Montevideo, Bog te video: 90 godina posle

Printscreen

Ove godine navršava se 90 godina od događaja koji je zauvek promenio istoriju fudbala. Odigrano je prvo Svetsko prvenstvo u Montevideu, a tadašnja reprezentacija Jugoslavije postigla je najveći uspeh na planetarnim smotrama.

Moša, Tirke, Milutinac, Bek, Boža dunster akteri su jedne predivne priče, verovatno i najlepše priče srpskog i jugoslovenskog fudbala. Sama ekranizacija njihovog pohoda u glavnom gradu Urugvaja oživela je, a mnoge ljubitelje fudbala i tek upoznala, sa debitantskim učešćem naše reprezentacije na najvećim planetarnim smotrama. I ne samo to, već i sa najvećim uspehom na istim. Plasman u polufinale, koji je ponovljen još samo 1962. godine. Film „Montevideo, Bog te video“ svakako je na jedan krajnje simpatičan i lep način opisao ovu priču. Naravno, kao što to obično biva sa filmovima, ona je dosta nakićena, sa nekim umetnutim detaljima, pa čak i nekim izvrnutim istinama.

Zbog toga nije loše ni baciti svetlo suvih činjenica na jedan ovako kapitalan događaj kada je srpski i jugoslovenski fudbal u pitanju, a u toj misiji mnogo je pomogao jedan od najstudioznijih hroničara fudbala u zemlji, a slobodno se može reći i šire, urednik „Sportskog žurnala“ Mihajlo Todić. Za početak, dobro bi bilo razmrsiti koja je na kraju bila Jugoslavija u Montevideu, treća ili četvrta?

Po ondašnjim pravilima, koja su primenjivana i na fudbalskim takmičenjima i na Olimpijskim igrama, prednost je imala ekipa koja bi ispala od kasnijeg pobednika, pošto se nije igrala utakmica za treće mesto. U ovom slučaju to je bila Jugoslavija pošto je izgubila od Urugvaja. Čak se ni medalje nisu delile, osim za kapitene. Dakle, zlatnu je dobio kapiten Urugvaja, srebrnu kapiten Argentine, a bronzana medalja završila je u porodici Blagoja Moše Marjanovića. Nju mi je pokazao njegov sin Zoran, a kako je završila kod njega pošto je kapiten bio Milutin Ivković Milutinac, ne zna se. A i ta utakmica za treće mesto nije imala elementarne uslove da se odigra, pošto su u polufinalu protiv Argentine tri američka igrača imala lom noge. Međutim, 1986. na sastanku FIFA kada je trebalo da se dodeli organizacija Svetskog prvenstva 1994. morala je da se opravda kandidatura, pošto Amerikanci nisu ispunjavali osnovni uslov da imaju profesionalnu ligu. Zbog toga je FIFA krenula da uniformiše ranija prvenstva i donela je odluku da SAD budu treće, zbog bolje gol razlike (7:6, naspram jugoslovenskih 7:7) – rekao je Todić.

Povezano

To vreme je nosilo mnogo neizvesnosti, kako na svetskom tako i na lokalnom nivou. Veliki rat se završio samo 12 godina ranije, Evropa je i dalje osećala ozbiljne posledice, do tada neviđenog sukoba. Usledila u SAD velika depresije, uzrokovana krahom berze. A u jugoslovenskom fudbalu velika kriza. Sedište Fudbalskog saveza premešteno je iz Zagreba u Beograd, sa čime se hrvatski kadrovi nipošto nisu mirili, zbog čega je na kraju reprezentacija išla u Montevideo bez Hrvata. A po mnogim svedočenjima tog vremena, hrvatski igrači su činili „bolju polovinu“ jugoslovenskog fudbala. Da li bi jugoslovenska reprezentacija bila jača sa Hrvatima? Po imenima sigurno da. A da li bi bolje prošla? Teško, jer je i reprezentacija koja je pošla put Montevidea ostvarila veliku pobedu nad Brazilom, a ispala u polufinalu od tada najbolje reprezentacije sveta, koja je dve godine ranije osvojila olimpijsko zlato. Svakako da bi bilo zanimljivo videti ko bi od igrača koji su putovali u Montevideo, putovao i da su Hrvati bili u igri, a naš sagovornik je i za to pitanje konsultovao činjenice.

