Dan posle poraza: Ko stvarno voli sport, pomalo je lud

Skener 1. jun 202219:01 > 19:14 21 komentara
Novak Đoković
REUTERS/Gonzalo Fuentes

Dok smo pozavršavali sve posle duela Đoković – Nadal, bilo je četiri ujutru, tako da nisam danas na sto posto. Znam kako se Zverev osećao u Akapulku, ali ne brinite, nisam pravio nikakve incidente.

Ozmo na šljaci:

Obećao sam sebi da ću spavati makar do devet, što je značilo samo jedno – probudiću se u osam. Tako je i bilo. Dvojica trenera sa kojima sam želeo da porazgovaramo o meču Novaka i Rafe su mi rekli da su gledali samo prva dva seta, toliko o uspešnosti večernjeg programa na Rolan Garosu…

Ipak, jedan čovek je momentalno odgovorio na poruku – Jevgenij Kafeljnikov. Jedan od mojih heroja iz detinjstva, sećam se kada sam prvi put obezbedio intervju sa njime. Tad smo se lepo ispričali i ostali u kontaktu – novinar sam, konj od skoro 34 godine, ali i dalje mi je nerealno da ja kao tu nešto sa Kafeljnikovom na telefonu. S Kafeljnikovom, je.. te.

„Naravno, prijatelju, pozovi me za petnaest minuta“, napisao je dok sam još krmeljiv bio u krevetu. Nisam očekivao tako brz odgovor, ali to je bio najbolji alarm. Nije bilo teoretske šanse da stignem do kompleksa, a bio mi je potreban dodatni telefon na kojem bih snimao razgovor. Kao i uvek, u pomoć dolazi Ahmed, moj komšija i stanodavac.

Jevgenij Kafeljnikov
FedericoPestellini/Panoramic via Guliver

Radi dva posla i studira, iznajmljuje mali stan za 680 evra, govori tri svetska jezika, izuzetno je prijatan i ljubazan – i voli tenis. Dolazi Ahmed sa telefonom, Ženja javlja da je spreman i pričamo dok Ahmed pomno sluša. Evo šta je Kafeljnikov rekao dok smo pritiskali telefon ne bismo li se uverili da snimač stvarno snima.

„Saša, kaži mi, juče si gledao uživo meč?“ Na potvrdan odgovor dočekalo me je jedno „uhhhh, imaš sreće“. Ovaj posao stvarno je privilegija.

Sendvič u pekari, ritual ispunjen, a zatim smo Jela i ja prošetali prvo Bulonjom, i onda otišli do Ajfelove kule. Čisto da bacim fotku da se vidi da sam napustio Rolan Garos makar jednom. Ručak, pa palačinka, da se utešimo i malo odobrovoljimo.

„Otkud ti tako rano“, obratio mi se češki kolega na juniorskom meču – ja sam gledao Petru Marčinko, a on Nikolu Bartunkovu. Dok su se na terenu događali bezbrojni brejkovi, pričao mi je o još „bezbrojnijim“ Čehinjama za koje ćemo tek čuti – neverovatno, kao da imaju neku mašinu koja proizvodi kvalitetne teniserke.

„Trebalo je još malo da odspavaš“, konstatuje nakon što sam treći put zevnuo u toku razgovora. Nije do tebe, druže, OK ti je priča, nego…

Prilazi i moja drugarica Viki iz Grčke da vidi „da li sam živ“, i da se konsultujemo u vezi s naslovom za njen intervju s Tanasijem Kokinakisom. Izbor pada na „Neprestano mislim o tome šta sam mogao da uradim“. Da nije bilo povreda, jelte.

Sport klub

Dok pišem tekst, pridružuje mi se i Nenad, kaže kako još ne može da se opasulji od Đokovićevog poraza i kako nije mogao odmah da zaspi. Jeste vala, kada si tu uživo i pogotovo kada je publika protiv, pobede su slađe i porazi gorči.

I mora jedan dan da mi prođe da se vratim normalnom načinu razmišljanja. Reći ćete „lud je“, ali svi koji volimo sport strastveno pomalo smo ludi. Zbog te strasti i radim ovaj posao sa toliko žara.

Kad je već tako, odoh gore da gledam Čilu i Rubljova, sredina je trećeg seta dok pišem.

Tenis nikada ne staje!

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare