Rođen je iste godine kao i Ronaldo, iste godine su potpisali za Inter, čak su istog dana i debitovali.
Ono o čemu će jednoga dana moći da priča unucima, osim da je bio saigrač jednog „Fenomena“, je i njegov čudesan debi za Inter na kome je uspeo da zaseni mnogo slavnijeg Brazilca.
Jedno od najboljih levih stopala u istoriji fudbala zakoračilo je na ovaj svet 17. marta 1976. godine u Urugvaju. Puno ime njegovog vlasnika je Alvaro Aleksander Rekoba Rivero, među fanovima poznat i kao „El Chino“, tj Kinez.
Rekobina životna priča kreće iz Montevidea, gde je zaigrao profesionalni fudbal u dresu Danubija. Imao je samo 17 godina kada je debitovao za klub u kome je trenirao od malih nogu.
Njegov veliki potencijal brzo je isplivao na površinu, pa mu se do 19. godine ispunio san svakog urugvajskog fudbalera – da potpiše za jedan od dva najveća tima u zemlji. U Rekobinom slučaju to je bio Nasional, gde će potvrditi status zvezde u usponu.
U sezoni 1996-1997 mladi napadač postiže čak 17 golova, dovoljno da se za njegov talenat čuje i izvan južnoameričkog kontinenta.
Nije trebalo mnogo vremena da iz Evrope stigne primamljiva ponuda. Ambiciozni Masimo Morati doveo ga je u Inter istog leta kada je iz Barselone kupljen jedan od najboljih napadača sveta, Ronaldo.
Navodno je Moratija ubedio solo-pogodak Rekobe koji su poredili sa onim Maradoninim iz 1986.
Konačno stižemo i do tog famoznog debija u crnoplavom dresu. Tog 31. avgusta 1997. Inter je na startu sezone igrao sa Brešom i gubio 1:0.
Ronalda nije „hteo“ gol, prvo je pogodio prečku, potom mu je poništen pogodak zbog ofsajda. Dok se čekala Ronaldova magija, Urugvajac uspeva da „ukrade šou“.
Ušao je sa klupe 18 minuta pre kraja i pokazao šta ume. Prvo je sjajno pogodio sa 20-ak metara, a onda je njegova „levica“ sevnula iz slobodnog udarca poslavši loptu u gornji golmanov ugao, dovoljno za spektakularan debi i pobedu Neroazura.
#related-news_0
Činilo se da je Rekoba predodređen za velika dela u Interu, ali te sezone je ostao potpuno u Ronaldovoj senci. Još samo jednom je zatresao mrežu do kraja šampionata – ukupno tri gola, što je za 31 manje od učinka Brazilca. Inter je izgubio šampionsku trku sa Juventusom, a uteha je bio trofej u Kupu UEFA iste godine.
Rekoba je bio još jedan od mnogih igrača koji nisu uspeli da se prilagode visokim standardima evropskog fudbala.
Već u drugom delu naredne sezone, morao je na „kaljenje“. Šestomesečna pozajmica u Veneciji potpuno je revitalizovala Urugvajca, koji sa 11 golova i devet asistencija konačno uspeva da ostavi trag na terenu i ubedi ljude u Interu da zaslužuje novu šansu.
Iako je u narednim godinama imao šansi na pretek, Rekoba nikada nije postigao ono što se od njega očekivalo.
Njegov veliki potencijal nije pretočen u svetsku klasu, u veličine kakve su Figo, Nedved ili Toti. Imao je uspona i padova, zasijao bi na trenutak, kao na debiju za Inter, a onda bi postao praktično beskoristan.
Ipak, jedno vreme je čak bio najplaćeniji fudbaler na svetu. Morati nije štedeo novac za jednog od svojih ljubimaca, pa mu je 2001. dao unosan petogodišnji ugovor u nadi da će ga to učiniti vođom Intera.
Sve je to ubrzo pokvarila suspenzija zbog lažnog pasoša. „Prestupnik“ Rekoba nije bio na terenu skoro pola godine.
#related-news_0
Sezona 2002-2003 bila je jedna od najuspešnijih u karijeri. Sa Kristijanom Vijerijem je oformio produktivno partnerstvo u napadu i ponovo bio onaj Rekoba kakvog svi žele da vide.
Ali to nije potrajalo. Ono što su mu najviše zamerali je nedostatak motivacije, discipline, zalaganja na treningu. Nije bio konstantan, a i povrede su uzele maha.
Alvaro Rekoba možda nije prvo ime koje će vam pasti na pamet kada neko pomene „zlatne devedesete“ ili rane 2000-te u italijanskom fudbalu, vreme fudbalske renesanse na Apeninima i doba neponovljvih majstora, ali El Ćino je definitivno jedan od simbola te ere. Od ukupno 53 gola za Inter, neki su bili momenti čiste magije.
Bio je kreativan i tehnički izuzetno nadaren igrač, podjednako dobar u davanju i nameštanju golova. Mogao je da igra u veznom redu, u polušpicu ili na krilu.
Pas-igra i duge lopte su takođe na njegovm spisku kvaliteta, ali ono što ga je proslavilo je moćan šut i fantastični golovi iz slobodnih udaraca.
#related-news_0
Rekobina avantura u Interu završena je 2007. kada se preselio u Torino, a nakon epizode u grčkom Panionisu vratio se u domovinu, sa statusom nacionalne legende.
I sa reprezentacijom je, kao i na klupskom planu, mogao mnogo više. Bio je deo talentovane generacije čiji vrhunac je igranje na Svetskom prvenstvu 2002, ali nisu uspeli da prođu ni grupnu fazu.
U timu su bili Forlan, Montero, Zalajeta, a Rekoba je prvi i jedini gol na Svetskim prvenstvima postigao protiv Senegala.
Naredni Mundijal u Nemačkoj propušten je zbog poraza u baražu od Australije. Ukupno je za nacionalni tim odigrao 69 mečeva i upisao 12 golova.
Poslednje igračke godine El Ćino provodi tamo gde je iškolovan u fudbalera: u Nasionalu i Danubiju.
Privilegija uživanja u njegovim majstorijama trajala je do 31. marta 2016, kada je definitivno odlučio da okači kopačke „o klin“.
Izostali su veliki trofeji i individualna priznanja, ali ko je gledao Rekobu u onim najboljim izdanjima, sa zadovoljstvom i nostalgijom će se prisećati njegovog vremena u Interu. Ostaće upamćena i izjava Masima Moratija:
„On nije bio običan fudbaler. Radio je stvari koje normalni fudbaleri jednostavno nisu umeli.“