Decenija od Triplete ili kada je Murinjo bio "Poseban"

sampics/Sampics/Corbis via Getty Images

Klub koji je dugo godina nosio oreol baksuznog, maleroznog, konačno se te 2010. okitio najvažnijom titulom. Ne samo to, ušao je u istoriju italijanskog fudbala kao prvi koji je osvojio u jednoj sezoni tri najvažnija trofeja.

Shaun Botterill/Getty Images

Jedan od najemotivnijih momenata u istoriji Kupa/Lige šampiona je pobeda Intera te 2010. Italija veoma brižljivo gaji svoja rivalstva, klubovi su veoma strasni u mržnji najvećih protivnika, ali tog 22. maja 2010. negde oko 22:45 kao da je sve to nestalo, bar na trenutak. Slika Masima Moratija kako drži trofej koji je sanjao još od vladavine svog oca Anđela, dečačke suze koje su krenule niz lice čoveka koji je samo šest dana ranije napunio 65 godina, nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Morati je bio dugo godina jedan od omiljenijih vlasnika nekog fudbalskog kluba, delom i zbog toga što nije imao mnogo sreće tokom vođenja kluba, koji je preuzeo 1995. Mnogo potrošenog novca, dovedeni neki od najboljih i najskupljih fudbalera sveta, ali i mnogo malera. Dovoljno je samo podsetiti sa kakvom reputacijom je Ronaldo Fenomen došao 1997. i šta je sve doživeo na Meaci.

Dovodio je Morati i renomirane i dokazane trenere, poput Marćela Lipija ili Ektora Kupera. Ali nije vredelo. Veliki trofeji su zaobilazili Meacu (izuzev jednog Kupa UEFA). Ali sve se preokrenulo leta 2006. Italija je postala šampion sveta, da li igrom slučaja ili sudbine, ali za taj trijumf bio je najzaslužniji baš igrač Intera Marko Materaci, koji je u finalu postigao izjednačujući gol, a potom isprovocirao Zinedina Zidana da napravi glupost za crveni karton. To je bila najsvetlija vest italijanskog fudbala tog sumornog leta zbog potresa zvanog Kalčopoli. Juventus je završio u Seriji B i sa ozbiljnim egzodusom najvećih zvezda, Milan sa bodovnim minusom počeo narednu sezonu i praktično se sve otvorilo Interu da vrati titulu koju je čekao od 1989. Titula iz 2006. im je dodeljena, a onda su konačno, posle 18 godina i na terenu uspeli da je osvoje.

Međutim, i dalje to nije bilo to. Uspostavljena dominacija na Apeninima osporavana je od navijača konkurentskih timova zbog načina kako je započeta. Zbog toga je bila potrebna verifikacija na međunarodnom planu, a nje nije bilo. Šta više najveći rival Milan osvojio je titulu u Ligi šampiona baš u jeku te dominacije Intera. Jasno je bilo Moratiju da, i pored tri uzastopne titule, Roberto Manćini nije kapacitet za takav poduhvat. Ali ko jeste? Odgovor je bio samo jedan – Žoze Murinjo. I konačno su se Moratiju poklopile kockice. Portugalac je par meseci pre toga dobio otkaz u Čelsiju i bio slobodan za novi posao, a Inter predstavljao sve što on voli. Jak klub, sa dominantnim položajem u zemlji, pun novca za trošenje, a opet veliki izazov koji je tražio spasioca.

Shaun Botterill, Getty Images

Navijači, kao navijači, malo im treba za euforiju. Ali sada se činilo da imaju veliki razlog da očekuju velike stvari. Titula šampiona Evrope sa Portom, titula Premijer lige sa Čelsijem, pa odbrana iste jesu bili dobro pokriće. Ali početak na Meaci nije obećavao. Štucanje na startu, poraz od Milana nisu najavljivali mnogo toga dobrog. Ispadanje od Mančester Junajteda u eliminacionoj fazi Lige šampiona, izgubljen kup u polufinalu od Sampdorije (Lacio na kraju slavio golom Kolarova) podgrejali su sumnju. Ipak, uspeo je da osvoji titulu i produži niz na četiri. Ali to je činio i Manćini, tako da Murinjo nije doneo rezultatski iskorak.

A onda je usledilo leto koje je sve promenilo. Dovedeni su Dijego Milito za koga se sumnjalo da može da bude igrač za velike klubove, Vesli Snajder koji se već izgubio u Realu, a vrhunac je trampa Zlatan Ibrahimović za Samjuela Etoa uz novac (prilično veliki, skoro 50 miliona evra). Sa jedne strane švedski napadač je bio najbolji igrač kluba, a za Kamerunca se govorilo da je već u poodmaklim godinama i da je njegovo najbolje prošlo, tako da se sumnjalo u ovaj transfer iako je Inter finansijski odlično prošao. Ništa nije nagoveštavalo velike stvari. Već na samom startu sezone Inter nije uspeo na Meaci da pobedi Bari, bilo je samo 1:1. Ipak, navijačima se samo šest dana kasnije diglo raspoloženje jer je demoliran najveći rival Milan 4:0.

Povezano

Ali septembar nije bio dobar mesec. U prva dva kola Lige šampiona protiv Barselone na Meaci i Rubina u Kazanju izvučeni su samo remiji, a deveti mesec je završen porazom od Sampdorije u Đenovi i ekipa je pala na treće mesto Serije A. Oktobar je bio znatno bolji, četiri pobede u Seriji A, ali u Ligi šampiona vezan je i treći remi, od kijevskog Dinama u Milanu i posle polovine grupne faze Inter je bio poslednji u grupi, a pritom čekala su ga još dva gostovanja i samo jedan meč kod kuće.

Prva velika prekretnica sezone bio je meč u Kijevu 4. novembra. Dinamo je vodio golom stalnog Interovog krvnika Andreja Ševčenka. Ali su neroazuri tada pokazali od kakvog su materijala i upravo su najosporavaniji Snajder u 86. i Milito u 89. minutu doneli veliki preokret i prva tri boda. Ali raspoloženje je momentalno splasnulo jer je na Meaci u derbiju šampionata najveći konkurent za titulu Roma uzela bod. Roma je do novembra imala dosta problema i samo zahvaljujući mnogim ispuštenim bodovima u toj fazi Inter se održao na prvom mestu i pored dva vezana kiksa u decembru, poraza u Torinu od Juventusa i samo remija protiv Atalante. Između ta dva meča Inter je kod kuće savladao Rubin i izborio plasman među 16 najboljih u Ligi šampiona.

U novoj 2010. godini Inter nije doživljavao poraze, ali je prosipao bodove. U prvih osam mečeva čak četiri puta je igrao nerešeno i izgubio osam bodova. Za to vreme Roma je izgubila samo dva i primakla se na pet bodova razlike, najavivši buru do kraja sezone. Usledio je meč osmine finala sa „svojim“ Čelsijem u Milanu. Inter je golom Kambijasa došao do pobede 2:1, ali malo ko je bio uveren da Plavci, koji su imali ozbiljnu kulturu pobeđivanja na svom terenu, neće propustiti priliku i dobiju sa potrebnih 1:0 i na kraju, ko zna koji put, ostave Inter bez ušatog trofeja. Međutim, Murinjo je pokazao da mu je specijalitet da pripremi igrače za velike mečeve, kao i da je najbolji kada treba da se čuva rezultat. Inter se odlično branio na Stamford Bridžu i dočekao šansu da preko osporavanog Etoa u 78. minutu dođe do pogotka koji mu je garantovao plasman u četvrtfinale. Ta utakmica je bila druga prekretnica u sezoni, jer je bila prva pobeda u martu od ukupno dve. U preostala četiri meča, sve u Seriji A, osvojena su samo dva boda i Roma se još više približila na tabeli. Eliminacija iz Lige šampiona bi verovatno sezonu odvela u sasvim drugom pravcu i pretilo je sve da se sruši kao kula od karata. Posebno kada je doživljen poraz u direktnom duelu od Rome na Olimpiku 2:1 i tada je Vučica došla na samo dva boda zaostatka.

Phil Cole/Getty Images

Prolaz protiv Čelsija ipak je mnogo značio. Do kraja sezone, u svim takmičenjima, Inter je izgubio samo jedan meč i imao još i jedan remi. Doduše, taj remi u Firenci koštao ih je prvog mesta, koje je preuzela Roma. Ali nije bilo panike, jer je ekipa igrala dobro, a i sam Murinjo nije dozvolio da jedan loš rezultat sruši sve na samom kraju. Taj remi dogodio se 10. aprila, ali već narednog vikenda pobeđen je Juventus 2:0 i to golovima u samoj završnici meča, Maikona u 75. i ponovo Etoa u drugom minutu nadoknade. Ta pobeda bila je izuzetno bitna, jer je ostao Inter na bod zaostatka od Rome.

Čitava sezona neroazura stala je u narednih 12 dana. Na redu je bio 20. aprila prvi meč polufinala Lige šampiona protiv aktuelnog branioca trona strašne Barselone, koja je u grupi protiv Intera ostala neporažena u dva meča. Poveli su Katalonci u Milanu golom Pedra u 19. minutu. Snajder je u 30. minutu doneo izjednačenje, a u 48. minutu Maikon postaje junak aprila, pošto je doneo vodeći gol. Velikih 3:1 doneo je Milito, ali svi su znali da protiv Pepove Barselone na Kamp Nou ni dva razlike ništa ne garantuju. Posebno se znalo da Mesi i kompanija obožavaju da probijaju bunkere na svom stadionu, pošto prethodno udave protivnika tiki takom kao zmija žabu. I šta je Murinjo uradio? Postavio je bunker. Ali to je bio najbolje odigran bunker ikada na tom stadionu u najsjajnijoj eri Barselone. Domaćin je uspeo tek u 84. minutu da dođe do gola i to preko Pikea, ali to nije bilo dovoljno za prolaz i Inter je konačno dočekao finale Lige šampiona, prvo posle 1965. i Elenija Erere.

Michael Regan/Getty Images

Između ta dva meča Inter je došao do pobede nad Atalantom na Meaci 3:1, iako je tim iz Bergama vodio. Preuzeo je Inter prvo mesto, ali sa utakmicom više od Rome, koja je svoj meč igrala dan kasnije. Vučica je četiri dana ranije eliminisala Udineze iz polufinala kupa i ostala u fantastičnoj prilici da osvoji prvu duplu krunu u klupskoj istoriji. Dočekala je Sampdoriju i već posle 14 minuta kapiten Frančesko Toti postiže vodeći gol. Sve je išlo kao po loju, ali onda je usledio šou kasnijeg Interovog špica Đampaola Pacinija, koji je sa dva pogotka doneo pobedu Sampdoriji, ali još važnije ostavio Inter na prvom mestu na tabeli tri kola pre kraja.

Paolo Bruno/Getty Images

U aprilu je Inter bio drugi i čekala ga je (ne)moguća misija protiv Barselone. Na početku maja Inter je bio prvi, finalista kupa i finalista Lige šampiona, izbacivši ubedljivo najtežu prepreku. Ostalo je još pet finala do savršene sezone. Žetva trofeja počela je u glavnom gradu. Prvo je pobeđen Lacio u šampionatu 2:0 golovima Samjuela i Mote, a onda samo tri dana kasnije u finalu kupa savladana je Roma golom Dijega Milita. Roma se nije dala, iako je u pretposlednjem kolu gubila od Kaljarija na Olimpiku 1:0 do 79. minuta. A onda je Toti sa dva gola pružio nadu da ipak može nešto da se preokrene. U Milanu, tri sata kasnije Inter je dočekao Kjevo. U jednoj od najluđih utakmica Serije A te sezone gosti su poveli autogolom Mote u 12. minutu. Već u narednom napadu Mantovani postiže autogol na drugoj strani, a do poluvremena Kambijaso i Milito donose domaćinu vođstvo 3:1. Mario Baloteli u 52. minutu donosi ogromnih 4:1, ali umalo to da prokockaju neroazuri. Granoče i Pelisije smanjuju do 74. minuta na 4:3, a do kraja Leteći magarci iz Verone imali su nekoliko odličnih prilika da otkinu bod i vrate Romu na prvo mesto. Međutim, ostalo je 4:3 i Inter je ostao na samo pobedu od domaće duple krune, tek druge u istoriji kluba, ali prve koje bi osvojio na terenu, pošto je do one 2005/2006. stigao tek pošto mu je prvenstvo dodeljeno sudskim putem.

U poslednjem kolu Roma je gostovala Kjevu i za poslednjih šest minuta prvog poluvremena sa dva gola odradila posao. Inter je gostovao Sijeni. Iako je Sijena već izgubila šanse da ostane u elitnom rangu, ni taj meč nije bio lak za neroazure. Navijači su gol dočekali konačno u 57. minutu, a strelac je bio neumorni Milito. A onda su do kraja strepeli i na kraju uspeli da sačuvaju pobedu, koja im je donela titulu, rekordnu petu u nizu. Osvojena je, konačno na samom terenu, dupla kruna i tako potvrđena u nikada težoj sezoni na Čizmi od Kalčopolija dominacija na domaćem tlu. Murinju je tek drugi put pošlo za rukom u karijeri da osvoji kup i prvenstvo u istoj sezoni, pošto je to još uspeo samo sa Portom 2003. ali on sam znao je da njegov posao nije ni približno gotov, jer je on doveden samo zbog jednog.

Gabriele Maltinti/Getty Images

To jedno morao je da zaradi 22. maja. Naspram tima koji je preživeo neviđeni rolerkoster u manje od godinu dana našao se tim, koji je takođe imao, malo je reći neizvesnu sezonu. Bajern iz Minhena je 2009. završio tek na trećem mestu Bundeslige, a u grupi Lige šampiona bio je drugi sa čak šest bodova manje od Bordoa i obezbeđenom osminom finala tek pobedom u poslednjem kolu, protiv Juventusa u Torinu i to posle preokreta. Doduše, to drugo poluvreme bilo je sjajno, slavili su Bavarci 4:1 i samo je ono verovatno sačuvalo mesto na klupi Luju van Galu. Bio je Bajern na ivici eliminacije već u osmini finala protiv Fiorentine, ali stvar je izvadio Arjen Roben golom u Firenci, kao i u četvrtfinalu na gotovo isti način na Old Trafordu. U to vreme stabilizovali su se i u Bundesligi, na kraju izdržali sve nalete, došli do titule, osvojili i kup, izbacili u polufinalu Lion i došli do šanse da se bore, takođe za triplu krunu.

Te subotnje večeri na Santijago Bernabeuu dva tima, dva evropska velikana, spremala su se da ispišu istoriju i prvi put u istoriji dođu do triple krune. Ali to je bilo finale samo jednog tima. Ako je neko mislio da je Murinjo slučajno sa Portom došao do Lige šampiona (iako je prethodne sezone osvojio Kup UEFA), onda je te večeri morao da shvati da eliminacija Mančester Junajteda, pobeda na Riazoru, demoliranje Monaka, kasnije eliminsanje Barselone sa Ronaldinjom, samo dokazuju da je Portugalac stvaro „Poseban“ (ili makar bio tih godina) kada su u pitanju mečevi visokog napona. Od samog starta videlo se da je Inter bio smireniji i da će se utakmica igrati onako kako je Portugalac zamislio. Da je sve bilo kao u proračunu možda najbolje pokazuju golovi. Prvi je pao 35 minuta od prvog sudijskog zvižduka, drugi 35 minuta od prvog. Oba gola postigao je isti igrač, čovek koji je golovima doneo i prethodna dva trofeja Dijego Milito i to oba iz kontranapada.

Getty Image

Neverovatno koliko je hladnokrvno najvažniju utakmicu klupskog fudbala odigrala ekipa, koja je na svojim leđima imala teret konstantnih razočarenja, više nego ijedna druga pošto je Inter među višestrukim pobednicima ovog takmičenja tim sa najvećim postom između dva odigrana finala, a to je definitivno zasluga čoveka koji je doveden isključivo za ovu priliku. Žoze Murinjo je uradio ono najbolje što je umeo, odradio je posao zbog kojeg je doveden i gotovo istog trenutka pošao za novim izazovom. Ostao je u Madridu, preuzeo Real Madrid, sa kojim je u eri dominacije Gvardioline Barselone uspeo da uzme jednu titulu i to uz rekordan broj osvojenih bodova i golova. Ipak, danas 10 godina kasnije, uz još osam trofeja sa Realom, Čelsijem i Mančester Junajtedom, nikada više se nije približio najvažnijoj tituli. Mnogi će reći, verovatno sa pravom, da je od te madridske noći samo senka tog čuvenog gospodina „Posebnog.“ Sam Inter je od te blistave noći, najblistavije u istoriji, osvojio još samo tri trofeja i to poslednji 2011. Ali te majske noći 2010. trajno se upisao među besmrtne, među malobrojne osvajače prave triple krune (prvenstvo, kup i Kup/Liga šampiona), što su do tada uspeli samo Seltik, Ajaks, PSV, Mančester Junajted i Barselona, a od tada još samo Bajern i ponovo Barselona, koja je postala tek prvi klub da je dva puta uspela da dođe do takvog dostignuća.