To pitanje je u domenu „šta bi bilo kada bi bilo.“ Ali po sastavima reprezentacije iz 1929. može se videti da su u meču protiv Čehoslovačke odigranom u Zagrebu igrala sedmorica iz tamošnjih klubova. Međutim, iste godine ali samo u beogradskom meču, gotovo istovetan odnos bio je ovog puta u korist onih koji su igrali za beogradske klubove. Jednostavno, običaj je bio da u gradu u kom se igra utakmica, većina igrača bude iz njega. Prosto, tako su se racionalizovali putni troškovi.

Kako je Mondijal u Urugvaju bio pionirski poduhvat te vrste, osmišljen iz potrebe da se napravi reprezentativno takmičenje na kojem će učestvovati profesionalni fudbaleri, koji nisu imala pravo igranja na Olimpijskim igrama, tako ni sami organizatori nisu bili načisto kako će sve to izgledati. Urugvaj je dobio organizaciju kako zbog toga što je u tom trenutku bio najveća fudbalska sila, tako i zbog simbolike, jer je te 1930. slavio tačno 100 godina od sticanja nezavisnosti. A i to je najbogatija zemlja Južne Amerike i logično je bilo da ona bude organizator takvog turnira. Sve članice FIFA dobili su pozive, a samo četiri evropske reprezentacije odlučile su se na daleki put. Francuska zbog predsednika FIFA Žila Rimea, Jugoslavija, Rumunija, koje je vezivala kraljica supruga Kralja Aleksandra Karađorđevića i Belgija. Bilo je upadljivo odsustvo mnogih sila tog vremena.

Svi su dobili poziv i išao je ko je hteo. Ove četiri reprezentacije su išle, mahom i zbog prijateljstva sa Francuskom. Italija je imala tih godina mnogo problema usled preuzimanja vlasti Benita Musolinija, pa i sama fudbalska aktivnost u to vreme bila je gotovo nepostojeća. Nisu išle ni neke od ozbiljnih sila poput Austrije, Mađarske, Čehoslovačke. Engleska nije bila član FIFA. Ipak, treba imati u vidu da je put u Urugvaj bio zahtevan. Moglo se ići samo brodom, i to ili iz Lisabona ili iz Marseja, što je sve zajedno dalek put. Dugo je trajalo putovanje, igrači su dolazili i sa nekoliko kilograma viška. Konkretno golman Jakšić sa 10.

Upravo je „El grande Milovan“ bio neko ko je obeležio taj turnir. Izabran je u idealan tim šampionata, zajedno sa Milutinom Ivkovićem, a posebno je briljirao u sudaru sa Brazilom i pobedi 2:1. Ekipa je zahvaljujući toj pobedi otišla u polufinale, a tamo je sačekao Urugvaj i u jednoj od najkontroverznijih utakmica u istoriji svetskih šampionata slavio 6:1. Čak se na nekoliko mesta pominje da je kod jednog gola učestvovao i u policajac na terenu.

U prvom izveštaju to vraćanje lopte u igru od strane policajca nije pomenuto. Ono je pomenuto tek u drugom izveštaju, a pominje se još i u dnevniku Moše Marjanovića. Ono što se takođe pominje je pucnjava na stadionu. Bilo je tu još zanimljivih detalja. Na primer, utakmica protiv Brazilaca odigrana je po snegu, pošto je tada bila zima u Urugvaju, a ne po suncu kao što je prikazano u filmu. Zanimljiva je ličnost i selektora Bolivije, koji je na jednoj utakmici bio i glavni a na drugoj i pomoćni sudija.

Vrhunac jugoslovenskog učešča u Montevideu je utakmica sa Brazilom i pobeda 2:1 golovima Tirnanića i Beka. To je i jedina pobeda nad Selesaom na svetskim prvenstvima. U filmu je to izgledao kao „masterclas“ Bože dunstera i sjajna taktička postavka, koja bi se mogla smatrati i pretečom totalnog fudbala gde svi igraju sve, svi se brane i svi napadaju. Ali da li je bilo baš tako?

Verovatno ima i do taktike. Svakako taj „WW“ sistem, koji se igrao u Evropi (2-3-2-3. sa dva beka, tri halfa, dve polutke, krilima i centarforom), jeste nešto na šta južnoameričke selekcije nisu navikle. Ali mnogo se drugačiji fudbal igrao tog vremena. Ni Jugosloveni nisu znali kako Brazilci igraju. Više je to izgledalo spontanije, izađemo da igramo fudbal, pa ko je bolji. Ne treba precenjivati značaj taktike u to vreme.

