Post Berluskonijev Milan – zločin koji traje

Skener 15. mar 20206:51 > 6:53
Tullio M. Puglia/Getty Images

Pandemija koronavirusa prekinula je fudbalsku sezonu u Italiji. Međutim, mnogo pre nje jasno je bilo da jedan od najvećih klubova na Čizmi Milan, ne da nije napravio željeni iskorak na putu ka izlasku iz krize, već se čini da ju je dodatno produbio u ovoj sezoni.

Drugi najtrofejniji tim u Kupu/Ligi šampiona sa sedam evropskih titula veliki trofej nije osvojio punih devet godina. To je najduža serija još od onog agoničnog perioda između 1979 – 1988. perioda kada je klub bio i u drugoj ligi, do preuzimanja od strane Silvija Berluskonija. Ukoliko se ove sezone ne osvoji trofej, a može samo u Kupu Italije, to će biti najduži post još od perioda između 1907 – 1951. Za klub je možda i bitniji podatak da u Ligi šampiona nije igrao od sezone 2013/14. a to znači da nijednom u tih šest sezona nije uspevao da završi među tri ekipe, od prošle sezone čak i četiri.

Kako je jedan od najvećih timova na prelazu između dva veka došao u situaciju da je sada samo suvi prosek, ne samo u evropskim već i u domaćim okvirima? Da bi se pokušao pružiti što jednostavniji odgovor trebalo bi prvo videti kako je Milan dostigao status jedne od najvećih evropskih ekipa u poslednjih 30 godina. Odgovor se svodi na jedno ime – Silvio Berluskoni. Tada biznismen i političar u usponu Berluskoni je preuzeo Milan i bukvalno se pojavio kao spasilac tima koji je tonuo i u Seriji B. Znao je da mu je za uspeh potrebno da ulaže, pa je njegova prva akvizicija bio čuveni holandski triling Van Basten-Gulit-Rajkard. Milan preko noći faktički postaje faktor odlučivanja, kako u Italiji, tako i u Evropi, a ono što je bila glavna karakteristika Berluskonija, u većem delu vladavine rosonera, to je da nije žalio para za investiranje.

Ali Berluskoni nije kupovao bilo kakve igrače. Pošto već nije žalio novac, želeo je vrhunske zvezde. Nije mu bilo važno samo da ima kvalitetan tim, već da to bude i atraktivan tim po imenima. To je pokazatelj šire vizije. Već početkom 90-ih znao je Berluskoni da za dominaciju nije dovoljno biti samo najbolji na terenu, već da treba biti prepoznat i van njega, a najkraći istovremeno i najučinkovitiji put je kupovina etabliranih zvezda. To je recept koji je uspešno preuzeo Florentino Peres i kroz Galaktikose ponovo vinuo slavni Real Madrid, koji do njega uspeo da osvoji samo jednu evro titulu u 35 godina, u nebeske visine i stvori giganta kojeg svi gledaju sa strahopoštovanjem.

Claudio Villa, Getty Images Sport

Međutim, sve se menja u poslednjoj deceniji. Pravilo Finansijskog fer pleja umnogome je vezalo ruke za velike investicije bogataša, a i kako Berluskonijeva zvezda više nije sijala tim sjajem kako na političkom, tako i na poslovnom nebu, morao je da razmišlja o prodaji kluba. Naznaka da klub polako prelazi u drugu evropsku ligu bila je prodaja Ibrahimovića i Tijaga Silve Pari Sen Žermenu 2012. i već tada se moglo naslutiti šta će Milanu biti najveći problem čak i kada dođe svež kapital – Finansijski fer plej.

Po FFP klub sme neznatno da potroši više nego što prihoduje, što znači da bi mogao da nastavi sa oprobanim receptom, a to znači ulaganje većih svota novca u zvezde, klub je morao da počne da stvara velike prihode. Ali istovremeno i da ne prodaje najbolje fudbalere, jer samim tim bi ekipa gubila na snazi. Berluskoniju je bilo jasno da je to nemoguća misija za njega, jer je to zahtevalo potpuno renoviranje kluba i prodaja se činila kao jedina opcija. Ona je usledila 2016. ali umesto da ona Milanu udahne nov život i da se taj momenat iskoristi kako bi se klub reformisao i prilagodio novom dobu, uleteo je u vrtlog iz kojeg ne može ni dan danas da se izvuče.

Berluskoni je klub prodao Liju Jonghongu. Međutim, kineski investitor digao je kredit da bi obavio taj posao, a kako nije imao pokriće, ostao je samo godinu dana kasnije bez kluba, jer ga je preuzeo poverilac Eliot Fond. Ni sa Amerikancima se stvar nije značajno promenila. Milan niti je nastavio putem Berluskonija, ali nije ni reformisan niti pripremljen za vreme FFP. Kao što se može videti i po rezultatima u elitnom takmičenju klubovi koji danas dominiraju, a ima ih svega šest, sedam su veliki, brendirani klubovi i to iz ekonomski jakih zemalja. Dakle, klubovi koji su sposobni da proizvode novac na više načina a ne samo prodajom igrača i da se upumpava putem bogatog privatnika. Koliko je važno da je klub jak brend, sa ogromnom armijom navijača, koji postaju glavni potrošači, kupci klupskih artikala i praktično najvažniji izvor punjenja klupske kase, pokazuje Mančester Junajted. Crveni đavoli u post Fergijevoj eri nemaju veliki rezultat, ali to im ne smeta da mogu da dovedu maltene igrača kojeg žele i da nemaju presiju da prodaju najbolje igrače kako bi opstali. Druga je stvar zašto tako jaku poziciju van terena ne prave na samom zelenom travnjaku.

Da se Milan očigledno izgubio posle odlaska Berluskonija pokazuje i lista klubova sa najvećom bazom navijača u svetskim okvirima. Među prvih 10 klubova nema Milana danas, a 2016. bio je deveti i to ispred Pari Sen Žermena i Mančester Sitija, koji su ga sada ubedljivo pretekli na tom polju. Što je najgore, Milan nije doživeo opadanje jer je drastično smanjio ulaganja. Šta više, u poslednje četiri godine skoro pola milijarde klub je potrošio na kupovinu igrača i plate. Ali bar pola tog novca bukvalno je bačeno, jer je potrošen na igrače koji su ostajali u klubu najviše godinu dana i praktično ništa nisu donosili klubu. Uopšte, kroz Milan je prodefilovalo mnoštvo igrača, ali među njima nijedan od njih nije velika zvezda, magnet za navijače, čiji dresovi bi se prodavali u enormnim količinama, zbog koga bi ljudi putovali čak do Milana da ga uživo gledaju, mladi Kinezi i Amerikanci punili stadione na turnejama, dolazili bogati sponzorski ugovori. Od para koje je Milan potrošio na razne Pjonteke, Kaliniće, Silve, Bonućije, Laksalte, Rodrigese, sve one koje je ili prodao ili gleda kako da proda, Milan je mogao da kupi Nejmara iz Barselone, da on umesto PSŽ plati klauzulu i da mu obezbedi platu koju ima u Parizu. Samo njega da je doveo i nikoga više, poslao bi poruku da je Milan tu, u društvu kom pripada i jasno bi stavio do znanja ostalim velikim zvezdama da su dobrodošli u grad mode. Kako se to radi mogli su da vide od svog najvećeg rivala Juventusa, koji je kupovinom Ronalda sebe pozicinirao kao globalni klub. Pre samo 10 godina Milan je bio daleko popularniji u svetskim okvirima od Juventusa, a danas je situacija potpuno promenjena. Jedan od glavnih faktora uspeha Stare dame je i to što je uspešno, nizom mera, preobražen u kompaniju, što je osnovni zahtev modernog funkcionisanja uspešnog kluba. Milan je i dalje zaglavljen u nekim prošlim vremenima.

Alessandro Sabattini, Getty Images Sport

Nije ni čudo što su velike igračke legende Paolo Maldini i Zvonimir Boban ispali neuspešni, jer jednostavno oni su deo tih prošlih vremena, a pride nemaju dovoljno iskustva kao rukovodioci ozbiljnih sistema. To ima Ivan Gazidis, koji želi makar da racionalizuje poslovanje u Milanu i u tom cilju želi da da široka ovlašćenja Ralfu Ragninku, čoveku koji od malo uloženog može da napravi mnogo. Samo, treba svi koji dižu obe ruke za ovaj koncept, a istovremeno žele dobro Milanu, malo da razmisle. Treba i u tome naći balans. Atalanta jeste dobar primer takvog poslovanja, ali treba pitati navijače Milana da li žele da njihov klub bude Atalanta, klub koji bi se mogao stabilizovati među četiri i biti stalni učesnik Lige šampiona, ali ne više od toga, jer bi pre ili kasnije te napravljene igrače morao da prodaje aristokratiji, kojoj nekada i sam Milan pripadao.