Epizoda 2: Kakva su nova pravila i šta je novi fudbal?

Skener 13. jun 202214:19 > 14. jun 2022 11:49 7 komentara
Arsen Venger
Alex Davidson/Getty Images

U prvom delu teme posvećene novim pravilima i novom fudbalu imali ste priliku da se podsetite ili upoznate, u odnosu na to koliko imate godina, sa setom dramatičnih promena koje su između 1987. i 1996. uticale da fudbal više ne bude isti.

Pročitajte još:

U drugoj epizodi priče pozabavićemo se promenama koje su se postepeno događale od 2003, a uhvatile veliki zamah u poslednjih desetak godina, dok će treći deo doneti pregled očekivanja gde će se fudbal naći početkom sledeće decenije.

Novi talas

Posle relativnog zatišja koje je potrajalo skoro dve decenije, od kada se potpuno ustalio aktuelni format LŠ, novi talas promena sada se približava klimaksu. Iako je talas postao vidljiv tek u prethodnih nekoliko godina, snove za njega su postavljane mnogo ranije, još tokom postavljanja aktuelnog sistema, u vreme kad su sa scene lagano odlazili lokalni heroji kao Džek Voker, Gi Ru i Met Letisije, a na njihovo mesto, u kancelarijama, na klupama i terenima, dolazili ljudi sa dalekih meridijana.

Interesantno, prvi vesnik tih promena bio je čovek koji je u velikoj meri zaslužan za ovo što nam se događa ovih godina – Arsen Venger. Alzašanin je zasigurno najveći revolucionar među trenerima u istoriji Premijer lige, čovek koji je preveo to takmičenje u moderno doba. Venger je stigao u ligu poroka i lagodnog života, i za kratko vreme uspeo da točak evolucije pokrene u pravcu potpune profesionalizacije na svakom planu – od načina života i ishrane, preko treninga, taktičke i tehničke obučenosti. Život fudbalera kakav znamo danas bio je nezamisliv pre nego što je septembra 1996. u London sleteo Profesor.

Ako je Venger bio simbol modernog fudbala prve generacije, onda je verzija 2.0 počela upravo skidanjem Arsena sa trona. Ulazak velikog novca u jedan klub nije bio novost, ni u Engleskoj, ni šire u Evropi. Trofeji su bukvalno kupovani i u dvadesetom veku. Ali Roman Abramovič je bio nešto sasvim drugo. Sam manir njegovog dolaska u Čelsi je bio nešto sasvim novo – legenda kaže da je o tome koji klub će kupiti odlučio na osnovu ishoda direktnog okršaja u borbi za mesto u LŠ londonskih Plavih i Liverpula.

Clive Mason/Getty Images)

U retrospektivi smatram Romana jednim od heroja fudbala i Premijer lige. Iako je u fudbal ušao kasno i na neprirodan način, čim je postao vlasnik kluba nije se štedeo ni na jednom frontu. Uvek na utakmici, bez zadrške je proživljavao tugu i (mnogo češće) radost sa običnim navijačima, nijednog trenutka nije sakrivao svoj debeli novčanik. Čak i najupadljivija mana – stalno petljanje u rad trenera, lično ili preko Marine i drugih pomoćnika, može se opravdati željom da njegov tim bude kompetitivan (a ako gledamo kontinuitet 2003-22 definitivno je najkompetitivniji u Engleskoj).

Za Romanom u akciju su širom zapadne Evrope krenuli i mnogi drugi ruski bogataši, ali te priče retko su se završavale pozitivno. Sledeći na red stigli su Amerikanci, koji su sa uobičajenim treskom uleteli na borilište. Njihov prvi predstavnik na elitnom nivou, Malkom Glejzer, svakako je sve suprotno od Romana, najmračnija figura celog ovog procesa. Vlasnik Tampa Bej Bakanirsa i njegova deca pokazali su potpunu nezainteresovanost za bilo šta vezano za fudbal kao takav ili klub koji su kroz rupe u zakonu kupili, iako je u prvih osam godina njihovog vlasništva taj klub bio pet puta prvak Engleske, jednom šampion i dvaput vicešampion Evrope.

Kako u životu i dobre i loše stvari obično dolaze sa zadrškom, Glejzeri su sopstvenu glupost shvatili prekasno, tek kada su godine podbačaja na i izvan terena dovele do toga da klub i finansijski padne iz same elite. Junajted i dalje za njih ostaje zlatna koka (jedini klub u 5 liga koji isplaćuje dividende, da ne ulazim u to koliko je potrebno nemati obraz, pa isplatiti dividende posle ovakve sezone), ali su i oni sami do sada shvatili da je mogao da bude platinasta i donese mnogo više novca.

Slične nevolje sa američkim vlasnicima imali su i drugi klubovi u Engleskoj, uključujući Arsenal i Liverpul (Crvenima se ipak posrećilo iz druge), Italiji, Španiji, Francuskoj… Ipak, oni su bili male mace u odnosu na vlasnike sa juga i jugositoka Azije, koji su po dolasku rešavali da menjaju ime ili boje kluba (Hal, Kardif), koristili klubove za finansijske malverzacije (Šinavatra), lagali da imaju novac (pomenuću samo kineske vlasnike Intera i Milana) ili ih jednostavno gurali niz liticu (Valensija ili Blekburn).

Glejzeri aut, Mančester Junajted
Alex Livesey/Getty Images

Masovni ulazak bliskoistočnog kapitala dogodio se kroz Arsenal, kada je Emirejts postao sponzor novog stadiona u Ešburton Grouvu, usledila je katarska akcija sa Barselonom, ali je na novi nivo izdignut otkupljivanjem Mančester Sitija i Pari Sen Žermena, koji su sa periferije elite pogurani na sam vrh ulaganjem milijardi. Istim putem, samo sa dramatično većom finansijskom zaleđinom, sada je krenuo i Njukasl Junajted. Naravno, nisu ni svi arapski vlasnici isti, pitajte navijače Malage i Fernanda Ijera.

Dok je Roman ušao srcem, Glejzeri i mnogi drugi klasično džeparoški, FSG sa željom da koncept oprobaju preko okeana u popularnijem sportu, a neki treći naprosto kao novu igricu i zadovoljavanje taštine, vladajuće porodice Emirata, Katara i Saudijske Arabije imaju sasvim drugi tip motivacije.

Naftom i novcem prebogati plemići sa Arabijskog poluostrva žele da kroz najpopularniji sport u dobrom svetlu predstave sebe i svoje države, koje često privlače negativnu pažnju svetske javnosti zbog stalnog kršenja ljudskih prava. Njihove akvizicije su zato pre svega PR poduhvati, u kojima fudbal čini samo fasadu, dok iza ljudi iz samih klubova naporno rade stotine propagandista, novinara i elitnih advokata. Ako se pitate kako je moguće da neko otvoreno i sistematski krši propise, a mejnstrim mediji uglavnom ćute, eto vam odgovora.

Novi fudbal, nova pravila

Dve stvari uslovile su da fudbal stekne neuporedivo popularnost. Kao igra na mali broj poena, fudbal ima mnogo veći nivo slučajnosti (randomness) od većine drugih sportova, što sledstveno omogućava da autsajderi češće prirede iznenađenja. Drugi faktor je beskrajna jednostavnost – četiri džempera, jakne ili na drugim meridijanima sandale su sve što vam je potrebno da zaigrate. Manje-više jedino pravilo koje se u parkiću ne primenjuje je preko sto godina bilo ofsajd (uporedite to sa paklenim prohtevima za organizaciju po nivou slučajnosti najsličnijeg sporta – hokeja na ledu).

Jedna od stvari koje su odlikovale i oblikovale fudbal su jednostavna pravila, koja su se veoma retko menjala, do poslednjih deset godina. A onda je 2014. IFAB napravio Tehničku komisiju, u kojoj je 19 ljudi, uz Vengera su tu legende sa svih strana sveta kao Boban, Figo, Nakata, Amokači. Njihov prvi zadatak bio je da pomognu oko pravila vezanih za igru rukom, kasnije su na red došli ofsajd i mnogi drugi aspekti.

Luis Figo
Ian Gavan/Getty Images for Laureus

Venger se odmah izdvojio kao inovator. Već osam godina Arsen ređa ideju za idejom. Neke od tih ideja bile su veoma čudne, kao ona da ako lopta iz kornera leti kroz gol-aut, ali se vrati u teren, akcija se nastavlja. Druge su veoma radikalne, kao predlog promene pravila ofsajda, po kojem bi igrač bio u nedozvoljenoj poziciji samo ako nijednim delom tela kojim se može dati gol (po trenutnim pravilima to je sve osim ruku ispod pola nadlaktice).

Ta promena ne bi rešila generalni problem javnosti sa ofsajdom (i dalje bi odluke bile milimetarske, samo bi se merile od druge tačke; NB: mislim da je javnost ozbiljno u krivu, i da je jedini način da se dobije čist ishod merenje do poslednjeg milimetra), ali bi situaciju dramatično okrenula u korist napada, koji već ima prirodnu prednost, jer se kreće u pravcu akcije, a defanzivac često ne. Kada se kreću u suprotnim pravcima, napadač zapravo ima prednost i kada je dva-tri metra van ofsajda, jer u njegovu korist radi inercija.

U početku svi smo manje-više bili šokirani, ali kako vreme ide navikli smo se. I eto, u junu 2022. druga holandska liga najavljuje da će u sezoni 23/24 testirati ideje, koje su većini ljudi pre samo neku godinu delovale nespojivo sa igrom koju volimo. Pogledajmo šta nam to sprema alzaška kuhinja.

Arsenova pravila

aut nogom – Još od kada je u leto 2008. Stouk Siti ušao u Premijer ligu, a Rori Delap uneo pometnju iz auta (asistencija u prvom meču kod kuće, a zatim još šest do Božića), Venger ima poseban pik na ovaj deo igre. Niko nije imao toliko problema sa tehnički tankim, ali fizički premoćnim timom Tonija Pjulisa kao Arsenovi dečaci, a francuski stručnjak nije umeo da sakrije ljutnju. Zato nikog nisu iznenadili predlozi da se aut izvodi nogom.

Sama ideja nije bez uporišta, aut se nogom izvodi u mnogim formama igara izvedenih iz fudbala, uključujući i najorganizovaniju – futsal. Ono što je čini problematičnom je što bi ta promena izuzetno uticala na promenu fudbalske taktike, i to na oba kraja terena. Svaki aut u napadačkoj trećini, pa i dublje, već bi predstavljao šansu za svaku ekipu. Sa druge strane, aut u defanzivnoj četvrtini terena je noćna mora za timove koji se suočavaju sa kvalitetnim presingom, i ovakva promena bi direktno osujetila jednu od najmodernijih i najatraktivnijih tendencija u fudbalu.

mogućnost da se iz slobodnog udarca krene driblingom – Od svih pet ideja ova deluje najneobičnije i ne mogu da kažem da sam ranije sretao slične predloge. U mnogim situacijama ova promena bi podjednostavila stvari, posebno kada tim izvodi prekid na svojoj polovini.

Kako se stvari približavaju protivničkom golu, situacije se komplikuje, a u zoni šuta bi predstavljala novi tip izazova, jer bi se igrači u i oko živog zida suočavali sa još jednim potencijalnim nivoom opasnosti, nakon što je pronađeno rešenje za slobodnjak ispod zida.

neograničene leteće izmene – od svih pet predloženih pravila ova je najneodređenija, jer se pravila oko rezervnih igrača razlikuju od takmičenja do takmičenja, često ih je sedam, ponekad devet, negde čak samo pet, a u nekim ligama i na velikim turnirima i po 12. U odnosu na to situacija bi mogla da se dramatično razlikuje.

Ovakav pristup ozbiljno bi favorizovao bogatije klubove sa dubljim timovima, jer razlika u kvalitetu po pravilu raste kako se ide dalje niz klupu. Startnih 11 Mančester Sitija ili Čelsija je prilično bolje od startera Aston Vile ili Vulvsa, ali je razlika među igračima sa klupe još mnogo veća.

Sa druge strane mogućnost da najbolje igrače držite na terenu dve trećine ili tri četvrtine vremena, kao u košarci, pomogao bi da se igra još brže, da presing bude još žešći. Zato je ova ideja zapravo u skladu sa tendencijama modernog fudbala.

Srednje- i dugoročno ovo bi pojačalo odliv talenta ka bogatijim ligama, jer bi klubovi u njima morali da popune rostere talentom, a ne da se zadrže na 10 do 15 igrača visokog nivoa.

petominutna isključenja za žuti karton – Ovo je tema o kojoj se dugo priča, makar od osamdesetih. Obično se ranije pominjala opcija o kazni od deset minuta.

Mnogi sportovi, uključujući rukomet, vaterpolo, hokej i ragbi, imaju ovaj tip kazne. Kazne su u većini tako podešene da ako tim sa igračem manje primi gol, kažnjenik se vraća na teren, ovde još nisam video tu opciju.

Fudbal odavno ima problem sa sistemom kažnjavanja, jer je jasno da dvostepene kazne (žuti-crveni) nisu adekvatne za stanje na terenu. Da bi to eliminisali Englezi su krajem osamdesetih imali sistem sa bodovanjem prekršaja tokom utakmice, ali je u to vreme i tim tehnološkim okolnostima to bilo teško pratiti. Danas bi to već funkcionisalo dosta bolje.

Ova promena zapravo ne bi popravila problem dvostepenosti, nego bi samo prvi stepen kazne učinila znatno jačim.

promena trajanja meča na dva puta po 30 minuta, uz štopovanje dok lopta nije u igri – Još jedna tema o kojoj se dugo priča, bar trideset godina unazad. Dokumentovano je da je vreme koje lopta provede u igri u rasponu od 45 do 60 minuta, u zavisnosti od takmičenja i podneblja, ali da u velikoj većini utakmica ta minutaža spada u raspon 47 do 56.

FIFA i IFAB već dugo pokušavaju da reše problem nadoknađivanja izgubljenog vremena, i dok se duži prekidi uglavnom uspešno nadoknađuju, situacija sa sitnim „kraduckanjem“ (koje često prerasta u veoma krupno u finišu) se svakako ne pomiče nabolje. Tim koji juri rezultat ostavljen je na milost glavnog sudije i vrlo retko je dobije.

Moj stav o ovih pet promena pogledajte u videu, kojim ujedno najavljujem početak novog podcasta „Utorkom kod Vlade“ (UKV), koji će se emitovati svakog utorka, logično.

Na kraju drugog dela ove priče podsećam da ćemo u poslednjem nastavku probati da bacimo pogled u budućnost i vidimo kako će izgledati fudbal početkom sledeće decenije.

Aut nogom, 2х30 minuta: Nova pravila za novi fudbal

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare