Vasilije Micić – MVP put kojim se ređe ide

Skener 27. maj 202110:45 > 10:49 6 komentara
Photo by Rodolfo Molina/Euroleague Basketball via Getty Images

Krajem februara 2016. godine Crvena zvezda je pred krcatim tribinama dvorane Milenijum u Vršcu ostvarila važan trijumf u pohodu na plasman u plej-of Evrolige. Pao je skupi Anadolu Efes sa Dudom Ivkovićem na klupi, a Ertelom, Šarićem, Osmanom i Danstonom na terenu.

Svoj najbolji meč te sezone odigrao je Vasilije Micić, 13 poena i 4 asistencije, a u svlačionici se videlo koliko mu je to bilo značajno za tada krhko samopouzdanje.

Bio je to početak njegove renesanse, a krug je postao pun baš u dresu Anadolu Efesa nešto više od pet godina kasnije, kada je Micić postao MVP Evrolige.

Velika očekivanja: Novi u nizu srpskih bisera

Vasilije Micić Mega
KK Mega Soccerbet

U Megi su od ranih dana verovali u Micića i već sa 16 godina je debitovao za prvi tim, dobio slobodu u igri i priliku da igra sa najboljima u regionu, a na treninzima je učio od Zeke Milisavljevića, koji je iza sebe imao brojna iskustva u skoro petnaest godina dugoj karijeri.

Paralelno sa uspesima u mlađim selekcijama reprezentacije Srbije, Micić je uprkos povredama (koleno, šaka) gradio reputaciju inventivnog plejmejkera koji nedostatak eksplozivnosti nadoknađuje talentom i maštom. Jedan takav već je tih godina bio najbolji plejmejker Evrope, i igrač Micićevog profila bio je zamišljan kao idealni naslednik.

Dejan Milojević bio je idealan trener za taj trenutak moje karijere, da moj nesporni talenat usmeri, ali je kanalisao i lucidnost sa kojom sam preterivao“, ističe Micić.

U sezoni 2013/2014, Micić je zablistao na Kupu Radivoja Koraća – Zvezdi je u finalu isporučio 18 poena, devet asistencija i po četiri skoka i ukradene lopte, a Mega je nesrećno ostala bez trofeja.

Sa tribina su ga navijači pozivali da pređe među crveno-bele, on je posle utakmice bio neodređen, a koji mesec kasnije odlučio se za pomalo neočekivan potez – prelazak u Bajern kod Svetislava Pešića.

Neuspeli eksperiment u Bajernu

Vasilije Micić Bajern
Photo by Alexander Hassenstein/Bongarts/Getty Images

Pešić je poznat kao trener koji posebno od mladih igrača traži mnogo, a to je bio slučaj i sa Micićem. Prešao je Vasilije na viši, evroligaški nivo, i u početku se solidno snalazio, mada je Pešić imao zamerke na njegovu odbranu. Zatim je u duelu sa Panatinaikosom povredio lakat, zbog čega je odsustvao sa terena šest sedmica. Posle toga, nije se vratio u pravu formu i sve je ređe dobijao priliku.

Mega je idealna sredina za razvoj mladih košarkaša, ali u njoj se ne može osetiti pritisak očekivanja, pritisak trenera, drugačija vrsta borbe za mesto sa saigračima. Mladi Micić to je na teži način naučio u Bajernu, ali je to dugoročno bilo veoma vredno iskustvo.

„Možda sam se tada previše davao emotivno, a malo se zapostavio profesionalno – video sam na kraju da to ne pije vodu i shvatio sam da je to moj posao. U tom periodu sam mnogo sebe osuđivao i dosta sam se tražio i košarkaški i ljudski. Ipak, pomogao mi je trener Pešić – u posvećenosti košarci i najviše u odbrani“, kaže Micić.

Između dve sezone u Bajernu, zadesila ga je i manja povreda zgloba – nije bila strašna, ali u tom trenutku dovoljna da Micića izbaci iz ritma. Šansu je dobijao na kašičicu i bilo je jasno da u Bavarskoj neće ići, ali osim Pešića i susreta sa potpuno drugačijom postavkom stvari, Micić je tu upoznao i Duška Savanovića, koji mu je promenio i pogled na život.

„Duško je pre svega izuzetno dobar čovek i video sam kako on funkcioniše pored sporta. Ja sam bio malo zaslepljen košarkom i mislio sam da je ona sve na svetu – jeste to veliki deo našeg života, ali postoje i druge vredne stvari u životu. Duško mnogo voli da čita knjige i npr. u tom smislu mi je prijateljstvo sa njim bilo prekretnica. Pre toga sam bio lenj za knjige, čitao sam samo ono što sam morao za školu. Najviše volim da čitam Čarla Bukovskog, Duško me zarazio. Generalno sam tada počeo više da radim na sebi privatno, na obrazovanju i promenio sam malo mentalni sklop“.

Pozajmica u Crvenoj zvezdi i strpljivost Dejana Radonjića

Vasilije Micić Zvezda
Photo by Marko Metlas/EB via Getty Images

Krajem 2015. godine, dogodilo se ono što su navijači Crvene zvezde priželjkivali da se desi godinu i po dana ranije – Micić je obukao crveno-beli dres. Međutim, već tada je u očima mnogih on bio prežaljen kao igrač uprkos tome što je imao samo 22 godine.

*Micić za SK: Rekao sam Saletu još 2014…

Možda je na to uticala i činjenica da je Vasilije rano počeo da igra seniorsku košarku i da se javnost nagledala njegovih utakmica, ali on je zaista bio ilustrativan primer neshvatljivog trenda da se košarkaši (i sportisti generalno) otpisuju sa 22-23-24 godine jer „nisu ispunili očekivanja“. Pri tom, Micić je plejmejker, a svaki trener će vam reći da je njima potrebno više vremena da sazru.

Sadašnjost Miciću tada ipak nije išla u prilog. U Zvezdi je u početku delovao nesigurno i na rutinskim stvarima poput prenosa lopte, a mnogi su sumnjičavo vrteli glavom i na njegovu istoriju povreda, prevashodno misleći na povredu kolena, i govorili gluposti poput onih da je „prerano fizički sazreo“. Desi se tako da se zalepi neka neopravdana etiketa da je neko igrač kojeg uvek muče povrede, pitajte samo Vladimira Lučića.

Narednih godina, Micić se otarasio te i još mnogih drugih negativnih karakterisanja, a prvi korak ka povratku bio je upravo taj period u Zvezdi kod Dejana Radonjića, period u kojem je Micić počeo da vraća poljuljanu veru u sebe kao igrača.

“Dejo Radonjić čovek je kojeg izuzetno poštujem jer je održao svaku reč koju mi je dao… U stvari, nije mi zapravo ništa obećavao, ali sve što smo razgovarali tako je u Zvezdi i bilo – to mi je najlepši period dosadašnje karijere jer smo uzeli dve titule i bio sam deo istorijskog uspeha u Evroligi. Radonjić jako dobro prepoznaje kvalitete svakog igrača, a prema meni je ispao veliki čovek i nikada mu to neću zaboraviti. Došao sam iz sredine u kojoj nisam igrao šest-sedam meseci, a on je bio strpljiv i verovao je u mene“, rekao je Micić za Sport klub početkom 2017. godine.

Bursa i vreme za rad na sebi

Orhun Ene
Photo by Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images

Vodeći se novousvojenim načelom da klub bira u skladu sa time da njegova pozicija bude dobra i da na taj način pomogne timu, Micić povlači za mnoge neočekivan potez – seli se u Bursu i oblači dres Tofaša. Mnogi su to posmatrali kao korak unazad, čak i kao početak puta na marginu, ali Micić je imao plan.

U Tofašu nije bio toliko pod svetlima reflektora, a rad sa staloženim Orhunom Eneom doneo mu je slobodu u igri kakvu nije imao još od Mege. Takođe, Ene ga je „terao“ da više bude strelac, ne samo dodavač, a bio je to period i kada je Micić na miru mogao da radi i usavršava se u ritmu jedne utakmice nedeljno.

Stečeno iskustvo mu je značilo i počeo je da ga primenjuje u praksi. Razumeo je da u treningu kvalitet ipak važniji od kvantiteta, naučio je da žurba ne vodi ničemu, a sve vreme radio je na tome da popravi šut. Korigovao je malo tehniku uz pomoć Ognjena Stojakovića, pošto je pre toga loptu gurao levom rukom.

„Vežbam situacione šuteve u najvećem sprintu, kao da je u pitanju utakmica. Ranije sam razmišljao kako je samo važno ubaciti recimo 300 ili 500 lopti, a sada razumem da ne kontrolišeš svoje telo kako treba kada si umoran. Treba da radim kada sam svež ili malo umoran, a da to budu treninzi od 35-40 minuta koji su jako intenzivni“, govorio je Micić.

Epilog – izvanredna sezona i poziv za povratak na najviši nivo evropske košarke.

