Kako se kalilo prvo rusko zlato

Skener 1. mar 20188:10 > 8:22
Bruce Bennett/Getty Images

Ni neigranje NHL vedeta, ni zabrana da igraju pod imenom svoje zemlje, pevaju svoju himnu i bore se za svoju zastavu, nije omela u konačnici ruske hokejaše da ostvare glavni cilj mnogih generacija, da povrate olimpijsko zlato.

U stvari, svi ovi „hendikepi“ bili su neiscrpan izvor snage i preko potrebnog inata hokejaša iz zemlje koja je u sastavu velikog SSSR bila neprikosnoveni vladar svetskih ledenih ploča, ali koja od osamostaljenja nije uspevala nijednom da ponovi taj podvig. Bilo je svetskih titula za Rusiju, ali najsjajnijeg odličja na najvažnijem hokejaškom takmičenju nije od 1992.

Zanimljivo i tada reprezentacija, kao i 26 godina u Pjongčangu, nije igrala pod svojom zastavom, imenom niti sa svojom himnom. Ovog puta razlog je bio taj jer je tek počela dezintegracija SSSR, a kako taj proces nije bio dovršen taj tim koji je izborio učešće na Igrama u Albervilu nastupao je pod neutralnim obeležjima.

Usledio je najteži period ruskog hokeja. Oduvek je važilo nepisano pravilo da ruski hokej gotovo u potpunosti deli sudbinu zemlje. To se moglo potpisati kada su devedesete u pitanju. Od 1993. do 1998. nije bilo uopšte medalja, što je gotovo ravno katastrofi. Tek u Naganu je osvojeno srebro. To su inače bile prve Igre na kojima je dozvoljeno igračima iz NHL da igraju za svoje nacionalne timove. Ti igrači su i učinili da naredne godine prođu u postepenom vraćanju na najviši nivo, ali ne i sam vrh.

Tek 15 godina od poslednjeg trofeja 1993. u Štutgartu, kada je osvojeno svetsko zlato, Rusija je najzad donela kući neko zlato. Ponovo je bilo svetsko, ali osvojeno u Kanadi, što je imalo ogromnu vrednost. Tada je već počela da stasava velika generacija predvođena Aleksom Ovečkinom i Iljom Kovaljčukom. Njih dvojica će biti konstanta i narednih godina, a sa njima je igrao i Sergej Mozjakin, koji je kasnije bio u neopravdanoj senci više izvikanih nego istaknutijih zvezda NHL karavana.

Matthias Hangst, Getty Images

Ta titula koincidira i sa stvaranjem Kontinentalne hokejaške lige, ali ako je početak profesionalizacije ruskog hokeja slučajno povezan sa prvim zlatom posle dugo vremena, definitivno ima veliki uticaj na kasnije rezultate. Ako ne i odlučujući.

Stvorena je velika generacija, uglavnom sastavljena od vrhunskih NHL asova, a paralelno sa tim ubrzanim koracima razvilo se profesionalno KHL takmičenje, koje je uskoro izašlo iz ruskih, pa i sovjetskih okvira i počelo da apsorbuje ekipe iz elitnih hokejaških zemalja Evrope poput Češke i Finske. Usledile su godine žetve medalja, ali samo na svetskim prvenstvima. Od Solt Lejk Sitija 2002. Rusi nisu uspevali da osvoje medalju na Zimskim olimpijskim igrama. I videlo se da to mnogo boli igrače, ali i navijače.

Prekretnica je ipak bio Soči 2014. i nipošto ne bi bila greška da početak odgovora na pitanje iz naslova smestimo u tačku od pre tačno četiri godine. Zinetula Biljaletinov sastavio je pravi „All Star“ tim, kome je jedini cilj bio da osvoji zlato na svom ledu. Ali verovatno i najveći problem tog tima bio je upravo to, što je bio „All Star“. Pored Ovečkina, Malkina, Kovaljčuka, Dacjuka, Radulova selektor je upao u zamku da ne stavi iskusnog Sergeja Mozjakina, koji je tada preživljavao u Metalurgu drugu mladost. Jednostavno, smatrao je da ovu misiju mogu da iznesu samo NHL igrači.

Od početka se videlo da tim nije naštelovan kako treba. U stvari, ono što se odmah videlo je da nema balansa. Mnogo je bilo sujete, težilo se individualnim kreacijama, a dueli sa snažnim i agresivnim ekipama (poput Amerikanaca i Finaca) gubili su se kao od šale. Na kraju – debakl. Ispadanje u četvrtfinalu od Finske 3:1 i krah velikog favorita.

