Ok, oprobalo se sa elitom, šta dalje?

Skener 1. dec 20196:27 > 6:29
Srdjan Stevanovic, Getty Images Sport

Najubedljivijim evropskim porazom na svom stadionu protiv Bajerna Crvena zvezda završila je mini ciklus mečeva u poslednje dve godine protiv ekipa, sa kojima se u prošlosti merila i neretko uspešno izlazila na kraj sa njima.

Kada je 29. maja 1991. Crvena zvezda u Bariju postala tek 18. šampion Evrope, uradila je ono što je bila životna misija kluba – ušla je među evropski krem. Nije u tom trenutku bilo mnogo evropskih klubova koji su imali tako snažan kontinuitet prisustva u završnicama evropskih takmičenja, a u Crvenoj zvezdi videli su ne kraj puta, već početak nove realnosti. Ona je zaista usledila, ali ne u onakvom obliku kakvom su se nadali svi kojima je crveno-bela boja u srcu. A nadanja su bila takva da će tim, koji je bio u najboljim godinama i koji je imao u planu da se dodatno pojača, biti ozbiljan faktor u Evropi još nekoliko godina i da će se klub etablirati u sam vrh Starog kontinenta. Umesto toga, ratovi, sankcije, pad berlinskog zida, tranzicija, oterali su klub na rub siromaštva, a potom i u fudbalsku prosečnost.

To lutanje u beznađu trajalo je punih četvrt veka i zbog toga je Crvenoj zvezdi nasušno bilo potrebno da se domogne Lige šampiona i nađe se u društvu najboljih. Makar i znajući da je ne čeka ne mnogo toga lepog, već uglavnom mučenje, borba za goli život i pokušaj da se ne završe ti dueli sa punom mrežom lopti koje bi servirali jedni od najvećih svetskih asova. Bilo je epskog dvomeča sa Barselonom u osmini finala Kupa pobednika kupova, bila su dva vođstva protiv Bajerna, nekoliko mrtvih šansi u Milanu pri rezultatu 0:0 na pragu Lige šampiona. Ali sve su to bljeskovi, znalo se da je prava stvar okršaj u elitnom klupskom takmičenju. Zvezdi je to bilo potrebno, po svaku cenu.

Zbog toga su pune mreže u Parizu, Liverpulu, Londonu protiv Totenhema, u Beogradu protiv istog rivala, Pari Sen Žermena i Bajerna smatrane obaveznom cenom za dosezanje sna sanjanog duže od dve decenije. Na kraju krajeva, to je bila obavezna cena da bi se doživela 90-minutna radost i ponos u vidu rušenja, tadašnjeg vicešampiona, a kasnijeg šampiona Evrope. To nije bila puka želja, već potreba Crvene zvezde.

Sada, kada je praktično završen sudar sa elitom i ostao meč za puko preživljavanje u Evropi protiv nekoga ko, jeste značajna snaga, ali ipak ne i pripadnik te elite, dobro bi bilo videti gde se Crvena zvezda stvarno nalazi. Ako je neko posle prošlogodišnje senzacionalne pobede nad Liverpulom i nule protiv Napolija možda pomislio da je Zvezda nešto više, ovosezonski porazi jasno su pokazali da je klub iz Ljutice Bogdana ipak treća evropska liga. Igrački kadar u kojem je najbolji igrač čovek koji je davno premašio zenit u najjačim ligama, a finansijski se najviše ceni dete koje je pre šest meseci došao u klub, ne može da se svrsta među kandidate za prolaz među 16 najboljih u Evropi. Kada se to zna, onda ni ovo treće mesto na tabeli Grupe B, ni tri boda iz pet mečeva, ni gol razlika 3:19 ne bi trebalo da deluju tako tragično.

Ali ponoviću jednu rečenicu napisanu pre oko godinu dana, posle poraza na Enfildu od Liverpula 4:0 „Da se radi o nekoj ekipi znatno nižeg renomea ovakav učinak bi se smatrao potpuno prihvatljiv. Ali ne i za renome Crvene zvezde.“ Posebno se ova rečenica odnosu na ovu sezonu. Jer, niko normalan nije očekivao (legitimno je bilo nadati se, ali ne i očekivati) prolaz u osminu finala iz grupe gde se nalaze Bajern i evropski vicešampion Totenhem. Ali, bilo je za očekivati da će Crvena zvezda, na osnovu stečenog iskustva, jer se i tada pričalo o školi, ali i činjenice da je grupa ipak nešto slabija, napraviti bar neki iskorak. Podsećanja radi, u konkurenciji evropskog vicešampiona i u tom trenutku lidera Premijer lige, francuskog šampiona i najskupljeg tima planete i italijanskog vicešampiona, Crvena zvezda je takmičenje završila sa četiri boda i gol razlikom 5:17. Sada, kolo pre kraja, Zvezda ima bod manje i nepovoljniju gol razliku, sa tim da teoretski ima šanse to da popravi, a čak i ako bude imala „samo“ isti bodovni saldo, mogla bi da napravi krajnji iskorak u vidu trećeg mesta i evropskog proleća. Ali činjenica je da, ne da u ovih pet utakmica nije napravljen iskorak, već je tim napravio (bar) korak unazad.

Povezano

Taj korak unazad nije toliko vidljiv na polju rezultata, mada 10 primljenih golova na Marakani od Totenhema i Bajerna mnogo su više od samo četiri prošle jeseni u domaćim duelima sa tri aždaje. To je posledica suštine problema, Crvena zvezda je izgubila prepoznatljivost. Makar ova generacija. Prošle sezone zabeleženi su porazi, ali onaj najteži u Parizu, kada je demonstrirana potpuna inferiornost u duelu sa Nejmarom, Embapeom i ostalima, bio je pesma prema pomenutim mečevima protiv Totenhema u oba meča i Bajerna u Beogradu. Tada su Sveci umešno koristili snagu sopstvenog kadra i jasno stavili do znanja Zvezdinim igračima da ne mogu da pariraju ni po jednom elementu, koliko god se trudili i borili. U ovojesenja tri pomenuta duela, Totenhem i Bajern nisu ni približno stavljali na takve muke crveno-bele. Dovoljno je bilo da sačekaju poklonjenu loptu na 30 metara od gola, puštanje čoveka da skače nesmetano u šesnaestercu, puštanje najboljeg evropskog strelca da bude sam kao duh u petercu, gubitak poseda pri prvom pasu i da pritom ne dočekaju za 90 minuta faul od zadnjih veznih. Pari Sen Žermen, Liverpul i Napoli, morali su makar toliko da se pomuče da izvrše jači presing, da odgovore na agresivnost, da naprave neku ozbiljnu kombinatoriku, jer ih je Zvezda na to terala, koliko je naravno bila u mogućnosti.

Srdjan Stevanovic/Getty Images

To sada nije postojalo, a zbog čega je to tako? Mnogi upiru prstom u strance i to jeste najvidljiviji problem. Svi skupo plaćeni stranci ovog leta potpuno su podbacili i nisu doneli ono što je trebalo da donesu. Ispostavilo se da, kada je Milojević govorio da je Liga šampiona velika škola, da ne samo da su i on i igrači pali na ispitu. Mnogo više su pali rukovodioci Zvezdan Terzić i Mitar Mrkela. Očajan izbor pojačanja, pritom ne misli se samo na strance, već i na brojne domaće igrače za koje se pokazalo da nemaju kapacitet za ovakvo takmičenje, a plaćana su ozbiljna obeštećenja za njihovo dovođenje.

