Berić: Svakome bih poželeo saradnju kao sa Harisom

Print screen/SK

Nekadašnji košarkaš Partizana i reprezentacije Jugoslavije Miroslav Mića Berić govorio je u „Give & Go“ podkastu Sport Kluba o slavnim trenucima iz bogate karijere, mečevima koji se pamte i svojim saigračima.

Berić se na početku prisetio osvojenog Svetskog prvenstva 1998. godine u Grčkoj, kada su ’Plavi’ u velikom finalu savladali Rusiju.

To je bilo specifično takmičenje. Nije bila smena kompletne generacije, ali su se tri standardna igrača tada oprostila od reprezentacije. Tada je otišao Divac, ali se vratio 2002. U odnosu na Olimpijske igre u Atlanti i Evropsko prvenstvo u Barseloni 1997, nedostajala je skoro kompletna petorka, izuzev Đorđevića. Pritom, Sale je bio povređen, pa je bilo pitanje da li će uopšte moći da igra. Preskočio je kompletan trenažni program, ali je ipak Željko znao da će Sale moći da pomogne i da će biti u timu. Prvenstvo je trajalo i Sale je bio sve bolji, što se u završnici i pokazalo. Bila je privilegija nas mladih igrača da budemo u timu sa tim asovima, makar i samo da aplaudiramo i mašemo peškirima. Bila je privilegija biti u 12 jer mnogo vrhunskih igrača nije uspelo da dođe do dresa reprezentacije i da bude u nacionalnom timu. Bila je šansa za nas mlađe. Imali smo dobre pripreme, jako naporne, nikad kraja. Ja sam, recimo, spojio prvenstvo u Španiji sa plej-ofom – te sezone sam sa Tau Keramikom igrao do finala. Igrao sam finale kada je reprezentacija počela pripreme u Beogradu. Završio sam, vratio se u Beograd, dobio sam dva dana da se javim kući, posle čega sam se priključio reprezentaciji, koja je otišla na Kopaonik. Pripreme na Kopaoniku trajale su do 12. avgusta, a u julu je moj klub, Tau Keramika, već počeo pripreme za narednu sezonu. Tako da sam ja iz sezone ušao u pripreme za reprezentaciju, igrao Svetsko prvenstvo i nakon toga se priključio svom timu, imao sam dve sezone bez dana odmora. Hoću da ukažem na to koliko je tada bilo napornije. Sada igrači imaju mesec, mesec i po, a neki i dva meseca odmora. Kada smo odradili pripreme i krenuli na Svetsko prvenstvo, sećam se da su nas na aerodromu ispratile dve novinarske i jedna TV ekipa. Vrlo malo ljudi je verovalo da nešto možemo da uradimo. Mi smo tada bili tim – kao prava mašina u kojoj je svaki šraf bio bitan. Tačno se znalo ko šta radi i bili smo nenormalno spremni. Pre svega, bili smo mladi, treniralo se neviđeno, bili smo spremni i mogli smo da izdržimo dve utakmice u neverovatnom ritmu“, istakao je Berić i dodao

To prvenstvo smo i dobili jer smo bili spremni i prvenstveno zato što smo bili tim sa dvojcem Bodiroga-Rebrača. Ta medalja mi je najdraža, a naročito zbog toga što sam tada imao najveći učinak. Na tom prvenstvu sam imao privilegiju da budem član prve petorke do finala. Svaka medalja mi je draga, ali ako bih morao da izdvojim, naravno da bih izabrao to Svetsko prvenstvo u Atini. To je medalja koju je malo ko očekivao. Sumnjali su u naš sastav. Pitali su se da li može tako podmlađeni sastav, bez četvorice stalnih igrača i sa povređenim Saletom Đorđevićem, da nešto uradi. Ispostavilo se da smo taj šampionat odigrali fenomenalno i da smo se vratili sa zlatnom medaljom. Ponovila se priča iz 1995. – opet prvo kolo sa domaćinom, opet sa njima polufinale. Tada je reprezentacija Jugoslavije imala fantastičnu odbranu i Grci nisu uspevali da u takvoj situaciji daju koš. U jednom trenutku su imali veliku prednost. Mi nismo sumnjali da to možemo da preokrenemo, ali je sigurno veliki deo javnosti bio skeptičan da li do kraja utakmice to može da se desi. Kao da smo ubacili u šestu brzinu i krenuli da meljemo, a pre svega u odbrani. Jednostavno, zatvorili smo koš kao da smo ga sakrili i poentirali u akcijama koje smo danima vežbali. Kako se približavao kraj, oni su sve više ulazili u paniku, a mi smo bili sve opušteniji. To je bio jedini način da dođemo do pobede. Igralo se pred 20.000 njihovih navijača. Bilo je, naravno, i naših navijača, čuli smo ih u trenucima kada postignemo koš. Ali, buka koju su njihove pristalice stvarale kad oni poentiraju, bila je neverovatna. Oni su na parketu imali šestog igrača. Ipak, kvalitet je presudio. Željko je sjajno vodio utakmicu. Ni u jednom trenutku nije odavao nervozu ni paniku jer bi se to odrazilo i na nas igrače. Mi smo znali koji su čiji zadaci i to se na kraju pokazalo kao pravi pogodak“.

Jedan od mečeva koji je obeležio njegovu karijeru svakako je duel sa Amerikancima na Olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti.

Tada je Kića pogodio Redžija Milera loptom, da se stavi do znanja ko je gazda. Tada je zapravo naše zlato bilo polufinale sa Litvanijom. Opet Litvanija, opet teška utakmica, Savićeva najbolja utakmica u reprezentaciji. Pred kraj se povredio, ali mogu da kažem sada da je on sâm pobedio Litvaniju. Ipak, on se pred kraj se povredio i nije mogao da igra finale. Nismo išli da igramo finale kao turisti ili da bismo se slikali sa NBA zvezdama. Na poluvremenu smo se slikali sa Muhamedom Alijem, koji je bio u publici. To nije smelo da se propusti, on je legenda. Ušli smo u utakmicu opušteno, niko nije razmišljao da li ćemo i sa koliko da izgubimo. Sećam se da smo bili u tunelu, pred izlazak na teren, igrali fudbal. Verovatno su oni očekivali da se slikamo jer su se godinama drugi igrači slikali sa njima. Njima ništa nije bilo jasno. Reprezentacija igra fudbal u tunelu pred istrčavanje, opuštena. Utakmica je bila egal. Savić nije mogao da igra tu utakmicu, a on je bio važan igrač. Do nekog 31. minuta razlika je bila pola koša, ali se tada desila peta lična Divca. To je bio kraj. Diki je držao kompletnu odbranu, ušao je u ozbiljnu tuču sa njihovim centrima i uopšte sa čitavim timom. Do tog trenutka je bila mala razlika. Sudije su pustile tuču, što je njima odgovaralo i odjednom je razlika otišla na 15-20 poena i to je definitivno bio kraj. Razlika na kraju nije bila velika, ipak, pričamo o ’drim timu’ 2 – nedostajale su legende poput Džordana, Medžika, Lerija Birda… Bitno je da je naša reprezentacija pokazala da nema nikakav strah i da smo ušli u utakmicu da pobedimo. Ostalo mi je upečatljivo to slikanje sa Muhamedom Alijem na poluvremenu, kao i naša opuštena atmosfera pred istrčavanje na parket, bez ikakvog pritiska. Pored toga, većina naše reprezentacije nikad ije igrala pred tolikim brojem navijača. To je bio stadion ‚Džordžija dom‘, koji je bio presečen na pola. Jedan deo je bio za gimnastiku, a drugi za košarku. Bilo je 35.000 gledalaca na finalu. Možda je čak i za Divca to bio najveći broj navijača. Nama je to srebro bilo zlatna medalja. ’Drim tim’ je bio nedodirljiv. Ipak se pokazalo da smo 31 minut igrali egal sa njima. Mi smo se vratili u našu zemlju kao pobednici“, istakao je Berić.

47-godišnjak je veći deo karijere proveo u Partizanu, i to u periodu sankcija.

U vreme kada smo bili pod sankcijama derbiji su bili važni, za to se treniralo i živelo. Jedne sezone smo odigrali 12 ili 13 derbija, sa prijateljskim utakmicama. Prva zvanična, prijateljska utakmica je bila na turniru u Atini. Druga je bila 3D na 3K, onda kroz prvenstva, prva pa druga faza, finale Kupa i na kraju finalne utakmice. Nikada nismo u jednoj sezoni više igrali protiv jednog tima nego tada. Nismo mogli da igramo vrhunske, evroligaške utakmice, pa su ove naše za nas bile sve. Sa ove tačke gledišta, pitanje je da li bi nam svima karijere bile bolje da smo mogli da iskoristimo te tri godine kada smo imali vrhunski tim. Iskustvo u evropskim takmičenjima je neizmerno. Okupili smo se u sezoni 1996/97 ili 1995/96, kada su došli Tomašević, Kuturović, Ljuba Vidačić. Siguran sam da bismo i ranije nego 1998. otišli na fajnal-for i to sa velikim šansama da ga osvojimo. Mislim da smo igrački najzreliji bili i igrali smo vrhunsku košarku godinu dana pre nego što je Partizan otišao na fajnal-for u Barseloni 1998. To je bila sezona 1996/97, moja poslednja u toj fazi igranja za Partizan. Tada su u Pioniru padali svi evropski velikani. Nisu samo padali, mi smo ih maltene deklasirali. Protiv Barselone smo u jednom momentu vodili dvadeset i neki poen razlike. Protiv Kindera, sadašnjeg Virtusa, 20 poena. Da smo imali godinu-dve više iskustva u evropskim takmičenjima, mislim da bismo bili mnogo zreliji i da bismo mogli da napravimo nešto nalik 1992. Ali, nismo imali sreću ni u plej-ofu. U plej-of smo ušli kao nosioci, imali smo prednost domaćeg terena, ali smo naišli na protivnika i na tim koji je bio budući evropski prvak – Olimpijakos, sa Riversom kao velikom zvezdom i Dudom Ivkovićem na klupi. Koliko su njima teške bile utakmice sa Partizanom dokazuje činjenica da do finala nisu izgubili nijedan meč. Ostaje velika žal. Pali smo u formi i igrali smo u Pioniru, koji je bio poluprazan. Desila se greška određenog člana uprave, da mu ne spominjem ime, koji je predložio da se poveća cena karata. Znamo da Pionir, kada je pun, može da primi sedam-mosam hiljada navijača, a tada je bilo u vrh glave 4.000. Taj prvi meč smo izgubili lagano, a u Pireju ne znam da je iko te sezone dobio Olimpijakos. Otišli smo u Pirej, apsolutno prežaljeni, da bismo dobili taj meč. Tada je Čubrilo čuvao Riversa, što je bilo veliko iznenađenje. Mi smo tu utakmicu dobili, nikom ništa nije bilo jasno. To je bilo u utorak, a u četvrtak revanš. Oni nisu imali ni hotel rezervisan u Beogradu za revanš, čak su iz dve grupe i putovali na utakmicu. Bila je opšta frka. Već u četvrtak je odigrana utakmica za prolaz, ko će dalje. Na tom meču je Pionir bio najpuniji u istoriji, čini mi se. Loše smo krenuli u toj utakmici, čak je u jednom momentu bilo 10:30. Malo po malo, mi smo došli na poen razlike minut do kraja, ali su oni nekako srećno izvukli pobedu. Do kraja Evrolige, zaključno sa finalnom utakmicom, u kojoj su dobili Barselonu 15 razlike, oni nisu imali ni najmanji problem. Mislim da smo te godine igrali bolje nego sledeće, kada je Partizan otišao na fajnal-for“.

Berićevi saigrači bili su tragično nastradali Haris Brkić i Aleksandar Čubrilo, koji je doživeo povredu koja mu je skratila karijeru.

U toj sezoni koju spominjem, mi smo bili udarni bekovski tandem – Haris, Čubrilo i ja smo delili minutažu. Čubrilo je uglavnom počinjao u prvoj petorci. Haris je bio vrhunski igrač, meni je bilo uživanje da igram sa njim. Tu saradnju koju sam imao sa njim bih svakom poželeo. U jednom momentu smo mogli žmureći da igramo, toliko smo se uklapali. To je bio tandem Brkić-Berić. Što se tiče košarkaške karijere, mislim da je Haris zasluživao i više. Imao je ponudu od Efes Pilsena posle prve godine koju je odigrao zvanično u Partizanu, ali je on jednostavno voleo Partizan i želeo je da tu ostane. Zamisli da je Haris otišao u Tursku! Kakav Kutlaj, kakvi bakrači. Haris je bio igrač koga je svaki tim mogao da poželi, ali je tih godina bio problem sa pasošem. Mi smo bili stranci. Haris i ja smo bili veliki prijatelji, bili smo nerazdvojni i van terena, zajedno smo izlazili. Čubrilo je pravi prototip NBA igrača. Ali, tih godina nije bio otvoreno kao što je sada. Kada bi se sada pojavio jedan Čubrilo, bilo bi pitanje samo kakav bi ugovor gobio i koliko novca. Čubrilo ima visinu 2.07, ima tehniku, šut i asistenciju. Nije mi jasno kako on nije uspeo da dođe do najviših visina. On je kao Đinobili, viši je od njega. Mislim da je predugo ostao u Partizanu i desila se ta povreda ligamenta. Tada sam se ja vratio i pokušao sam da pomognem kao stari drugar i saigrač, te 2000, međutim, koleno mu nije bilo u dobrom stanju. Otišao je i u Olimpiju, bio je na lekarskim pregledima i nešto je bilo problematično. Bilo je milina gledati ga“, istakao je Berić.

„Give & Go“ podkast sa Mićom Berićem možete da pogledate od 19.50 na SK1.