Čudnovati životni put Majka Tejlora

Skener 30. dec 202011:00 > 11:17 13 komentara
Mike Taylor
Privatna arhiva

Majk Tejlor. Oni koji pažljivo prate košarku sećaju ga se iz dresa Crvene zvezde iz sezone 2009/2010. Izuzetno brzi plejmejker kod kojeg je bilo i genijalnih poteza i početničkih grešaka, a bio je deo mlade generacije u kojoj su igrali i Nemanja Bjelica, Nemanja Nedović, Marko Kešelj, Tadija Dragićević, Elmedin Kikanović, Vladimir Štimac...

Trebalo je ovo da bude priča uglavnom o tome, ono klasično što ste viđali u medijima mnogo puta – strani igrač priseća se svog vremena u Srbiji i priča priče o životu, saigračima, trenerima… I da, taj zadatak Majk Tejlor je obavio valjano – objasnio je zašto je znao da će Bjelica i Nedović napraviti vrhunske karijere („govorio sam im da su NBA igrači, samo da to još ne znaju“), prepričao zabavne razgovore sa Štimcem, ali osvrnuo se i na gorku stranu iskustva u Beogradu, tj. neisplaćene zarade.

*Sve poklone iz našeg Novogodišnjeg paketića pronađite OVDE.

Međutim, intervju sa 34-godišnjakom rođenim u Čikagu izrastao je i u nešto sasvim drugo – sa mnogo emocija, ali i rezona, Majk Tejlor je govorio o svojim unutrašnjim borbama, o tome čemu ga je naučio život van SAD („mi samo hoćemo da je veliko – velika kola, veliki hamburgeri, velike kuće…“) i zašto to ne bi menjao ni za košarkaški bolju karijeru.

Pre Zvezde igrao je jednu sezonu u Los Anđeles Klipersima, dao je 35 poena Njujork Niksima u Medison Skver Gardenu, nastupao u Poljskoj, Grčkoj, Kataru, Libanu, Koreji, Libiji… Uz brojne interesantne anegdote, Majk Tejlor predstavio nam je svoju životnu priču.

Mobli, Beron Dejvis i magična noć u Medison Skver Gardenu

Posle sezone u Ajdaho Stampidu, Majk Tejlor postao je prvi košarkaš u istoriji koji je draftovan iz Razvojne lige. Birali su ga Klipersi sa 55. mesta, a to je bila ekipa puna interesantnih košarkaša i karaktera – Beron Dejvis, Riki Dejvis, Zek Rendolf, Markus Kembi. Pravo mesto za početak intervjua.

Najpre bih izdvojio Katina Moblija. Mnogo sam od njega naučio, pre svega radnu etiku jer je on pravi takmičar – uvek je bio jedan od prvih u sali. Bio sam ruki, mi smo morali da budemo tamo dva-tri sata pre treninga, a on bi već bio tamo. Igrali smo jedan na jedan svakog dana. Gravitirao sam ka svemu što je on činio jer sam takođe bio veliki radnik, značilo je videti nekog tako veštog da toliko radi.

Beron Dejvis bio je jedan od mojih omiljenih igrača i pre nego što sam došao u Kliperse. Gledao sam ga kako vodi Voriorse do plej-ofa koju godinu ranije, bio je to čvrst tim. Riki Dejvis i Zek Rendolf su mi prijatelji i danas. Svi oni su bili u ligi po deset i više godina, a i dalje su gajili strast prema igri, bilo je to dragoceno iskustvo. Svlačionica sa mnogo različitih ličnosti i otvorenih, direktnih ljudi – bilo je zabavno.

Kao ruki je Majk Tejlor igrao na 51 meču, za prosečno 15,1 minut na parketu beležio je 5,7 poena, 1,7 skokova i 2,1 asistenciju.

Imam osećaj da su me prevarili za mesto u timu, mislim da je trebalo da ostanem do kraja ruki ugovora – dve sigurne, treća je bila timska opcija. Donald Sterling bio je tada vlasnik tima, mnogo je bilo politike i sr..a iza kulisa. Slatko-kiselo iskustvo sve skupa – bio sam među najvrednijima u toj ekipi, a ugovor vredan samo 750.000 dolara. Nije bilo razloga da ne nastavimo saradnju, do danas mi nije jasno zašto me nisu zadržali.

Osećam se kao da su mi uskratili priliku… Prvobitno je trebalo Klipersi da me biraju sa 35. mesta, ali Diandre Džordan nije biran ranije, pa su uzeli njega. A Diandre je trebalo da bude u prvih deset pikova… Sve je to poslovna strana košarke u NBA, ko zna kako bi se razvijalo da je bilo drugačije.

Sterling je ušao i počeo da psuje

Prošao je rok za trejdove i posle jednog od poraza Donald Sterling je ušao u svlačionicu. Psovao je, govorio nam da možemo slobodno svi odmah da pozovemo agente i da će nas ipak trejdovati, da ga baš briga i ako ne igramo sledeću utakmicu, sve u tom stilu… Govorio je da ne predstavljamo tim na pravi način, bilo je to ludo, svi smo se zgledali u stilu „šta on radi u svlačionici“… Ipak, bili smo najgori tim u NBA, imali smo samo 18 pobeda, bilo je to posle jednog od poraza kada je mislio da moramo bolje.

Celog života Majk će pamtiti 25. mart 2009. godine, kada je Njujork Niksima ubacio 35 poena u Medison Skver Gardenu. Na samo spominjanje te večeri Tejlor dobija želju za pričom – ističe da mu to nije bila jedina dobra utakmica, ali da jeste bila posebna.

Medison Skver Garden je jedinstveno mesto, nije nalik ni na jednu dvoranu u NBA – više je kao pozornica, okolo je mrak i ne vidiš mnogo navijača koji su u daljim redovima, osvetljenje je kompletno usmereno ka terenu. Osećaj je drugačiji, mnogo mikrofona koji su kupili svaki potez, svaki dribling, posle prolaska lopte kroz koš čuje se i eho, onaj lepi zvuk mrežice…

Na zagrevanju sam pogađao sve, ubacio sam i pet šuteva sa centra u nizu! Znao sam da bi to moglo da bude moje veče. Gubili smo sa 15 poena razlike već u prvoj četvrtini, lupkao sam Diandrea po laktu i govorio mu „igraćemo mnogo danas“. On mi je odgovorio „ne, brate, nema šanse“, pošto inače tada nismo ulazili u igru uglavnom.

Ustajem sa klupe, počinjem da se istežem već u prvoj četvrtini, siguran sam da ćemo ući, nema svrhe da starteri ostanu i da gubimo toliko. Nismo ušli u prvom periodu, Diandre mi kaže „jesam li ti rekao“, a ja sedam na kraj klupe. Onda na startu druge četvrtine čujem trenera Danlivija: „Majk, ulaziš u igru umesto Berona“. Posle toga je sve išlo kao u snu.

Bjelica mi govorio „ne, ne, ne“ na priču o NBA; Zvezda me otpustila čim sam se povredio

Majl Tejlor
Photo by Mike Ehrmann/BIG3 via Getty Images

Nakon što su Klipersi raskinuli saradnju, Majk Tejlor je želeo da ostane u NBA. Predsezonu je proveo sa Memfis Grizlisima, odigrao je i nekoliko utakmica, a na kraju se svelo na odluku Alan Ajveron ili on. “Naravno da nisam ostao u timu”, smeje se Majk. Zato je rešio da se prvi put u životu otisne van granica SAD, i to pravac u Srbiju i Crvenu zvezdu.

To iskustvo je u početku bilo pravi pakao. Bio sam brzi bek, šutirao sam, trčao, ali prvom treneru (Acu Petroviću) nije se dopadao moj stil igre. Takođe, bilo mi je jako teško da se odmah prilagodim na drugačiju kulturu, a pri tom sam dolazio direktno iz NBA, najboljeg životnog stila koji postoji.

Posle mesec dana promenjen je trener i došao je Trifa (Aleksandar Trifunović). Bio sam mlad i spreman, nisam verovao da u početku nisam igrao, ali Trifa je promenio sve. Rekao je da ćemo igrati brže: „Momci, ako ne možete da trčite i da pratite Majka, nećete igrati“.

U tom timu je bilo mnogo talentovanih igrača, neki su dogurali i do NBA – Bjelica i Nedo (Nedović). Oni tada nisu znali da su NBA igrači, ali govorio sam im to svakog dana: „Jeste NBA igrači, samo to još ne znate“. Trudio sam se da im ulijem samopouzdanje, Bjelica je sa 208 cm pogađao trojke i vodio loptu kao bek, a Nedović je imao sjajno telo, izvanredan atleta.

Počeli smo da igramo veoma dobro, u Evrokupu smo ušli u Top 16 i bilo je jako zabavno s jedne strane. Sa druge, nisam primao platu i bio sam izuzetno besan zbog toga. Uprkos tome, igrao sam dobro, bio i MVP kola u Evrokupu, u ABA ligi. Zato sam nastavio, ali nisam dobio platu tri-četiri meseca i mentalno nisam bio fokusiran koliko sam mogao da budem.

Trebalo je da se plasiramo među osam najboljih u Evrokupu, stvarno smo dobro igrali, ali povredio sam se na gostovanju Gran Kanariji. Nismo ni stigli nazad u Beograd, a moj agent mi šalje isečke iz novina, saznajem da su me otpustili. Nisam video ni doktora, nisam znao koja vrste povrede kolena je u pitanju, a već su me otpustili, nisu me ni platili. Na kraju nisam ni dobio taj novac. Borio sam se da idem na sud nekoliko godina, posle sam odustao, ne sećam se više ni šta se tačno dogodilo. To je bilo užasno, generalno sam imao slična iskustva u Evropi.

Beograd – lep, ali „cold as shit“

Posle perioda navikavanja, dopala mi se kultura u Srbiji, posebno ljudi. Saigrači su bili izvanredni, mnogo vrhunskih restorana, lepo je bilo biti uz vodu. Sviđa mi se Beograd kao mesto, ali recimo u početku nisam bio naviknut na neku vrstu hrane. Ipak sam bio prvi put van SAD, ništa mi nije bilo jasno i zato je u početku u mojim mislima sve bilo loše. Posle su saigrači počeli da me izvode, sve je bilo super i shvatio sam da je Beograd divno mesto. Doduše, bilo je užasno hladno (cold as shit, ha-ha-ha), dosta snega tada kada sam ja bio.

Baš sam to želeo sledeće da te pitam, malo si me preduhitrio, ali hajde da se vratimo na Nemanju Bjelicu i Nemanju Nedovića – video si ih dok su rasli, a izrasli su u vrhunske košarkaše.

Odmah sam znao da je Bjelica NBA igrač, na osnovu stvari koje je mogao da izvede, na osnovu raznovrsnosti. Igrao sam sa profesionalcima u Razvojnoj ligi, bio u NBA, a nikada nisam video da neko njegove visine može tako da kontroliše loptu kao bek. I šut, na treningu je šutirao i pogađao sa istih razdaljina kao ja i ostali bekovi, i to sa lakoćom. Trudio sam se da mu svakog dana govorim da je NBA igrač i da će stići dotle, a on je odgovarao „ne, ne, ne“, još nije verovao u to. Posle sam pratio njegovu karijeru, video da je otišao u Španiju, ali moje je mišljenje da je već tada mogao u NBA.

Nemanja Bjelica
Photo by Christian Petersen/Getty Images

Nedović je bio gladan učenja, uvek je želeo da me čuva i da igramo jedan na jedan svakog dana. „Majk, želim da igram u NBA, šta ti misliš da moram da uradim?“ Davao sam mu savete, govorio da mora da igra jako u odbrani, da bude u stanju da prati svog čoveka po celom terenu itd. Šta god bih mu rekao, uradio bi, videlo se da ima srca i da ima ogromnu želju.

Ono što je navijačima tada posebno upadalo u oči jeste to što je Majk Tejlor igrao u plitkim patikama, tada atipičnima za košarku.

Mi ih zovemo „low tops“. To su bile patike Stiva Neša, a znate da on voli fudbal i da je povezan sa Evropom. Obožavao sam to kako Neš igra, zato sam nosio njegove patike. Šta da ti kažem, brate, bio sam ispred svog vremena, sada svi nose takve patike.

Tokom karijere Majka prati reputacija da voli brzu hranu, pogotovo dok je bio mlađi, a nije mu stran ni noćni život. Osmehuje se na tu konstataciju…

Liban je sličan Americi po tome kakve se žurke prave. Sa Štimcem sam najviše izlazio u Beogradu, a u Grčkoj sam dosta izlazio sâm, moram da priznam. Igrao sam u malom mestu (Kavali) i morao sam autobusom 30-45 minuta do Soluna. Odmah posle treninga bih se brzo istuširao, otišao i vratio bih se sledećeg jutra. Kada sam bio mlad, to sam mnogo radio, bio je to način da oslobodim um jer su noćni klubovi bilo jedino što me je podsećalo na Ameriku, na kuću.

Druge kulture me promenile, nisam više tipični Amerikanac

Nije se više vratio u NBA, nikada nije zaigrao u Evroligi i nameće se logično pitanje – da li je Majk Tejlor ispunio potencijal koji je imao?

U inostranstvu sam osvojio osam trofeja i donosio sam pobednički mentalitet gde god da sam igrao. Mislim da sam mogao da igram u Evroligi, ali nije mi se pružila ta prilika. Prestao sam da igram u Evropi (poslednji put još 2015) jer mi je dojadilo da ne mogu da zaradim više, 250.000 godišnje je bilo najviše, češće i manje od toga. Zato sam odustao od evropske košarke i počeo da idem na Bliski istok, gde su finansije bolje. Agenti su mi tada govorili „nemoj da ideš, to nije dobra košarka, niko taj tip košarke neće poštovati u Evropi“. Ipak, ja sam profesionalac – novac je bio mnogo veći, a i ja sam i dalje bio ja, igrao sam u skladu sa visokim standardima koje sam sebi postavio.

Davao sam 30-40 poena po utakmici tamo, znam da sam u Evroligi sigurno mogao da dajem 12-16 poena prosečno, a to je već igrač velikog kalibra. Ponavljam, nije mi se pružila prilika u Evroligi, ali mislim da sam ispunio svoj potencijal jer sam sa svakim timom imao uspeha.

Mogao sam da budem igrač sa klupe u NBA i da igram petnaestak minuta po meču – tamo je veći teren, brže se igra, što meni odgovara – ali želeo sam da imam slobodu. Moj stil igre sada svi traže u NBA – bio sam disciplinovan, znao sam sve akcije, ali mislim da ni tamo nisam dobio pravu šansu i da bih je dobio da sam došao koju godinu kasnije.

Ipak, osvajao sam trofeje u Koreji, Kataru, Libanu, Poljskoj, Libiji, bila je jedna sezona u kojoj sam uzeo četiri trofeja. Počeo sam u Libanu, zatim dva trofeja u Kataru, a onda u Koreji za kraj, sve u sezoni 2016/2017. Posle toga sam imao šansu da zaigram za Filadelfija Seventisikserse, ali tamo sam ponovo pokidao ukršteni ligament kolena.

Razgovori sa Štimcem: Brate, predebeo si!

Bilo je mnogo dobrih šutera u tom timu Zvezde, sećam se momka po imenu Marko, nosio je broj 4 (Marko Kešelj), zatim broj 34 (Tadija Dragićević), a voleo sam i Štimca – borac, postavljao je blokove, skakao, igrao odbranu… Govorio sam mu da je predebeo, da mora da izgubi 10-15 kilograma kako bi postao mnogo bolji igrač. Učinio je to i postao odličan košarkaš.

Štimac mi je bio cimer na gostovanjima, vodio me je svuda – u restorane, noćne klubove, sa njime sam bio najbliži van terena. Često smo i razgovarali, govorio mi je da mu je san da igra u Evroligi, a ja bih mu kazao: „OK, brate, ali nemoj onda je..no da piješ pet šoljica kafe pre spavanja“, ha-ha-ha. Govorio sam mu da mora da bude malo disciplinovaniji. Ma svi su oni bili jako mladi, bila je to super ekipa, šteta zbog cele situacije.

