Škotska: Istorija i tradicija vs sadašnja realnost

Skener 12. nov 202014:00 > 04. maj 2022 14:08 0 komentara
Ian MacNicol/Getty Images

Ako pokušavate da utvrdite mesto škotskog u svetskom fudbalu, krenuli ste sa pogrešne strane. Škotska nema nacionalnu istoriju u poslednjih 313 godina, jer tako dugo nije samostalna država, ali istorija škotskog fudbala JESTE istorija svetskog fudbala.

Na kriket stadionu Hamilton Kresent u Partiku, severnom kvartu Glazgova, 30. novembra 1872 odigrana je prva međunarodna utakmica u istoriji svetskog fudbala. Iako su pre toga Englezi i Škoti na legendarnom Ovalu u južnom Londonu odigrali već pet utakmica, ovaj glazgovski okršaj FIFA računa kao prvi zvanični duel dve reprezentacije. U narednih 118 godina te dve selekcije igrale su svakog proleća, osim u 12 godina kada to nije bilo moguće zbog svetskih ratova, a činjenica da je odnos pobeda samo 48-41 za 10 puta naseljeniju Englesku je dokaz trajnog kvaliteta škotske selekcije.

Škoti su nacija koja je planeti donela dva ključna elementa fudbalske igre – dodavanje i taktiku. Otkrivanje koncepta pas igre toliko je šokiralo Engleze da su im trebale godine da se oporave, a kada je 1888. južno od Hadrijanovog zida pokrenuta prva fudbalska liga na planeti, njene najveće zvezde i najbolji tehničari bili su iz Škotske.

Iako su tek posle 47 godina odigrali prvi meč sa ekipom van Ostrva, bojkotovali Mundijale tridesetih, a iz inata nisu igrali u Brazilu 1950, od sredine do kraja XX veka Škoti su igrali na osam Svetskih prvenstava, na kojima su čak četiri puta naletali na Brazil. Imaju negativan rekord kao tim sa najviše učešća, a bez ijednog prolaska grupe. Isto važi i za šampionate Evrope, gde su igrali dvaput, pa im je zbirni učinak na velikim turnirima 0 od 10. Ipak, učešće na deset turnira u razmaku od 44 godine govori o zapanjujućem kontinuitetu za selekciju koja pokriva tek pet miliona stanovnika.

Ben Radford/Allsport

Ko zna da li bi skor bio takav da se njihovim najvećim sinovima nisu događale tragedije. Na Svetsko prvenstvo 1958. trebalo je da ih odvede Mat Bazbi, ali je februara te godine patrijarh Mančester Junajteda jedva preživeo avionsku nesreću u Minhenu, koja mu je zbrisala preko pola tima. Bazbi će ipak na Old Trafordu napraviti još jednu neverovatnu generaciju i deset godina kasnije doneo prvi pehar šampiona Evrope na englesko tlo. Međutim, Škotska je godinu ranije imala prvaka kontinenta, u sjajnom timu Seltika, koji je maestralno predvodio Džok Stin. Stin je bio selektor Škota sredinom osamdesetih i odveo je ekipu na Mundijal u Meksiku, ali je tokom slavlja u Kardifu, gde je njegov tim osvojio neophodni bod za plasman, preminuo od srčanog udara.

Treneri su uvek bili najjače oružje škotskog fudbala. Stinov i Bazbijev rival šezdesetih bio je Bil Šenkli, rodonačelnik velikog Liverpula, a dve decenije kasnije ga je posle smrti zamenio Aleks Ferguson, koji će dovesti Junajted do novih visina i postarati se da Crveni đavoli nikad ne osvoje Kup ili Ligu šampiona bez škotskog menadžera. Od pet najvećih menadžera u britanskoj istoriji jedini Englez je Herbert Čepmen, a do te elitne grupe nisu stili Fergijevi rivali Keni Dalgliš, Volter Smit ili Džordž Grejem. Istorija se nastavila i u ovom veku – u jednom trenutku ove decenije šest premijerligaških menadžera bilo je rođeno u krugu od 50km od Glazgova, a samo jedan na tlu Engleske.