A da li su Božu Simonovića zaista zvali dunster?

On je bio veoma cenjen inžinjer i veoma su ga poštovali. Možda su ga u čisto fudbalskim krugovima zvali dunster, ali za fudbal, međutim nema dokaza. Ali istina je da je bio golubar. Ali svakako da je predstava njega onakvog u filmu preterana.

Printscreen

Nažalost fudbal u Kraljevini Jugoslaviji nije imao dovoljno vremena da uhvati ozbiljniji zamajac na konto ovog rezultata zbog svih događaja koji su sledili.

Sam rezultat nije presudno uticao na razvoj fudbala u Jugoslaviji, reprezentacija se nije našla na naredna dva svetska prvenstva. Ali fudbal jeste napredovao. Gradili su se novi stadioni, a 1934. u planu je bila izgradnja stadiona od 20 hiljada ljudi. Ipak, sve to je bilo zaustavljeno, usledio je rat, a onda i revolucija. Nažalost, nedostajao je kontinuitet. Ipak, neki od „Urugvajaca“ su davali pečat. Arsenijević i Tirnanić bili su selektori koji su donosili medalje sa Olimpijskih igara i vodili ekipu na svetskim prvenstvima, Moša Marjanović je kao trener doneo OFK Beogradu dva kupa…

Ali se ipak čini da je uspeh iz Montevidea i priča o tim sjajnim igračima pala u zapećak posle promene poretka i uspostavljanja novog društva od 1945.

Bio je rat, neki su ljudi i poginuli. A onda 1950. kada se stvari polako vraćaju u normalu, već je tada 20 godina od Montevidea. Klinci imaju nove heroje, Mitića, Bobeka, Tirke ili Moša više se pamte kao treneri. Ređali su se i uspesi, četiri vezana finala Olimpijskih igara, polufinale u Svetskog prvenstva u Čileu, finala evropskih prvenstava. Ali na sreću, bilo je starijih kolega i lepih knjiga, koje su čuvale kulturu sećanja. Sam Fudbalski savez priređivao je godišnjake, tu je bila knjiga „Od Montevidea do Minhena“, sve to je moglo da se nađe u „Sportska knjiga.“

Nije ni fudbal mogao da izbegne ideološke borbe nastale usred revolucionarnog prevrata, a tu je posebno zanimljiva istorija BSK, koji je dao gro reprezentativaca iz Montevidea.

Partijskim dekretom, koji je potpisao Aleksandar Tirnanić kao simpatizer komunista, ugašen je BSK. Potom je pokrenut u Beogradu Metalac, zvanično klub metalaca, ali sa opremom BSK, ljudima iz tog kluba, koji su se okupljali na starom igralištu, koje uzela JNA i sada je tu stadion Partizana. Pravno, taj klub nema kontinuitet sa BSK, ali ljudi su ti koji imaju kontinuitet. Zbog toga se klub nije slučajno preimenovao 1950. ponovo u BSK, a nedugo zatim je poneo i današnji naziv OFK Beograd. Skoro 40 godina traju inicijative da se klubu vrati ime BSK, ali uvek se odloži zbog većih problema u tom trenutku. A i postoji argument da je OFK Beograd već prepoznat kao takav brend i da bi bilo zbunjivanje davati mu ponovo ime BSK.

Naše generacije pamte Piksija, Deju, Mijata, Mihu, Jugu, Jokana, one malo starije Pižona, Safeta Sušića, Moce Vukotića, one još starije Džaju, Vasketa, Šekija, Milutinovića, a naše dede i pradede tu fenomenalnu ekipu iz Helsinkija Beara – Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, ali možemo biti srećni što su nam mnoge erudite sportskog novinarstva, među kojima i naš sagovornik, sačuvale kapitalnu građu koju su Vlada Stanković i Dragan Bjelogrlić pretvorili u predivnu priču o prvim velikim junacima srpskog i jugoslovenskog fudbala. O Jakšiću, Gusaru, Balerini, Milutincu, Teofilu Spasojeviću, Sekuliću, Tirketu, Beku, Nosonji Vujadinoviću, Moši Marjanoviću. I naravno Boži, možda dunsteru Simonoviću.