Endi i Kok: Uspomena za ceo život vredna je malo sna

Skener 20. jan 202313:00 5 komentara
Endi Mari
Photo by Clive Brunskill/Getty Images

Imam jedno, što bi mladi na društvenim mrežama rekli – nepopularno mišljenje: uživam u ludim teniskim noćima koje traju do tri-četiri-pet ujutru.

Znam da nabrojim racionalne razloge zašto to nije kako treba. Prvo, nije za sportiste, jer treba uraditi oporavak, telo je tako kasno i sklonije neposlušnosti, priprema za naredni meč postaje otežana.

Drugo, mnogi navijači moraju ranije da odu – da li zbog posla, da li zato što im se ne daje novac za taksi ili iz već nekog normalnog svakodnevnog razloga zašto su u to doba već u snu.

Treće, ne valja novinarima – nisam ni ja lud baš za time što sam sinoć zaspao u pet, a što već u jedanaest opet počinje tenis (u četvrtak veče još gore se zalomilo australijskim i britanskim kolegama, nema šanse da su legli pred 6.30). Sigurno postoji i još razloga.

Endi Mari Tanasi Kokinakis
Photo by Clive Brunskill/Getty Images

Ipak, uprkos svemu, ima u tim titanskim borbama do duboko u noć nešto magično, nešto što će se prepričavati i čega ćemo se zauvek sećati. Gledao sam Noleta kako osvaja US open, ali jednako mi je upečatljiva uspomena kada sam – sa još možda tri-četiri hiljade duša na stadionu Artur Eš – doterao do 2.03 ujutru gledajući spektakl Rafaela Nadala i Dominika Tima.

Svi mi koji smo na bilo koji način učestvovali u okršaju Endija Marija i Tanasija Kokinakisa pamtićemo to ceo život. To je valjda vredno nekoliko sati sna koje ćemo nadoknaditi? Ili nećemo, ali preživeti svakako hoćemo…

Duga noć ispunjena frustracijom sa Novakom Đokovićem onemogućila mi je da od početka pažljivo pratim duel na Margaret Kort areni, ali ispratio sam ključne raskrsnice i video koliko je Mari bio agresivan i kako je uspeo da napravi dramu od izgubljenog meča. I da, ako vam treba jedan poen da opišete karijeru momka iz Danblejna, to je ovaj:

Posao kucanja Novakovih izjava i bloga o njegovom meču potrajao je i duže nego inače jer mi je pogled često leteo ka ekranu na kojem su se kidali Mari i Kokinakis. Oko tri ujutru sam seo u taksi, snage za stadion i gužvu posle ipak nisam imao.

„Ima još jedan meč?!“, sa nevericom me je pitao taksista.

Došao sam, spustio jaknu, legao na kauč, maca koja mi je ovih dana cimer se pribila uz mene i gledali smo skupa – tenis usred noći (u toj vremenskoj zoni noći, je li).

Svi smo podelili to posebno iskustvo, a posebno Mari i Kokinakis. Mogu da ih zamislim kako se – poput Bagdatisa i Agasija svojevremeno – gledaju na stolovima za masažu i konstatuju: „Je.. te, šta smo mi sad odigrali?!“ Na kraju, u vrtlogu Džon Kejn arene, Škot je pobedio sa 4:6, 6:7 (4-7), 7:6 (7-5), 6:3, 7:5.

Drugi najduži meč u istoriji turnira (5 sati i 45 minuta), posle Đokovića i Nadala u finalu 2012, kada su igrali 5 sati i 53 minuta.

Drugi najkasniji finiš u istoriji turnira (4.05), posle Hjuit – Bagdatis, koji su završlii u 4.34. I treći najkasniji finiš u istoriji tenisa, pošto su Zverev i Bruskbi u Akapulku prošle godine okončali u 4.54.

Kakav rudar, borac i kakav zaljubljenik u ovaj sport. Posle četiri sata i 49 minuta s Beretinijem, Mari je izdržao još jedan maraton.

“Imam veliko srce!”

Za one koji govore da nema harizmu, očito je da samo površno prate tenis, jer Marijev smisao za humor skoro uvek ubada u središte.

„Imaš veliko sve“, rekao je intervjuer na terenu, a Endiju je kliker radio i posle pet ujutru:

„Nisam siguran da bi se moja žena složila“.

Sada nisam bio na stadionu, ali bio sam na istoj toj Džon Kejn areni kada se Mari 2019. godine “povukao” iz tenisa. Ima nešto poetsko u tome što mu je sledeći protivnik isti kao tada, protivnik od kojem čoveku pripadne muka kada je umoran: Roberto Bautista Agut.

Samo osam sati posle meč lopte, Endi Mari ponovo je bio u Melburn parku. The Show Must Go On.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare