Ukić: Ne bih igrao za sve te timove da sam se za*ebavao

Print screen/SK

Plejmejker Antiba Roko Ukić govorio je u „Give & Go“ podkastu Sport kluba o svojim počecima, hobijima, vremenu provedenom u NBA i omiljenim igračima.

Elsa, Getty Images Sport

Dobro smo, ovde smo u Antibu, na jugu Francuske, jednom od najlepših delova u Evropi, naravno nakon Dalmacije, gde se može živeti. S obzirom na situaciju, koronavirus i priču koja je zahvatila celu planetu, nema se ni prostora ni vremena za neko veliko uživanje, pa vreme provodimo u kući. Familija je ovde sa mnom do daljeg i čekamo rasplet u vezi sa dečijom školom, pa ćemo zavisno od toga da vidimo kada ćemo se vratiti kući. Sezona je, za većinu takmičenja, završena. Što se posla tiče, sve je završeno i ostaje taj privatni deo i onda ćemo nazad. Ovo je čudna i nepredvidiva sezna“, istakao je Ukić.

Povezano

On se prisetio svojih početaka u Splitu i debija za klub za koji je navijao od malena.

Odigrao sam pet sezona u Splitu, a prvu sa 15 godina. Od tih pet, od 15. do 20. godine, četiri su bile prave. U drugoj sezoni, sa 16 godina, imao sam neku minutažu u ABA ligi, a sa 17 sam već bio kapiten. Bilo je tu najlepših i ne baš toliko sjajnih stvari. Klub je već tada bio jako daleko od onih slavnih vremena s početka devedesetih. Mnogo je bilo problema i u samom funkcionisanju kluba, finansijskih i u svakom drugom pogledu, pa je sve to skupa nateralo ljude koji vode klub da mladima daju šansu. Mnogo nas je profitiralo od te šanse koju smo dobili. Ja sam sa Splitom osvojio dva trofeja – Kup i prvenstvo Hrvatske. To je velika stvar jer su to jedini trofeji koji su u ovom veku uzeti na Gripama. Na meču u Zadru je blo egal, imao sam poslednji napad u poslednjih osam sekundi i dao sam koš pre zvuka sirene, za pobedu. To mi je i dan danas najdraži koš koji sam u životu dao. Te emocije, kad napraviš nešto za klub u kome ponikneš ili u reprezentaciji, ne mogu da se mere sa nekim uspesima koje napraviš kao stranac u nekoj, koliko god, vrhunskoj ekipi„, istakao je Ukić.

Ukić se od detinjstva bavi sviranjem bubnjeva, a svoje srednje ime dobio je po jednom bubnjaru.

Ime Roko sam dobio po svom pradedi, a drugo ime mi je Leni, po Leniju Vajtu – bubnjaru iz progresivne grupe ‚Return to Forever‘, koji je bio nezavisan i uglavnom je svirao sa ekipom koja mu se sviđa u tom momentu. Toliko je bio dobar bubnjar. On je imao jedan album koji se mom ocu jako sviđao, pa sam ja po njemu dobio to srednje ime, što danas i nije toliko neobično. Međutim, u ranim devedesetim ljudima je to bilo jako čudno“, naglasio je hrvatski košarkaš.

Posle Splita, Ukić je igrao za Tau Keramiku, Barselonu i Lotomatiku, a potom je usledio period u NBA ligi. Toronto Reptorsi su ga izabrali na draftu 2005. godine kao 41. pika, tamo je proveo jednu sezonu, a potom se preselio u Milvoki Bakse. 

Moj cilj je uvek bio da odem u NBA jer sam košarku uvek voleo i razumeo, to jest mislio sam da je razumem. Posle te sezone u Rimu imao ponudu od svih važnijih evropskih klubova jer sam bio igrač od 23 godine, sa uzlaznom karijerom, atraktivan za potpis u bilo kojoj vrhunskoj evropskoj ekipi. Tada sam još bio igrač Barselone, u Rim sam došao kao pozajmljen igrač i Barselona je imala ideju da me vrati nazad. Ali, ja nisam o tome razmišljao, već mi je jedino na pameti bio Toronto, koji se tada bio odlučio da me dovede i dao mi je solidne uslove. Došao sam tamo i bio sam uveren da ću se vrlo brzo izboriti za neku važniju ulogu, s obzirom na to da mi je konkurencija bila Kolderon, za koga sam stvarno verovao da ga mogu izbaciti, preteći i postati bolji igrač. Iz ove perspektive gledano, sezona u Torontu je bila jako dobra jer sam imao 75 utakmica, što je za mladog plejmejkera velika stvar, ali sam ja želeo mnogo više od toga. Svoje uverenje sam temeljio na tome da bih iskoristio šanse koje bih dobio. Imao sam u NBA pet, šest vrhunskih utakmica, u smislu da sam postigao 20 plus poena i 10 plus asistencija. Međutim, nisam imao konstantu. Dogodilo bi mi se dve odlične utakmice, pa onda sledeće tri katastrofa. To je normalno za mladog igrača i ljudi u klubu su imali mnogo više razumevanja za to od mene samog. Bio sam mnogo nestrpljiv, želeo sam više i posle te sezone, koja je bila korektna, ali ne odlična, klub nije ušao u plej-of i oni su odlučili da naprave veliku rekonstrukciju. Otišli su svi igrači osim trojice i to Boša, Kalderona i Barnjanija. Svi drugi su trejdovani. U tom trejdu sam ja završio u Milvokiju i to je bio početak kraja moje NBA karijere, s obzirom na to da sam došao u sredinu gde me, maltene, niko ne zna, kao ni moje kvalitete i mogućnosti. Došao sam tu da se popuni finansijska kvota i bio sam treći plajmejker sa 24 godine. Imao sam iza sebe jako dobro Evropsko prvenstvo 2009, osećao sam se super, u naponu snage i bilo mi je neprihvatljivo da uopšte ne igram i da nemam nikakvu nadu da ću ući na parket. Odigrao sam nekih petnaestak utakmica sa malom minutažom i oko Nove godine sam zatražio da odem nazad u Evropu. Jedino što sam hteo je bilo da igram. Nisam razmišljao o strpljenju i da ću protraćiti godinu čekajući šansu. Tako se potrefilo da sam iz situacije u kojoj bih učinio sve da dođem u NBA, učinio sve da se vratim iz NBA u trenutku kada sam imao još godinu i po dana garantovanih ugovorom. Međutim, mnogo sam bio razočaran ponašanjem Amerikanaca. Oni, mogu slobodno reći, lažu. Govore ti kako tvoja šansa dolazi, kako će sve biti super i kako te čekaju velike stvari. Ipak, kada se to ne dogodi prvi, drugi, treći put, strpljenje nestane. To je bio razlog zašto sam se sa 25 godina posle dve sezone vratio u Evropu„, naglasio je Ukić.

Kao dečak je gledao NBA, pratio je tadašnje asove i učio od njih.

Moj prvi idol je bio Redži Miler. Ne toliko zbog sličnosti u našoj igri, one ne postoje. Jedina sličnost je ta što smo bili ekstremno mršavi i jedan i drugi. Igra kao igra nema nikakvih dodirnih tačaka. Međutim, obožavao sam njegov mentalitet, gde se on suprotstavlja najboljima – od Džordana, preko svih drugih sa kojima je igrao. Ta ekipa Indijane je bila dobra, nikada vrhunska, ali bi uvek izvukli maksimum iz svojih mogućnosti. Miler je bio fenomenalan u završnim trenucima i to mi se kod njega uvek dopadalo. Kasnije, kada sam kao stariji bolje počeo da razumem košarku, idol mi je bio Peni Hardvej. Svi mi koji smo odrasli u to vreme znamo koliko je Peni bio dobar. Pitanje je šta bi bilo da se nije povredio i koje bi visine dosegao. Posle njega je došao Ajverson. To su ti neki igrači koji su dominantni na lopti, imaju koš u ruci i dobar dribling. Sećam se priče kada sam popunjavao prijavu za draft, koju mi je agent dao. Jedno od pitanja je bilo ko ti je najdraži igrač. On me pita: ‚Hoćemo li staviti Džejson Kid?‘ Ja sam mu na to rekao: ‚Svaka čast Kidu, ali stavi Stiv Frensis‘. On se uhvatio za glavu i kazao mi: ‚Nemoj molim te Frensisa, niko neće ni pomisliti da te draftuje. Ja nisam razumeo zašto ne, jednostavno sam obožavao takve igrače, što se kasnije videlo na mojoj igri. Kasnije me je pratila stigma da stalno driblam, da ‚gnjavim‘ loptu, da niko ne može da igra od mene. Ja to tako ne vidim jer bez obzira na tu neku zaigranost i ljubav prema sportu, meni je oduvek bilo najvažnije da moj tim dobije utakmicu i da igram u pobedničkim ekipama. Kroz karijeru sam uvek igrao za trofeje. Ne znam koliko trofeja imam u vitrinama. A, ne bi bilo moguće igrati za sve te klubove da sam se zaje*avao igrajući. Kod mene je uvek bila kombinacija odrađivanja zadataka koje trener traži i pokušaja da igram zanimljivu košarku i da sâm sa time budem srećan“, otkrio je Ukić.

„Give & Go“ podkast sa Rokom Lenijem Ukićem pogledajte od 16.25 na SK1.