Pool, Getty Images Sport

Rukovodeći ljudi ruskog hokeja nisu imali dilemu i uručili su otkaz Biljaletinovu. To je bila logična odluka, ali je ostao znak pitanje oko budućeg selektora. Tu je KHL došao na scenu, a rukovodstvo nije previše razmišljalo. Doveli su čoveka koji je sa moskovskim Dinamom osvojio dva Gagarinova trofeja i to pored najskuplje ekipe karavana SKA. Dinamo je bio tvrd, disciplinovan, ubitačan, baš onakav kakva niti je Rusija bila, a kakva je morala biti kako bi se ravnopravno borila za najvažnije trofeje – zlatne olimpijske medalje. U pitanju je rođeni Letonac Oleg Znarok. Rezultati su se odmah videli. Sastavio je gotovo istu ekipu za Svetsko prvenstvo, pojačanu iskusnim Mozjakinom. Ali Ovečkin, Malkin, Kovaljčuk, Dacjuk više nisu delovali kao banda tinejdžera željnih samo isticanja, već jedan ozbiljan kolektiv.

Glatko je osvojena titula, ali imali su i rivali spreman odgovor. Ipak, Rusija je i u naredna dva izdanja svetskih šampionata dolazila do medalja, ne najsjajnijih, ali je kontinuitet ispoštovan. Svi su jedva čekali da vide Znarokovu armadu na Igrama, ali neke druge stvari, nevezane za njega su uplašila sve ljude.

Prvo je odluka NHL da ne pusti svoje igrače da idu na ZOI. Druga je optužba zemlji od strane MOK, da je forsirala organizovan doping na nivou države, zbog čega ova ekipa nema ime, nema zastavu niti himnu.

Znarok je oba ova momenta znao da iskoristi i od nedostataka pretvori ih u adute. Odluka NHL jeste pogađala Ruse, svaka ekipa voli da u svom sastavu ima igrače kao što su Ovečkin, Malkin, Babrovski, Kuznjetsov, ali… Zvezde takvog kalibra falile su i drugim ekipama, prvenstveno Kanadi, SAD i Švedskoj, ali za razliku od njih Rusija ima odakle da uzima ozbiljne igrače. Posebno od kada su veliki Ilja Kovaljčuk, Pavel Dacjuk i Vjačeslav Slava Vojnov odlučili da pojačaju SKA, sluteći kakvu će odluku doneti NHL, a svakako želeći, pošto su već na zalascima karijere, da pokušaju da dođu najzad do zlata. Uz plejadu vrhunskih KHL igrača njih trojica su napravila super tim, sa naglaskom na TIM.

Bruce Bennett/Getty Images

Nepravda u režiji MOK, ali i nekih drugih centara moći samo je naterala Ruse da budu odlučni kao nikada pre. Možda je i to, pored nesumnjivo primetne ruke Olega Znaroka, uticalo da ojača, često klimav karakter. Naročito posle premijernog poraza od Slovačke, iako su lako došli do dva gola prednosti ili možda pre u finalu, kada su Nemci dva minuta pre kraja imali gol više i igrača više, ali Rusi hrabro došli preko fantastičnog Guseva do produžetka.

Sticaj okolnosti svakako je uticao da se osvoji zlato. Ko zna kakav bi rezultat bio da su igrali NHL igrali. Svakako bi Kanađani, Šveđani i Amerikanci bili u prvom redu jači. Pitanje je da li bi proradio inat i karakter da nije bilo onakve predigre Igara. Ali ono što nikako nije slučajnost je vizija da u profesionalizaciji domaćeg hokeja leži zlatna koka, a ne u permanentnom slanju najtalentovanijih momaka preko bare. Jer upravo je ova, nikad jača KHL liga dala ogroman broj ozbiljnih igrača, zahvaljujući čemu je Rusija napravila moćan tim. Drugo, ne može se osporiti Znarokova trenerska ruka. Odbrana, dueli, klizanje kakvo je forsirao Dinamo iz šampionskih dana, to je danas zaštitni znak Rusije. Jedno je sigurno, Rusija je ponovo hokejaška velesila, a kada se bude pričalo o novom zlatnom dobu, početak te priče biće Pjongčang 2018. i Oleg Znarok, Ilja Kovaljčuk, Pavel Dacjuk, Slava Vojnov, Kiril Kaprizov i naravno Nikita Gusev.