Daleko od toga da Škotska nije imala velike fudbalere. U prvom veku Liverpulove istorije 15 od 34 kapitena bili su Škoti. Dalgliš je, pre sedanja na Liverpulovu klupu, bio jedan od najboljih napadača na svetu i jedini je Škot sa preko 100 nastupa za selekciju. Dve decenije pre njega Denis Lo je bio Bazbijev ljubimac, osvajač Zlatne lopte i kapiten kada su osvojili Kup šampiona 1968. Još jedan od 12 Junajtedovih škotskih kapitena, Džo Kasidi, nosio je traku kad su debitovali u Fudbalskoj ligi. Arsenal je imao 16 škotskih kapitena, uključujući Aleksa Džejmsa, koji je bio ključni igrač najdominantnijeg predratnog tima na Ostrvu.

Alex Livesey/Getty Images

Džim Bakster i Bili Meknil ostali su kod kuće i tu ostvarivali uspehe. U Engleskoj ključni igrači šampionskih ekipa tokom prošlog veka bili su Bili Bremner i Gordon Strahan u Lidsu, Arči Gemil i Džon Robertson u Notingem Forestu, Aleks Jang i Greme Šarp u Evertonu. Iako u moderno doba Škoti nisu ni izbliza tako bitni na engleskoj i evropskoj fudbalskoj sceni, fantastični Endi Robertson sprečava da padnu u zaborav.

Selektor, tim i taktika

Škotska je u poslednje dve godine prošla kroz sličnu situaciju kao Srbija – selektor postavljen 2018. obezbedio je prvo mesto u grupi Lige nacija, ali je tokom proleća već ispustio priliku da se ekipa na uobičajen način kvalifikuje za Euro 2020. Stiv Klark preuzeo je od Aleksa Mekliša klupu u maju 2019, posle debakla u Kazahstanu, a sa superiornim Belgijancima i Rusima iskusni stručnjak je znao da će imati celu jesen da se uigrava za baraž, zakazan za mart ove godine. Kako je pandemija pomerila sve termine, pre odlučujuće utakmice u Beogradu Klark je dobio i dodatna četiri meča ovogodišnje Lige nacija da se dodatno uigra.

Klark je to iskoristio da prilično promeni selekciju koju vodi. Dejvid Maršal vratio se na gol umesto Alana Mekgregora, dramatično je porastao uticaj Skota Mektomineja i Olija Mekburnija, a Rajan Džek i Lindon Dajks su izrasli kao kljulne opcije. Uz već postojeću osovinu Robertson-MekGin-Frejzer-Mekena-Kalum MekGregor, formiran je stabilan tim.

Ian MacNicol/Getty Images

Maršalov povratak bio je ključ za samopouzdanje ove selekcije – golman Darbi Kauntija, koji u ligi leži na dnu druge engleske lige, omogućio je tri ‘clean sheeta’ ove jeseni, uključujući i onaj u polufinalu plej ofa protiv Izraela, kada je posle 120 minuta Škote u Beograd poslao promašen penal Erana Zahavija. U tih pet mečeva on se suočio sa 56 udaraca, od čega 14 u okvir gola, i primio samo dva, jedan od čeških rezervista, i drugi od vrhunskog tanedma Zahavi-Dabur. Kod oba odbrana je probijena bukvalno kroz sredinu, a Maršal ostavljen bez izgleda, u situaciji 1 na 1. Poslednji gol primili su pre 380 minuta fudbala.

Iako protivnici nisu bili vrhunski, to je elitna statistika. Problem za Škote je na drugoj strani. Izrazito su neprecizni, od 48 šuteva iz igre pogodili su okvir samo šest puta, od čega su u polufinalu imali šokantnih 1 od 17. Međutim, kada pogode okvir, lopta obično završi u mreži – tri od šest iz igre i oba udarca sa bele tačke, za neverovatnih 62.5 posto konverzije. U sva tri gola iz igre umešano je letnje pojačanje Kvins Park Rendžersa Lindon Dajks, septembarski debitant je dvaput bio strelac, jednom asistent. Oba penala iskoristio je Rajan Kristi, a nijedan nije smeo da bude suđen.

Seltikovac Kristi će biti jedno od tri bitna imena koja se posle problema sa koronom vraćaju u tim u Beogradu, uz bivše saigrače Kirana Tirnija i Stjuarta Armstronga, koji sada sa uspehom igraju u Premijer ligi. Uprkos tome, Škoti će u Beogradu biti lišeni pomoći svojih najboljih krila Rajana Frejzera, koji nije doputovao zbog lože, i Džejmsa Foresta, najboljeg strelca u prošlogodišnjim kvalifikacijama, koji je pre mesec i po slomio članak. Neće biti ni Granta Henlija, takođe zbog lože, a gledajući ga u Noriču teško je proceniti je li to za Srbiju plus ili minus.