Vasa i Šaras: Tajne pik-en-rola i odbrana

Vasa Micić Žalgiris
Photo by Mariano Pozo/EB via Getty Images

Pred početak sezone 2017/2018, Micić je potpisao dvogodišnji ugovor sa Žalgirisom. Trener je bio Šarunas Jasikevičus, koji se i danas vodi mnogim principima Željka Obradovića, a Miciću je posebno odgovaralo to što je Šaras i kao igrač bio majstor pik-en-rola i što je takođe za nijansu kasnije sazreo.

Bio je to prvi period u Micićevoj karijeri tokom kojeg je igrao odlično, a da pri tom nije držao konce ekipe u svojim rukama. Uspeo je da se uklopi u disciplinovani, borbeni Žalgiris u kojem su plejmejkeri ipak imali najviše slobode i u kojem se Kevin Pengos nametnuo kao vođa i neko u čijim je rukama lopta najčešće.

*Pau

Po 20 poena Barseloni i CSKA u ranoj fazi evroligaške sezone, uz lakoću asistencija i pronalaženja saigrača koja je podsećala na period u Megi, bilo je jasno da Micić nije pogrešio u izboru sredine. Uz Jasikevičusa, Micić je postao još razvnorsniji u pik-en-rolu. Baš kao što je naučio da ne žuri u karijeri, to je naučio i na terenu – postavljanjem i ispravnim korišćenjem blokova, kontrolom lopte i brzim mozgom za prepoznavanje situacija, Micić je sebi kupovao delić sekunde više i to bi najčešće bilo dovoljno, kao što je dovoljno i danas.

„Šarasovi saveti za pik-en-rol igru su dragoceni“, rekao je Micić svojevremeno i drugom prilikom dodao: „Npr, ako ti kaže: ‘Pripremi pik-en-rol pre nego što napadneš’, a ti to ne uradiš, onda ti on na video snimku pet puta vrati to što si uradio, pa ga posle poslušaš i daš laganih pet poena. Zapravo sam tek kad je prošlo neko vreme shvatio koliko je Šaras korisnih stvari ulio u mene kao plejmejkera“.

*Micić za SK: Kod Šarasa nema straha, Duško me usmerio

Ono što je na duge staze bilo jednako važno u toj sezoni jeste Jasikevičusovo poverenje u Micića u odbrani. Davao mu je skoro uvek da čuva glavnog protivničkog strelca na bekovskim pozicijama, a to je Vasi mnogo značilo i to je bila sezona u kojoj se kompletirao kao igrač u oba smera.

Sa Žalgirisom je Micić dogurao i do fajnal-fora u Beogradu, tu je bolji bio Fenerbahče, a srpski plejmejker je krenuo dalje.

Zbog Atamana je Micić odbio i Real Madrid

Micić Ataman
Photo by Tolga Adanali/Euroleague Basketball via Getty Images

Kada je Micić prešao u Efes, niko nije znao tačno šta da očekuje: ni koliku i kakvu će Micić ulogu imati, ni kako će igrati Efes, klub sa tradicijom velikih ulaganja i rezultata nesrazmernih tim ulaganjima.

Vasa Micić MVP:

Međutim, posle dve sezone u kojima je kod Enea i Jasikevičusa sticao samopouzdanje i postajao sve bolji igrač, došlo je vreme da Micić to naplati. Larkin se mučio po dolasku u Efes, čak je jedno vreme bio i na izlaznim vratima, što iz sadašnje perspektive deluje nerealno, a Micić je priliku zgrabio poput geparda i preuzeo konce tima. Uz Danstona, pokrenuo je ekipu i u defanzivnom smislu, a kada se Larkin prilagodio i došao na svoje, oformili su danas najubojitiji bekovski tandem u Evropi.

Ergin Ataman je drugačiji trener od Jasikevičusa, igračima daje više slobode u igri, a Micić je i zrelošću i kvalitetom pokazao da to neće zloupotrebljavati, naprotiv. Ona engleska „less is more“ pokazala se tačnom u ovom slučaju: Ataman nije neko ko drži duge sastanke van terena, ali Micić i on brzo su se i dobro sporazumeli. Posle je Vasilije rekao i da je Ataman bio jedan od glavnih razloga njegovog ostanka u Efesu kada su ga tražili Real Madrid i drugi veliki klubovi.

Jednostavno, od Atamana je dobio sve što je kao igrač želeo, a Efes je tim koji se bori za trofeje. Pre dve sezone, Efes je postao vicešampion Evrope, prošle sezone su Pivari bili prvi u trenutku prekida, a sada su opet na fajnal-foru. Sve to uz briljantnu Micićevu sezonu sa prosekom od 16,3 poena i 4,8 asistencija.

Aktivnosti Evrolige van terena često nisu baš najsrećnije, ali prezentacijom Micićevog MVP trofeja uboli su pravo u metu. Micić je mislio da ide na timski sastanak, a na ekranu su ga sačekali njegovi najbolji potezi i reči sestre Nine i oca Dragana. U kontekstu toga koliko su prethodne dve godine bile teške za porodicu Micić, bilo je teško da oči barem ne zasuze…

Priznanje za najvrednijeg igrača Evrolige šlag je na torti koju je Micić strpljivo mesio u prethodnih pet godina. Ipak, višnjica na vrhu šlaga bila bi – titula prvaka Evrope.

Veliki minuti: Reprezentacija Srbije i NBA liga

Vasilije Micić Srbija
Photo by Andy Wong – Pool/Getty Images

Micić je najbolji plejmejker Evrope već neko vreme. Razmišljajući o Micićevoj ulozi u reprezentaciji i eventualnom odlasku u NBA, vraćaju mi se reči Dejana Milojevića iz našeg intervjua početkom prošle godine, kada sam ga pitao da li je iznenađen time u kakvog igrača je Micić izrastao:

„Nije. On je naše dete, sa 16 godina je došao u Megu i jako ga dobro poznajem. Vasa je imao problem, zapravo ga još ima, da ne može da igra male minute, a to mu je pečat iz Mege. Gde god nije imao minutažu da bude jedan od nosećih igrača, nije bio dobar. Od 15-16. godine igra 30 minuta po utakmici, naučio je da bude lider i onda nije lako navići se na nešto drugo – ja prvi kao igrač nisam umeo da igram na male minute. Nije da nisam hteo, ali naučiš da igraš 25-30 minuta, drugačije sve izgleda, naučiš da budeš strpljiviji. Zato sada kao trener veoma cenim one igrače koji za malo minuta mogu da naprave vidljiv učinak – ja to nisam mogao, ni Vasa nije taj, ali ako mu daš da bude jedan od lidera, biće sjajan“.

*Micić za SK o trenerima, Dijamantidisu, ljubomori…

Zato su pred Igorom Kokoškovom, ali i pred Milojevićem kao jednim od njegovih asistenata, slatke muke. Kako pronaći ravnotežu između potrebe da se Miciću pruži lopta u ruke i svega što je Miloš Teodosić uradio za reprezentaciju, a da pri tom i dalje igra veoma dobro u Virtusu? Mogu i zajedno da igraju, nije sporno, ali tu su i Bogdan Bogdanović, Marko Gudurić, Nikola Kalinić, Vladimir Lučić… Slatke muke, zaista.

„Kod Teodosića je sa 22 godine bilo mnogo problema – on je ovaj talenat imao i tada, ali godinama kasnije sazreo je i svoj talenat je stavio u službu tima. Micić je fizički dominantan u odnosu na sve naše plejmejkere u poslednjih 20 godina, ove godine izuzetno šutira, a imaginacija i pregled igre nikada nisu bili sporni. Ove sezone nije propustio nijedan trening, prošle godine je imao malu povredu skočnog zgloba, potpuno je zdrav. Ako ne bude otišao u NBA, biće to igrač koji će u Evropi imati karijeru Dijamantidisa ili slično. Potpuno sam svestan da će svi da kažu da ovo govorim jer je iz Mege, jer je ’moj’, ali od svih tvrdnji koje sam izneo u ovom intervjuu, u ovu sam najsigurniji“, rekao je Miško Ražnatović krajem 2016. godine, i sada, što bi Ameri rekli, ima sva prava da se hvali.

Vasa Micić reprezentacija
Photo by Zhong Zhi/Getty Images

U NBA ligi, prava na Micića ima ekipa Oklahoma Siti Tandera, koja je sredinom ove sezone krenula u još temeljniju reizgradnju tima. Glavni igrač u toj izgradnji biće Šej Gildžus-Aleksander, koji igra na pozicijama jedan i dva, i sa kojim bi Micić mogao da bude komplementaran. Osim njega, konkurencija na pleju su Teo Maledon i Taj Džerom, i utisak je da bi 27-godišnji Micić imao prostora.

„Vasa ima igrački kvalitet, pokazao je to više puta, ključno je da radi na telu, da se što pre oporavlja i da bude spreman, to je meni bio problem u prve dve godine“, odgovorio je nedavno Bogdan Bogdanović na pitanje kako bi se Micić snašao u najjačoj ligi na svetu.

NBA jeste sledeći logičan korak, ali Micić neće otići tamo ukoliko ne dobije status koji zaslužuje i šansu da pomogne ekipi na način na koji najbolje zna.

Nije to loša pozicija u karijeri momka kojeg su mnogi prerano otpisali, a koji je danas MVP Evrolige.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare