Nahbar za SK: Trebalo je da dobijemo Srbiju 2009.

Skener 7. jan 202211:00 > 13:46 0 komentara
Boštjan Nahbar
Guliver Images

Kakav je Jao Ming bio u početku NBA odiseje, a kakav kada se opustio i pokazao pravog sebe? Kako je brzo shvatio da Vins Karter nije bio pun sebe, a kako je bilo prisustvovati neponovljivom podvigu Trejsija Mekgrejdija? Kako je doživeo čuveno polufinale Evrobasketa 2009. godine sa Srbijom?

To su neka od pitanja na koja u prazničnom intervjuu za Sport klub odgovara Boštjan Nahbar (41), nekadašnji košarkaš Rokitsa, Hornetsa i Nju Džersi Netsa, kao i Benetona, Barselone…

*Sve poklone iz našeg Paketića pronađite OVDE.

Razgovarali smo o njegovoj odluci da se vrati u Evropu iz NBA, opisao nam je jezivu situaciju na letu za Jutu, a dotakli smo se i Luke Dončića. Takođe, Nahbar je govorio o Asocijaciji evroligaških igrača (ELPA), sukobu FIBA i Evrolige, Džejsonu Kidu, Barseloni…

Zavalite se i uživajte u razgovoru, prijaće svima koji košarku vole.

Kaunter sa Jaom, večera u Kini i sudar sa Šekom

Photo by Jonathan Ferrey/Getty Images

Tri sezone Nahbar je proveo u Hjuston Rokitsima i bio je saigrač košarkaškog fenomena na početku 21. veka – Jaa Minga, prvog pika na draftu 2002. godine. Upravo su Nahbar i Stiv Frensis bili saigrači sa kojima je gorostas iz Kine najbrže izgradio vezu.

„O Jau možemo da govorimo celoga dana. Moj prvi utisak o njemu jeste to koliko je bio stidljiv i nesiguran. Za njega je to bila velika promena, pogotovo što mu je na leđima bio ogroman pritisak: bio je prvi pik, a od njega je mnogo očekivao ceo sportski i ceo politički svet Kine. Na početku nije dobro govorio engleski jezik, pa je zato bio povučen – ćutao je, slušao i gledao“, počinje Nahbar za Sport klub.

Ipak, Ming se brzo uklopio u tim i brzo je počeo da prihvata američki način život, a Nahbar i on su uvek sedeli zajedno u avionu, jeli u istim restoranima.

„Pokazalo se da je odličan momak – pametan i sa specifičnim smislom za humor. Zato smo brzo postali veoma dobri prijatelji, pogotovo što smo u isto vreme bili rukiji koji nisu dolazili iz SAD – iz različitih svetova, ali imali smo mnogo zajedničkih tačaka. Jedan od mojih najdražih saigrača – veliki čovek, ali ne samo stasom“, priča Nahbar i otkriva jednu od „tačaka“:

„Voleo je onlajn video igrice, to je bilo po ceo dan – igrali smo kaunter-strajk. Ja sam mislio da sam dobar, svojevremeno sam igrao mnogo sa svojim burazerom, ali on je bio na nekom drugom nivou, kao profesionalac, ha-ha“.

„Da ti kažem šta si jeo, ubio bi me“

Rokitsi su sa Jaom posetili Šangaj i Peking, gde su odigrali nekoliko utakmica pre sezone, a Nahbar nam prepričava anegdotu iz jednog restorana.

„Bila je to klasična kineska večera – na poslužavnik se stavljaju sva jela i vrte se, a ti uzimaš šta hoćeš. Pored mene je seo Jao i naručio milion stvari na kineskom. Volim da probam nove stvari, jedem sve, ali sam mu rekao: ‘Daj, barem mi reci šta je to što jedem’. Odgovorio mi je da će mi reći posle večere. Neke stvari su bile OK, neke sumnjive, ha-ha. Rekao mi je: ‘Da ti kažem šta si jeo, ubio bi me’. Do danas ne znam šta sam tamo pojeo“, seća se Nahbar i dodaje:

„Humor je pokazivao s prijateljima, tada se opusti i bude vrlo zanimljiv, a bilo je drugačije kada je oko njega sto novinara, mnogo navijača… Tada se malo povlačio u sebe“.

Jao je zbog povreda u samo osam sezona igrao u NBA ligi, ali to je bilo dovoljno da ostavi neizbrisiv trag i na terenu – u proseku je beležio 19 poena, 9,2 skoka i 1,9 rampi.

„Bio je visok 229 cm, a toliko spretan s loptom, uz izraženu košarkašku inteligenciju. Uvek je video korak unapred, imao je pristup u stilu: ‘Ne brini, samo ti utrčavaj, ja ću da te nađem’. Tako je i bilo mnogo puta, zaista izvanredan talenat. Protivnici u NBA su hteli da pokažu svetu da Jao nije toliko dobar, ali on je loše odigrao samo prvih nekoliko utakmica – posle toga je već pokazao koliko može. Sećam se prve utakmice s Lejkersima, protiv Šakila O’Nila – mnogo je bio nervozan, ali je pokazao šta ume. Posle tog meča, kada je pokazao da može da igra sa Šekom, otvorio mu se ceo svet, u glavi je probio barijeru i to je bilo to, još je i Šek rekao da je on ‘prava stvar’“.

„Svi drugari u NBA mi kažu da sam došao ispred svog vremena“

Boštjan Nahbar
Photo by Jeff Gross/Getty Images

Rano je Nahbar postao profesionalac, već sa 17 godina je zaigrao za ljubljansku Olimpiju, po sezonu proveo u Mariboru i Pivovarni Laško, a zatim i dve u Benetonu iz Treviza. Zatim su ga Rokitsi birali kao 15. pika na draftu i rekli su mu da će ga sa te pozicije birati samo ako se odmah zaputi preko bare.

SK Paketić:

„Naravno da u takvoj situaciji nećeš da kažeš ‘ne’, ali mislim da bi bilo bolje da sam još godinu-dve ostao u Evropi. Tu bih ojačao, dobio na iskustvu i postao još veštiji igrač – realno sam pre toga odigrao možda dve sezone na elitnom nivou u Evropi. Zato mi je bilo potrebno još godinu i po dana da dobijem nešto veću minutažu u NBA – dotad sam trenirao, radio na snazi“.

Boštjan je visok 206 cm, igrao je na pozicijama trojke i četvorke, a za šest sezona u najjačoj ligi na svetu prosečno je beležio 7,1 poen i 2,6 skokova. Kako kaže, bio je mršav i njegova građa nije bila pogodna za tadašnji stil igre u NBA ligi.

„Sada je drugačije, igra se otvoreno i brzo, što je tip košarke koji meni najviše prija. Tada se igralo mnogo jedan na jedan, dosta na niskom postu – ako nisi mogao da braniš svoje pozicije, nisi mogao da igraš ništa. Svi moji drugari iz NBA s kojima sam u kontaktu – bivši saigrači, treneri, ljudi iz menadžmenta – kažu mi da sam došao ispred svog vremena. Igrač koji je brz u kontri i ima precizan šut za tri, to je ono što se sada traži, to su igrači koji su najefikasniji. Tada sam morao da menjam svoju igru“.

Posle nepune tri sezone u Rokitsima, trejdovan je u Nju Orleans, gde je dobio više minuta, a vrhunac NBA karijere doživeo je igrajući za Nju Džersi Netse. U sezoni 2006/2007, Netsi su stigli do druge runde plej-ofa i tamo izgubili od Klivlend Kavalirsa, a Nahbar je bio odličan šesti igrač. 

„Izvanredno iskustvo za mene. Igrao sam dve i po godina sa Džejsonom Kidom i Vinsom Karterom. Bio je to dobar tim, ali nismo bili kompletni – nismo imali sreće jer se Nenad Krstić povredio, a nedostajao nam je jedan vrhunski centar, mislim da smo čak mogli da dođemo i do velikog NBA finala“.

„Mislio sam da je Karter ‘naduvenko’, od Kida su mnogi profitirali“

Vins Karter
Photo by Jeff Zelevansky/Getty Images

Vins Karter je u ligu došao kao čudo, mnogima se nije dopadao njegov stav, ali sa godinama se Vinseniti menjao i postao jedan od omiljenih likova u NBA – na kraju je postao jedini čovek koji je čak 22 sezone igrao u ligi, i u četiri različite decenije.

„Kada sam igrao protiv njega, uopšte mi se nije dopadao njegov karakter: ‘naduvan’, pun sebe… Posle nekoliko dana u Nju Džersiju, mišljenje mi se promenilo – video sam da je super saigrač, da je otvoren i ljubazan. Pri tom me je divno primio. Nas dvojica smo izvrsno funkcionisali – njega su često udvajali, što je meni olakšavalo, ali i njemu, jer sam širio teren šutom za tri. Više puta mi je rekao da uživa da igra sa mnom“, kaže Nahbar i dodaje:

„Nije me iznenadilo kada sam video da je postao jedan od onih igrača koje svi ljudi u ligi izuzetno poštuju. Odrastao je, prilagodio neke stavove, što mislim da mu je i produžilo karijeru, jer je postao veoma vredan kao veteran u ekipi“.

Kad putuješ 500 puta u karijeri avionom…

Jednom prilikom, Rokitsi su odmah posle treninga seli u avion i pošli put Jute na utakmici. Većina tima je spavala, a onda…

„Odjednom avion, umesto da sleti, digne se jako u vazduh opet. Zavladala je panika. Javio se pilot, izvinio se i rekao nam da je bio problem u komunikaciji – u trenutku kada je trebalo da sletimo, na pisti je bio jedan mali avion. Pilot je reagovao u sekundi. Moglo je loše da se završi, ali kada putuješ 500 puta u karijeri avionom, nešto tako se desi… Sreća, završilo se kako treba“.

Za Džejsona Kida u jedno je Nahbar siguran – to je najbolji košarkaš sa kojim je igrao u karijeri. Kidova biografija je impresivna: desetostruki ol-star, po pet puta u idealnoj postavi NBA i prvi asistent lige, dvostruki olimpijski šampion. Na kraju – i šampion sa Dalas Meveriksima 2011. godine.

„Nije bio pričljiv, ali je zato sve radio na terenu. Tihi vođa. Nema pola sata priče gde da idem i šta da radim – samo ga pratiš i sve ti se otvori. Nisam jedini košarkaš koji je profitirao od igranja s njime, duga je lista onih koji su napravili karijere dobrim delom i zato što su igrali sa Džejsonom. Nije bio konstantan u šutu za tri poena, ali je imao skok, neverovatan polazak u tranziciju, asistencije. Pravi plejmejker, jedan od najvećih svih vremena“, objašnjava Nahbar i dodaje:

„Malo povučen, ali videlo se da uživa u košarci i da žarko želi da pobeđuje – zato je i tražio da ode iz Netsa, jer ekipa nije imala perspektivu da ide do finala. Uspeo je da dođe do prstena u Dalasu, to ilustruje njegovu kompetitivnost koja se videla na svakom treningu i na svakoj utakmici“.

Ti-Mekovih 13 poena za 33 sekunde…

Trejsi Mekgrejdiu
Photo by Stephen Dunn/Getty Images

Još jednu od NBA legendi Nahbar je „uhvatio“ – Trejsija Mekgrejdija. Doduše nakratko, ali dovoljno dugo da prisustvuje antologijskoj sceni u kojoj Ti-Mek ubacuje Sparsima 13 poena za 33 sekunde i donosi pobedu u naizgled izgubljenoj utakmici.

„Bilo je baš čudno. Pola hale je već otišlo kući, mislili su da je kraj. I onda odjednom počinje da pada trojka za trojkom, tri plus jedan… I eto prilike za pobedu! To se sve munjevito izdešavalo, mi smo već razmišljali u stilu: ‘OK, je.. ga, izgubićemo od Sparsa koji su među najboljima u ligi’. Tada počinje da se događa nešto što se desi jednom u istoriji“, priča Nahbar i seća se kako jedan čovek nije dozvolio euforiju u svlačionici:

„Svi smo bili radosni, ali i u šoku – ni sami nismo znali kako smo pobedili. Ipak, kada igraš za trenera Džefa van Gandija, znaš da on nikada nije zadovoljan. Dobili smo kako smo dobili, a on je rekao da smo odigrali loše i da bismo izgubili da nije bilo Trejsija na kraju. To je bila istina, to su veliki treneri, nije dozvolio da poletimo… Ipak, videla se euforija i po reakciji medija – mnogo kamera, ljudi oko svlačionice, to je taj šou koji se onda pokazuje po celom svetu“.

Otkud Dinamo posle NBA i najveća greška u karijeri

Boštjan Nahbar
Photo by Micha Will/Bongarts/Getty Images

Godine 2008, Nahbar povlači za mnoge iznenađujuću odluku i potpisuje za moskovski Dinamo. Situacija je tada bila specifična – igraču Nahbarovog pedigrea bilo je teško da pronađe ugovor na duže od dve godine, bio je to mršav prelazni rok jer su timovi već razmišljali o 2010. godini, kada su Džejms, Vejd i Boš postajali slobodni agenti.

„Nisam bio jedini koji se vratio u Evropu – Giriček, Garbahosa, posle i Kleiza, došli su i Džoš Čildres, Bojkins… Neki klubovi imali su veliki budžet, tako da finansije jesu bile jedan od elemenata u mojoj odluci. Osim toga, predstavljen mi je trogodišnji projektom sa trenerom Dejvidom Blatom na čelu – imali smo i privatni avion, svoju salu. Bio je to ozbiljan plan da Dinamo dođe do Evrolige i da postane kao CSKA“, kaže Nahbar i otkriva kako je tada razmišljao:

„Do 20. jula, kada sam potpisao za Dinamo, nisam imao takvu ponudu iz NBA. Nije bilo sigurno koliko ću i šta ću dobiti u NBA. Rekao sam agentu: ‘Ako u narednih pet dana možeš da mi središ upola manji ugovor nego u Dinamu, ostaću u NBA’. Ipak, nije se uspelo, samo su se davali dvogodišnji ugovori… I onda je došao Dinamo sa mnogo većom ponudom, mislim da bi svaki igrač to prihvatio. Tada se nije govorilo o nadolazećoj finansijskoj krizi u Evropi, niko nije ni pretpostavljao…“

Brzo je pukao ceo projekat velikog moskovskog Dinama, ali Nahbar ne žali za tom odlukom. Ne, kaže da je najveću grešku napravio kada je odlučio da potpiše za Efes, gde je bio sveden na ulogu igrača koji samo čeka da primi loptu i šutne.

„Sigurno bih izabrao drugačije, ali ne može čovek uvek da ima sreće kad bira klubove“.

Usledila je selidba u Bamberg, povratak u formu i uloga nosioca na evroligaškom nivou, što je Boštjanu bilo potrebno posle turobnog perioda u Turskoj i izlaska iz teške povrede. Dve najlepše godine, ipak, proveo je u Barseloni.

„Tu sam najviše uživao, sa mnogima od tih momaka sam i danas prijatelj – Uertas, Oleson, Ante Tomić, naravno Erazem Lorbek, sa kojim sam porodični prijatelj, zatim Viktor Sada, Navaro… Igrali smo fajnal-for Evrolige, osvojili titulu u Španiji. Nositi dres Barse je nešto posebno, grad je lep, odličan trener Ćavi Paskval“.

„Mislim da smo zaslužili pobedu nad Srbijom 2009. godine“

Boštjan Nahbar Slovenija
imago Eibner via Guliver Images

Sa reprezentacijom Slovenije do 20 godina postao je Nahbar evropski prvak 2000. godine. U seniorskoj konkurenciji se medalje nije dokopao, iako je učestvovao na četiri evropska i jednom svetskom šampionatu.

Najbliži je bio u Poljskoj 2009. godine, kada je Slovenija u epskom meču izgubila od Srbije sa 96:92 u produžetku. Bio je to okršaj koji se i danas prepričava, koji je Dežela imala u šaci, ali je Srbija sa Dudom Ivkovićem uspela da slavi i da započne sopstvenu renesansu.

„Mislim da smo zaslužili da dobijemo tu utakmicu, ali košarka je ponekad okrutan sport. Jedan promašen šut, jedna izgubljena lopta ili odluka sudija mogu da promene sve. Imali smo tim za medalju, to smo i dokazivali do tog meča. Bili smo razočarani, verovali smo da imamo ekipu da idemo čak do kraja. Nikada nisam gledao snimke svojih utakmica – ni pobede ni poraza – tako da ne znam šta se tačno dešavalo više, znam samo da je bilo ludo i da su navijači i u Srbiji u Sloveniji godinama posle govorili o njoj. Barem mi je to drago, da je to bio meč koji ljudi još pamte“, kaže Nahbar i ukazuje na to da je to četvrto mesto predstavljalo još jedan stepenik na putu koji je vodio na vrh:

„To je dotad bio najbolji rezultat za Sloveniju – ako gledate od 1991. pa nadalje, skoro svaki put je išlo nabolje. To je bio vrhunac naše generacije koja je otišla sa scene posle Evrobasketa 2013. godine, a Slovenija je četiri godine kasnije uzela zlato“.

FIBA-Evroliga? Pokazalo se da ne ide taktika „glavom kroz zid“

Boštjan Nahbar
Photo by Rodolfo Molina/EB via Getty Images

Posle igračke karijere, Nahbar je jedno vreme bio savetodavac Detroit Pistonsima. Nikada nije bio zvanično skaut, ali u Pistonsima je bilo mnogo njegovih poznanika iz NBA.

Ipak, postoji razlog zašto Boštjan nije mogao i ne može ozbiljno da se posveti tome – direktor je Asocijacije evroligaških igrača (ELPA). Impresioniran organizacijom u NBA, Nahbar neprestano uči, a kaže da mu rad u ELPA okupira sve vreme.

SK Paketić:

„Tek smo u četvrtoj godini. Evropska košarka i evropski sport nikada nisu imali udruženja igrača na međunarodnom nivou. Dakle, na početku smo, ali smo već uradili i promenili neke stvari. Uredili smo neke nove procese kojima se štite igrači, postigli smo kolektivni ugovor sa Evroligom i sa klubovima – to je prvi pravi korak kojim smo pokazali svim ostalim ‘igračima’ na košarkaškoj sceni da smo ozbiljna organizacija“, naglašava Nahbar i otkriva buduće planove:

„Zasad premašujemo očekivanja, ali ima i otvorenih stvari koje treba da poboljšamo kako bi igrači imali bolje karijere i status, kao i da Evroliga bolje funkcioniše. Mislim da je Evroliga odličan proizvod – odlični timovi i liga, vrhunski košarkaši – ali taj proizvod mora da bude finansijski isplativiji. Tu ima dosta rezerve“.

Srodna je tema i ono što svakog ko iskreno voli košarku muči već dvadeset godina – sukob na relaciji FIBA i Evrolige kojem se ne nazire kraj, a u kojem najbolnije pati sama košarka.

„Na kraju će obe strane biti prinuđene da se dogovore, neće biti drugog izbora, jer ovako obe strane gube. Bez dogovora FIBA-Evroliga nema budućnosti za evropsku košarku. Taj prostor koriste drugi sportovi, to se već dešava. Ne govorim o fudbalu koji je sve za sebe, već o odbojci, rukometu itd. Ovaj ‘rat’ nije dobar za sport, mlađe generacije gube interesovanje, opredeljuju se za druge sportove, što će se tek videti za pet-deset godina. Prethodnih godina je svaka strana vukla na svoje, nadam se da će pandemija da ubrza razgovore. Teško je reći koje je to tačno rešenje, ali mislim da će svako prvo morati da napravi korak nazad kako bi napravio dva napred. Pokazalo se da nije produktivno ići glavom kroz zid i gledati samo sopstvenu korist“.

Nahbar ističe da je ključna reč „utakmica“, te da je skoro nemoguće pronaći model kojim će svi biti zadovoljni.

„Evroliga je promenila format i ima više utakmica, a FIBA je vratila prozore tokom sezone. Niko neće da gubi ‘svoje’ utakmice jer one su to što donosi zaradu. Tu je glavni problem, tu treba naći kompromis. Važno je i igračima obezbediti odmor – mislim da jedan košarkaš u evroligaškom klubu ima najteži raspored i najopterećniji je, čak i kada se uzmu i drugi sportovi u obzir. Uvek kad razgovaramo s Evroligom, ‘guramo’ ih da traže rešenje za taj problem“.

„Luka treba sebi da produži karijeru“

Ron Jenkins, Getty Images

Za kraj četrdesetominutnog razgovora ostavili smo Boštjanovog zemljaka o kojem već godinama priča košarkaški svet – od tinejdžerskih dana u Realu, evroligaške titule i MVP priznanja, pa do toga kako je, mimo očekivanja mnogih, brzo osvojio i NBA ligu.

Reč je, naravno, o Luki Dončiću. Šta Luka može da popravi kako bi postao još bolji igrač?

„On je već jedan od najboljih košarkaša na svetu. Nije stvar u tome šta može da doda svojoj igru – ima izvrsnu kontrolu lopte, dobar šut, velik je i može da igra i leđima ka košu, vidi ceo teren… Neću da gubim vreme na to šta on sve može da uradi na terenu. Suština je da sebe drži u maksimalnoj fizičkoj spremi, te da tako pomogne sebi i smanji rizik od povreda. Niko ne želi da mu povrede skrate karijeru. Igrački ima sve, a on mora da se koncentriše na to da bude zdrav i da maksimalno produži karijeru“, zaključuje Nahbar za Sport klub.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!