Ian MacNicol/Getty Images

To što mu tim ima malo istinskih zvezda, Klark je iskoristio da ga učini taktički fleksibilnijim. Postepeno je tokom 2019. odbacivao sisteme 4-4-2 i 4-2-3-1, koje je zatekao, i tokom ove jeseni potpuno se prebacio na dva modela: 4-3-3 i 3-4-1-2. Opciju sa trojicom nazad je primenio u dva teža od prethodna tri meča, protiv Izraela u polufinalu baraža, i protiv Čeha kod kuće. Pored taktičkog, postoje dva motiva za igranje sa trojicom nazad: kvantitet kao zamena za kvalitet pred svojim golom i još bitnije – to je najjednostavniji način da se na teren pošalju dva najtalentovanija igrača ove generacije Tirni i Robertson, jer su obojica primarno levi bekovi. U trojci Tirni igra levog štopera, što mu ide sasvim dobro, dok je Robertson klasični wingbek, što je logično, ako se zna da je godinama među najboljim asistentima Premijer lige.

Bez Tirnija u oktobarskom terminu u zadnju liniju je spuštan Mektominej, koji je i u Junajtedu povremeno vraćan u zadnju liniju i mnogi misle da će upravo tu pronaći svoje pravo mesto. To nije loše rešenje za njega, jer mnogi sistemi nemaju holdersku poziciju u kojoj se oseća najkomfornije.

Iako tehnički na prilično niskom nivou, selekcija Škotske ima odličan mentalitet, svesna je svojih limita i trudi se da igra unutar svojih mogućnosti. Gotovo ceo tim prošao je kroz manje škotske klubove, solidan procenat, posebno napadači, i kroz drugu i treću škotsku ligu, i naviknuti su i na tuču, i na to da se dobro oznoje za svaku loptu. Zato je neophodno u razumnoj meri im parirati na tom planu i boriti se za svaku drugu loptu sa njima.

Ian MacNicol/Getty Images

Ono što redovno radi Klark je teranje protivnika od starta napada iz centralne zone ka bokovima, gde Škoti mogu da na malom prostoru stisnu i probaju da oduzmu loptu. Po oduzetoj lopti trude se da vrlo brzo napreduju, najčešće dugim pasom koji je upućen u prostor iza protivničkih bekova ili wingbekova, koji ostanu visoko.

Veoma često prete udarcima sa distance, i izuzetno su opasni u tome, posebno Mekgin i Armstrong. Očekivano se oslanjaju na centaršut, često iz dubokih pozicija i međuprostora. U protivničkih 16m češće ulaze upornošću nego veštinom, trpe kontakt i ne padaju sve dok im to ne garantuje veliku korist, ali ispred i unutar kaznenog prostora rado i dobro glume.

Opasni su na startu utakmica, u tri od prethodnih sedam utakmica su već posle desetak minuta vodili. Prošlogodišnje kvalifikacije za Svetsko prvenstvo su pokazale da kada padnu, teško se vraćaju, pa su ih do nogu potukli i kvalitetni timovi kao Belgija i Rusija, ali i slabašni Kazahstan. U aktuelnoj seriji od osam pozitivnih rezultata u minusu su bili ukupno 30 od 750 minuta – 14 protiv Kazahstana i 16 protiv tog dana prikupljene rezervne reprezentacije Češke lige.

Pritisak očekivanja javnosti na reprezentaciju Srbije biće ogroman, ali je utisak da će na Škote biti još mnogo veći. Još od penal-pobede nad Izraelom gotovo svi britanski mediji i veliki broj poznatih igrača iz prošlosti napravili su atmosferu odbrojavanja do konačnog plasmana na neki turnir posle četvrt veka. Tek ponegde se pomene igračka i tehnička superiornost Srbije, ali i tada je to samo fusnota u priči o velikom povratku. Škoti istorijski ne funkcionišu dobro pod pritiskom i čuvanje hladne glave biće prioritet ove večeri.

Za slavni i ponosni škotski fudbal meč na stadionu Rajko Mitić biće prilika da prvi put posle 23 godine vidi svoju reprezentaciju na velikom takmičenju. Za njih bi to svakako bio samo prvi korak. Pravi cilj je plasman u Katar, gde bi, ako imaju sreće i na žrebu završe u grupi C ili D, meč trećeg kola igrali baš na dan proslave veka i po međunarodnog fudbala.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!