Sve vreme intervjua Majk uspeva da istovremeno zvuči i uspavano i strastveno. Nakon priče o košarkaškom delu karijere, Tejlor postaje još strastveniji, nešto kao da je provalilo iz njega kada je objašnjavao zašto svoj put ne bi promenio. Nekoliko puta je ponovio da je postao bolji čovek zahvaljujući tim iskustvima. Evo kako i zašto:

Kada sam bio mlađi i kada sam bio u NBA, nisam ni znao da postoji nešto drugo, a sada imam tri pasoša sa ispunjenim svim stranama. Upoznao sam kulture koje se razlikuju od američke, a to je izuzetno važna stvar. Zašto? Zato što ljudi u SAD misle da je naš način jedini i ispravan i najbolji, a nije.

Kažem, postao sam bolji čovek u inostranstvu, video kako drugačije kulture funkcionišu – uglavnom je način života mirniji i ne pridaje se toliko značaj materijalnom kao u SAD. Mi volimo velika kola, velike hamburgere, velike kuće… U Evropi… Porodica znači više, velika familija je dobra stvar. U različitim kulturama spoznao sam da nije važno kako vam kuća izgleda spolja dokle god imate ono što vam je potrebno za život i imate svoju porodicu.

To se razlikuje od kulture u Americi… Evo sada svi shvataju koliko je Amerika rasistička i koliko je..no mrze crne ljude, ubija ih policija, crnci imaju najgore obrazovanje u SAD, najgore uslove života. Ja sam tako odrastao, u najgorim od najgorih uslova. U svim zemljama u kojima sam bio cenile su se moje razlike, zapravo im se dopada moja boja kože, interesantno im je to. U Americi me mrze zbog boje kože, u Evropi i drugim mestima su me voleli.

Generalno, u inostranstvu sam sazreo i proširio sam vidike, nisam više tipični Amerikanac, ali tipični Amerikanac nema priliku da iskusi ono što ja jesam. U stanju sam da nešto od tog mira prenesem i kući svom gradu i svojoj porodici.

Sada imam humantiranu fondaciju u Milvokiju – delimo obroke, odeću, pogotovo kada je hladno. Mentor sam mnogim mladim igračima koji odu u inostranstvu, a ne znaju šta ih čeka i nemaju iskustvo igranja daleko od porodice. Lepo je kada možeš nekome da preneseš znanje i iskustvo, da tako pomogneš, to mi je sada prioritet.

Trenutno je Majk Tejlor u Tunisu, prvenstvo je nedavno počelo – nada se da će učestvovati opet u „NBA Afrika“, a igrao je i basket „Big Three“ u SAD, što mu je bilo dobro došlo osveženje.

I dalje sam živahan, ali još nekoliko godina i nadam se da se vraćam kući. Iza mene je dugo putovanje i bilo je divno, ali imam sinove od deset i dve godine. Želim da učestvujem u njihovim životima malo više. Dugo sam pratio svoj san, sada je vreme da pomognem njima da ostvare svoje snove, da izgradim bolji život za njih.

Majk Tejlor još ne zna hoće li ostati u košarci u punom kapacitetu. Ako to bude slučaj, radiće individualno s igračima pošto veruje da tako može da bude najkorisniji.

Da pomažem na terenu, da zajedno analiziramo snimke i radimo u sali, ali da učestvujem i van terena. Kao što sam više puta spominjao, nije lako biti stranac, a ja sam naučio da kultura mora da se prihvati kako bi se uživalo u igranju u drugoj zemlji. Sada radim neke stvari koje kao mlađi nisam – idem u muzeje, učim o zemlji u kojoj sam.

Ranije bih bio u svojoj sobi za kompjuterom, razgovarao sa ljudima kod kuće, slušao njihove probleme, bacao novac ili ga slao kući… Ja bih bio budan noću kako bih pričao s njima, a onda bih dolazio umoran i neispavan na treninge, znalo je da bude užasno. Zato želim da budem pomoć Amerikancima u inostranstvu, ali i trenerima sa druge strane okeana jer često ne razumeju ceo kontekst, kako se ti igrači osećaju, kako se ponašaju… Hoću da budem most između ta dva sveta.

Za kraj, Majk Tejlor nam je otkrio da uveliko radi na stripu u kojem će govoriti o svojoj karijeri, iskustvima, košarci… Na proleće očekujte i predstavljanje tog stripa, mi smo se već dogovorili, a vi ste nadam se uživali u razgovoru.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare