam bio zreliji i formiranje porodice je uticalo na to da mi Grčka i Atina ostanu u veoma lepom sećanju“.

Ostojić je bio centar stare škole, borben i čvrst, poznat po dobroj igri leđima. Pitali smo ga kako misli da bi se snašao u današnjoj košarci.

“Mislim da ne bih imao problema jer sam mogao da se adaptiram na različite promene. Čak sam pred kraj karijere igrao kod trenera Ilijasa Zurosa, koji je vrlo rano počeo da menja te navike. On me je tada malo ‘oterao’ od koša, igra je bila drugačija. To me je nekako i čudilo jer sam ipak tokom dvadesetogodišnje karijere navikao da je centru mesto pod košem. Bilo je mnogo prljavije igre, sve je bilo drugačije, posebno tokom devedesetih. Košarka se ubrzala posle pravila od 24 sekunde. Kada smo pred sâm kraj moje karijere došli u situaciju da centri većinom služe za stvari poput odbrane pik-en-rola, zatvaranje reketa, skok itd, a manje je bilo igre leđima, jeste mi bilo čudno, mada mislim da sam mogao da se adaptiram“.

Posle karijere Ostojić je radio sa kadetima Budućnosti kao trener, dve-tri godine je bio deo sistema Mornara, a sada je generalni direktor Studentskog centra. Ostao je u košarci, a kada vrati film na igračku karijeru i podvuče crtu, veoma je srećan ostvarenim.

“Osim reprezentativnih uspeha za kojima stvarno žalim, veoma sam zadovoljan, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da sam bio ograničen problemima sa kolenima tokom čitave karijere, ja od 21. godine nisam mogao da odradim kontrakciju levog lista.. Dosta ljudi ne zna sa čime igrači moraju da se nose, sa kojim se sve problemima suočavaju i šta sve treba da prebrode da bi mogli da naprave uspeh. Zato i jesam ponosan na svoju karijeru“, zaključuje Ostojić za Sport klub.