Domaći povratnici, sa početka Milojevićevog mandata imali su smisla, jer su dovođeni praktično bez ogromnih izdataka, a pritom su imali jaku želju da osveže karijeru. Takođe, vredi istaći još jednu stvar, oni su doživljavali dolazak u Crvenu zvezdu kao vrhunac karijere, dok ovi stranci to doživljavaju kao usputnu stanicu. Neki će se čak i zadovoljiti pukim osvajanjem titule, jer pobogu, prošle sezone su se borili za opstanak u Premijer ligi ili Segundi, tako da bi šampionski trofej, makar i bedne Ling Long Superlige, za njih predstavljao vrhunac karijere. Da se razumemo, nije ovo ksenofobičan pamflet protiv stranaca. Na kraju krajeva, važnu ulogu u dizanju Zvezde odigrali su upravo Boaći, Kanga, Donald i Le Talek. Ali oni su bili tu, oni su osetili Zvezdu zahvaljujući svlačionici, a duh te svlačionice je nestao. Njega ne može da drži neko ko je Zvezdu i Marakanu gledao samo preko kaseta, već neko ko je odrastao u samom klubu, ili makar odrastajući sanjao da će obući taj crveno-beli dres.

Justin Setterfield, Getty Images Sport

Jedan sam od onih koji smatraju da se prevelike zasluge pripisuju Draganu Džajiću u kreiranju istorije sa direktorskog mesta. Ali jednu pametnu stvar je rekao „Crvena zvezda mora da dovodi najbolje igrače iz zemlje.“ To je bio recept koji je doveo do Barija, a danas da li neko može da kaže da Crvena zvezda ima u svojim redovima najbolje srpske igrače iz lige? Izuzev Jovančića iz Vojvodine, Crvena zvezda skoro nije dovela kapitalno pojačanje iz nekog superligaškog kluba. I sama ta činjenica govori o tome da je Zvezda još daleko od puta ka vrhu, na kojem bi želela da bude. Da li je u pitanju nemogućnost da se finansijski bori sa osrednjim klubovima sa Istoka ili joj jednostavno promiču ti igrači, i jedno i drugo pokazuju da klub (još) nije na pravom putu. Takođe i izvor mora mnogo više da se eksploatiše, jer on je pun igrača koji osećakju klub, a takođe, ne manje važno, ti igrači su jedina istinska vrednost. O tome svedoči i transfer Joveljića, kao i činjenica da su veliki klubovi jedino zainteresovani za Njegoša Petrovića. Najveću zaradu kada su transferi u pitanju, ovoj upravi doneli su Luka Jović, Marko Grujić i ostali Zvezdini klinci.

Zvezdan Terzić kaže na sve to, da rezultati ne smeju da trpe. Pod „rezultatom“ verovatno smatra dominaciju u domaćim okvirima i prolazak letnjih kvalifikacija. Dominacija u domaćim okvirima najbolje bi se ostvarila kupovinom onog, istinski najboljeg u samom takmičenju, a ne nekih trećih, četvrtih opcija Napretka, Rada i drugih klubova iz donjeg dela tabele. A i ta dominacija je poprilično okrnjena činjenicom da Zvezda protiv najvećeg rivala ne deluje kao neko ko dominira ovim prostorom. Sa druge strane, sve letnje kampanje Zvezda je uspešno rešila sa upravo domaćim igračima, uz one strance koji su tu duže vreme, a ne sa Van La Parom, Žanderom, Čaušićem, Ivanićem i drugima koji su dovođeni tek posle kvalifikacija, a pred samu Ligu šampiona. Zbog čega? Da li možda zbog pritiska „parajavnosti“? (ovaj izraz sam upotrebio za onu nevidljivu javnost oličenu u ljudima koji postavljaju komentare po internetu i pljuju čak i bez potrebe) Ako je to tako, onda je to pouzdani znak da je krajnje vreme da se povuče ručna kočnica i zaustavi strmoglavi pad. On se još ne oseća u rezultatima, ali sa ovakvom politikom samo je pitanje vremena kada će se odraziti i na njih.

A najveća tragedija za Crvenu zvezdu i ovo rukovodstvo, koje je izvuklo klub iz najtežeg razdoblja, bilo bi da olako protraći ovaj sjajan momentum, kada su za svega dve i po godine, postignuti neki istorijski rezultati od raspada Jugoslavije. Nije tragedija propustiti jednu Ligu šampiona, niti Ligu Evrope jedne sezone. Bar sada Zvezda ne bi smela da ima na leđima taj egzistencijalni pritisak. Sada zna da može i treba da joj prva stvar bude učvršćivanje ove osnove udaranjem zdravijeg temelja.