Sportsko novinarstvo: Oda sportu i knjiga iz strasti

Skener 23. apr 202111:31 > 11:34 14 komentara
Sportsko novinarstvo
Privatna arhiva

Sledeći put kada u društvu izgovorite: „Bože, kakve sve budale danas izdaju knjige“, slobodno spisku dodate još jedno ime – Saša Ozmo. O kakvoj knjizi je reč, otkriću na kraju teksta, ako vi ne otkrijete ranije. Zasad znajte da je nastala kao plod strasti koja je prerasla u ljubav. Pa, možda i nisam tolika budala.

Teško mi je da odredim koren tolike ljubavi prema sportu i lopti. Da, u mojoj porodici je sport bio važan deo svakodnevice – kao mlađi, tata je živeo na terenima za basket, a mama vodila statistike školskih košarkaških utakmica davno pre nego što je nastupilo doba analitike.

*Knjigu možete poručiti na veb-sajtu Jež izdavaštva, kliknite OVDE, a uskoro će se naći i u knjižarama.

Ipak, moja fasciniranost išla je do te mere da se kao klinac manje-više ničim drugim nisam igrao. Autići – ništa posebno. Mastersi – mogu da prođu, ali brzo bi mi dosadili. Lopta – nje nikad dosta; od piroćanke fudbalske, do gumenih ili kožnih košarkaških, lepljivih rukometnih, ili onih jeftinih balonjara kojima smo imitirali odbojku na stubićima u bloku, dok bi kanap između stubića glumio mrežu.

Stojakovićev autogram i utakmice u Hali sportova

 

Sa nepunih šest godina, kod prijatelja u vikendici u Slankamenu, gledao sam ceo Mundijal 1994. Na kraju sam u finalu plakao posle svakog promašenog penala – bilo mi žao i Italijana i Brazilaca kad se nerviraju. Kasetu Fudbal 1994. sa golovima s tog prvenstva brat i ja odgledali smo barem petsto puta. Za ukućane sam komentarisao utakmice od najranijih dana, postoje i dokazi u video formatu, a iz nekog razloga je česta zvezda mojih prenosa bio nemački fudbaler Tomas Hesler.

Sa šest godina sam s tatom prvi put bio i na stadionu, a kada sam pošao u školu, redovno smo odlazili na utakmice Beopetrola u novobeogradskoj Hali sportova. List Školski svet delio je sezonske propusnice. Nikada neću zaboraviti kada sam, posle jednog meča, u Mekdonaldsu tražio autogram Vojkanu Benčiću, koji je tad igrao za Radnički. Mada, taj osećaj ne može da se poredi s onim kad sam za autograme po Kalemegdanu jurio Vladana Lukića i ostale fudbalere Meca, a tek s onim kad mi se Peđa Stojaković, moj idol, potpisao na parče papira koje je tim činom postalo relikvija.

Danas, kad su velika takmičenja, pogotovo košarkaške reprezentacije, u mojoj kući zastava se okači iznad TV-a, a probrana grupa nas deset do petnaest zajedno gleda utakmice. Šta se sve tu izgovori, majko mila…

The Koš i gol s mrežom – hej, s mrežom!

Privatna arhiva

U starim stanovima u novobeogradskim blokovima mogao se povući zastor između dnevne sobe i trpezarije – idealna mreža za rukomet i takmičenje u sedmercima (koje smo šutirali s dva metra). Samo jedan od brojnih sportova koje smo brat i ja igrali po kući, ne znam kako su moji živeli od nas, pogotovo baka i deda. Izmislili smo igru Simen, po golmanu Arsenala Dejvidu Simenu – gol je predstavljao sto, tj. onaj mali prostor na koji se stavljaju novine. Svako je imao po pet šuteva, a gol je bilo vraški teško dati.

Neopisiva je bila naša sreća kad nam je Ujko (namerno velikim slovom) kupio fudbalske goliće s mrežom. Hej – s mrežom! Verovali ili ne, kod kuće sam igrao i atletiku – trčao s jednog kraja dnevne sobe na drugi, a uvek je odlučivao foto-finiš: dok rešim da li će pobediti Donovan Bejli, Ato Boldon ili, možda, Frenki Frederiks. Ipak, kulminacija svega bio je The Koš, košić koji i dalje stoji u hodniku u stanu mojih roditelja: kad smo malo porasli, drugari i ja bismo čak i na kolenima igrali basket, ili se takmičili ko spužvenom loptom može da pogodi s veće udaljenosti. Krunisani kralj ipak je moj tata, košem iz ćoška dnevne sobe.

Na mojim dečjim rođendanima igrao se stoni fudbal i – stoni tenis. Kako? Lako: očistili bismo trpezarijski sto, video-kasete bile bi mreža i udri.

Menadžer, NBA Live i prva utakmica u Pioniru

Privatna arhiva

Tokom nekoliko sezona, brat i ja vodili smo dnevnik domaće lige: temeljno i savesno popisivali rezultate i strelce, uz kratki opis utakmica Partizana i Zvezde, slušajući čuveno Vreme sporta i razonode na radiju. Jednom sam i sa temperaturom višom od 38 ustao samo da ubeležim u kojem minutu je Pekez dao gol za Bečej.

Od igrica koje nemaju veze sa sportom jedino sam neko vreme igrao Heroje. Inače, brat i ja smo počeli od Strajkera (šutirali se samo penali), preko Senzibila (gde si sa HB Tošhavnom mogao da osvojiš Ligu šampiona) do Premijer menadžera – on je bio toliko nerealan da bismo, dok smo u školi, ostavljali selotejp na mišu koji bi povećavao traženu cenu za transfer igrača; onda dođemo iz škole i prodamo recimo Dejvida Meja za milijardu funti, pa napravimo svoj tim snova. Kad se pojavio Čempionšip/Fudbal menadžer, put do fanatizma bio je kratak, o tome bih poseban tekst morao da pišem. Takođe, iako sam matori konj, i danas me raduje sećanje na osvojeni turnir u NBA Live u lokalnoj igraonici.

Iako su mi roditelji prirodnjaci – tata elektroinženjer, a mama pedijatar – jezik je u kući bio važan, sećam se kako su me ispravljali kada bih rekao evo SU umesto evo IH. Sa redovnim, skoro religioznim čitanjem Sportskog žurnala, javljala se sve veća želja da pišem o sportu. Još dok sam bio osnovac, upisao sam školicu sportskog novinarstva. Sećam se svog prvog izveštaja, o pobedi Nemačke nad Saudijskom Arabijom 8:0, ono kad je Kloze dao het-trik. Tada sam, kao najmlađi polaznik, sa 14 godina, dobio šansu da kao šatro novinar, uz parket, gledam košarkašku utakmicu u Pioniru. Osećao sam se i važno i ponosno i uplašeno. Sećam se da je novinar Novosti zakasnio na utakmicu i pitao me: „Mali, šta se dešavalo dosad?“, a posle mog odgovora video sam da je u notes zapisao: „Dozet prednjači“. Eto, kakvih sranja se ja sećam.

Ne znaš kad se nešto desilo? Seti se sporta

Stare slike Novog Beograda/@stareslikeNBGD

Trenirao sam rukomet, tenis i košarku, a u šestom osnovne saopšteno mi je da mogu da nastavim rekreativno da se bavim sportom, ne i da treniram. Zbog toga sam i danas tužan: ne zato što mislim da bih postao profesionalni sportista, već zato što mi je žao prijateljstava i poznanstava koja se sklapaju u sportu, i uspomena koje se u takvim grupama stvaraju.

No, nastavio sam da živim na lokalnom terenu za basket, na JUL-u, a vikendom bih bio tu od deset ujutru do devet uveče, s pauzom za ručak. I dalje se sećam basketa u kojem mi je izašla dvojka za pobedu: u jednoj ekipi smo bili pokojni Dževad i ja, u drugoj moj brat Peđa i Rade Marković (igrao za Lavove, Vojvodinu, posle u Rumuniji), ne sećam se ko su bili treći igrači… Skočni zglob sam prvi put iskrenuo igrajući odbojku u osnovnoj školi, posle sam je u srednjoj igrao još više – školski turniri u basketu i odbojci bili su mi najlepši deo gimnazijskih dana. Tada sam zavoleo i odbojku na pesku, godinama smo se baš dobro tukli.

Verujem da ima mnogo takvih među vama, ali brojne važne životne događaje mogu vremenski da smestim tek kada se setim određenog sportskog događaja. Ne znam kada sam tačno pošao na studije? Nema problema: Tipsarević je dobio Gonzalesa na Vimbldonu kad su mi stigli rezultati s prijemnog, znači 2007.

Kod Vlade u redakciji i rađanje knjige

Sportsko novinarstvo knjiga
Privatna arhiva

A osam meseci pre te Jankove pobede, kao srednjoškolac i s tremom, ušao sam u sportsku redakciju B92 i upoznao se sa Vladimirom Novakovićem. Celo popodne smo pričali o sportu i Menadžeru, i dogovorili smo se da počnem da volontiram u redakciji. Koliko sam samo bio radostan posle prve vesti koja mi je završila na vrhu sajta: bio je to bezvezni pokušaj Ol-stara Jadranske lige, stavio sam naslov Spektakl u Tivoliju. A sećam se i prvog ozbiljnog teksta koji sam napisao: Rolan Garos – prvi srpski Gren slem?

Tako je i zvančno počeo put o kojem sam sanjao – danas, kad sretnem drugaricu ili druga iz osnovne, često mi kažu: „Je.o te, ti si kao dete znao čime ćeš da se baviš“. To je tačno, tek sam s godinama shvatio kolika je to retkost i privilegija, i zahvalan sam na tome.

Od momenta kad sam se upoznao s Vladom, prošlo je skoro petnaest godina. Petnaest godina intervjua, tekstova, odlazaka na događaje; petnaest godina učenja na greškama, sopstvenim i tuđim; petnaest godina ispunjavanja snova.

Sportsko novinarstvo

Sportsko novinarstvo knjiga
Privatna arhiva

Kada me je profesorka Sanja Domazet pozvala da održim gostujuće predavanje na Fakultetu političkih nauka, prvi put mi se javila ideja da podelim s drugima svoje iskustvo, svoje znanje, svoje greške. To sam učinio, i sad je vreme da otkrijem: reč je o knjizi pod nazivom Sportsko novinarstvo.

Kada sam počeo da pišem, reči su letele iz mene, mozaik mi se sklapao pred očima, ali bio je golem posao početnu inspiraciju srediti i uobličiti. Želja mi je da knjiga bude korisna i praktična za sve sportske novinare, za one koji žele to da postanu, za studente novinarstva, ali i za one koje jednostavno zanima sport i koji žele i drugačiju, novinarsku perspektivu. Osim mojih poglavlja, autori po jednog poglavlja su i moji prijatelji, dobrim delom i uzori: spomenuti gospodin Vladimir Novaković, Nebojša Višković i Ivan Minić.

*Knjigu „Sportsko novinarstvo“ možete poručiti na veb-sajtu Jež izdavaštva, kliknite OVDE, a uskoro će se naći i u knjižarama.

Iz strasti prema sportu rodila se ljubav prema sportskom novinarstvu, tako da sam i knjigu napisao – iz srca. Nadam se da ćete to i osetiti.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare