Neko je dete sreće, a neko je Ektor Kuper

Peter Schatz/Bongarts/Getty Images

Nije tajna da je za uspeh u fudbalu potrebna velika doza sreće. Često upravo ona razdvaja trenere sa vrhunskim karijerama od onih koji su mogli da imaju takve.

U ovu drugu grupu spada glavni junak ove priče. Rođen pre 64 godine u malom mestu kraj Santa Fea po imenu Čavas Ektor Kuper je, kao i mnogi njegovi zemljaci, bio usmeren na fudbal. Profesionalnu igračku karijeru počeo je i veliku većina vremena proveo u Fero Karil Oeste. Igrao je srednjeg beka i učestvovao je u najvećim uspesima kluba, osvajanju dve šampionske titule. Ukupno je za 11 sezona odigrao 429 utakmica i postigao 24 gola.

Drugi, ujedno i poslednji deo igračke karijere proveo je u Urakanu, gde je odigrao 132 utakmice i postigao osam golova u četiri sezone. Tamo nije osvajao trofeje, ali je započeo trenersku karijeru. Posle dve godine otišao je u Lanus, sa kojim je 1996. osvojio KONMEBOL kup (južnoamerička verzija Kupa UEFA). To je bio ujedno i prvi trofej ovog kluba, a na sledeći je Lanus čekao 11 godina.

Može se reći da je početak trenerske karijere Ektora Kupera obećavao, a posle samo četiri godine u domovini dobio je poziv da se okuša u Evropi. Zvala ga je Majorka, klub koji je tek 60-ih postao član elitne španske lige, a i od tada ne može se reći da je bio stalan član. Samo jednom klub sa Baleara bio je bolje plasiran od 10. mesta kada je u sezoni 1986/87. bio šesti. Kupera su angažovali kada su se posle pet godina vratili u Primeru. Već te sezone Argentinac se pokazao kao isplativa investicija, pošto je ekipu vodio do petog mesta, najboljeg plasmana u klupskoj istoriji. Liga šampiona izmakla je za samo tri boda, ali je obezbeđen prvi izlazak u Evropu i to preko Kupa kralja. Majorka je igrala finale, tek drugi put u klupskoj istoriji. Rival je bila Barselona, koja je te sezona bila šampion, a bukvalno u taj meč može da stane čitav rezime Kuperove karijere i slobodno može da se kaže da ga je obeležio. Dođe na domak istorijskog rezultata, ali onda spletom nesrećnih okolnosti ostane praznih šaka.

Luis Bagu/Getty Images

Tako je to bilo u prvom Kuperovom velikom finalu, a tako je bilo i u svakom narednom. Na Mestalji Majorka je u borbi za trofej povela već u šestom minutu golom Jovana Stankovića. Izjednačenje je doneo Rivaldo u 66. minutu. Na kraju su se izvodili jedanaesterci. Upravo je Jovan Stanković imao meč loptu, ali je u šestoj seriji promašio penal. Meč je bio gotov posle osam serija i Barselona je osvojila duplu krunu.

Sigurno da su u klubu sa jedne strane bili razočarani propuštenom prilikom za prvi trofej, ali su verovatno bili presrećni jer su u prvoj povratničkoj sezoni u Primeri napravili tako dobar rezultat. A u sledećoj je napravljen korak dalje. Ekipa je završila treća u ligi i u prvom izlasku u Evropu došla do finala Kupa pobednika kupova. Kada se tako kaže faktografski, reklo bi se sjajan rezultat. Ali mogli su Majorka i Kuper još više. U finalu Kupa pobednika kupova izašli su na megdan sjajnom Laciju, predvođenom Vijerijem, Salasom, Nedvedom, Mihajlovićem, Stankovićem, Manćinijem, Nestom i mnogim drugim svetskim asovima. Do 81. minuta bilo je 1:1, a onda je Pavel Nedved postigao gol i izbio trofej iz ruku Ektora Kupera. U prvenstvu Majorka je do poslednjeg kola držala drugu poziciju koja joj je garantovala direktan plasman u Ligu šampiona. Ali nije uspela da dođe do pobede i dozvolila je da je Real pretekne, pa je morala da se zadovolji plasmanom u kvalifikacije elitnog takmičenja. Za utehu, ostalo je da je Majorka ipak osvojila prvi trofej pobedom u Superkupu nad Barselonom na početku sezone.

Povezano

Posle dve sjajne godine na Balearima Kuper je dobio ponudu da pređe u Valensiju, koja je već tada predstavljala ozbiljnu silu. Početak je bio kao iz snova. Valensija se probila kroz kvalifikacije do Lige šampiona, pobedivši ubedljivo u poslednjoj rundi Makabi, dok je u istoj rundi Majorka ispala na gol u gostima od Moldea. Takođe, Valensija je i osvojila Superkup Španije pobedom nad Barselonom. U prvenstvu je odlično gurala, dugo je bila kandidat za titulu, ali ipak su na kraju bolji bili Deportivo, koji je konačno osvojio šampionat i Barselona. Ali u Ligi šampiona Valensija je oduševljavala. U prvoj grupnoj fazi bez poraza je završila na prvom mestu ispred Bajerna, PSV i Rendžersa, a u drugoj grupnoj fazi bili su iza tada aktuelnog evropskog šampiona Mančester Junajteda. Ono pravo usledilo je u četvrtfinalu kada su na Mestalji razbili strašni Lacio 5:2 i trasirali put u polufinale. To je bila Kuperova idealna osveta za finale Kupa pobednika kupova. U polufinalu Klaudio Lopes, Medijeta, Kili Gonzales, Angulo, Đukić, Angloma i društvo poigrali su se sa Barselonom, takođe već u prvom meču pobedom 4:1 završili posao i čekalo ih je finale sa nikada neubedljivijim Realom.

Najtrofejniji španski i evropski tim jako je loše igrao, u prvenstvu je odavno ispao iz trke za titulu, čak im je i četvrto mesto, poslednje koje vodi u Ligu šampiona, bilo nedostižno. Menjali su trenera usred sezone, a Valensija je bila u seriji od tri utakmice bez poraza od Madriđana uz šest datih golova. Ali finale u Parizu još jednom je pokazalo da ni trenutna forma, kvalitetniji sastav nisu toliko presudni u ovakvim finalima kao što je veličina kluba. Real je odigrao najbolju utakmicu sezone, slavio 3:0 i tako obezbedio plasman u elitu naredne sezone. Valensija je propustila istorijsku priliku, baš kao i Ektor Kuper. Posle takve sezone mnogi bi padali, ali to nije bio slučaj sa Slepim miševima i harizmatičnim Argentincem koji ih je vodio. Želeli su još više da naredne sezone naprave čudo i odu do kraja. Ponovo su lako prošli kvalifikacije, protutnjali kroz obe grupne faze sa samo jednim porazom, a kroz eliminacije su izbacili dva engleska predstavnika Arsenal i Lids, koga su razbili u revanšu 3:0.

Za Valensiju usledilo je novo finale Lige šampiona, a za Ektora Kupera nova prilika da konačno dobije veliki meč i uđe u istoriju. Rival je bio Bajern. Ponovo je Kuper imao početak iz snova, pošto je Mendijeta posle samo tri minuta sa bele tačke doveo Slepe miševe u vođstvo. Sa istog mesta u 51. minutu Štefan Efenberg poravnava, a suđeno je bilo da na San Siru bela tačka presudi te večeri. Jednom Kuper već nije imao sreće sa njom. Odlično mu je krenulo, povela je Valensija 2:0 a Bajern je u prvoj seriji promašio penal. Međutim, u trećoj i četvrtoj Zlatko Zahovič i Karboni nisu bili precizni. Ali posle pet serija bili su poravnati i jedni i drugi. Odlučila je sedma serija. Linke je pogodio penal, Pelegrino nije i Valensija, drugu godinu zaredom, ostaje bez najvrednijeg trofeja. Ektor Kuper ponovo staje na domak od velikog uspeha. Valensija ne samo da je ostala bez trofeja Lige šampiona, već i bez učešća naredne sezone u elitnom takmičenju. Ponovo je Kuper izgubio u „minut do 12.“

U poslednjem kolu španskog šampionata Na Kamp Nou Barselona i Valensija sastale su se u direktnom duelu za četvrto mesto, poslednje koje vodi u elitu. Gostima je odgovarao i nerešen rezultat. Rivaldo je dva puta dovodio Barsu u vođstvo, ali oba puta Valensija je uzvraćala. Bilo je 2:2 sve do 89. minuta, a onda je Rivaldo izveo magiju koja se i dan danas prepričava, fenomenalnim makazicama savladao Kanjizaresa i doneo veliki trijumf Kataloncima. To je bila i poslednja utakmica Ektora Kupera na klupi Slepih miševa, a taj mandat, iako je doneo dosta lepih stvari, na kraju se ipak mogao smatrati neuspešnim.

Već tada je bilo jasno da argentinskog stručnjaka prati oreol baksuza, ali ipak je bio nadaleko poštovan njegov rad. Nekako je potpuno prirodno bilo da čovek, koji je dizao klubove iz pepela i pružao im velike stvari dođe u podjednako baksuzan klub, koji se više od decenije mučio da se vrati na trofejne staze. Naravno, u pitanju je Inter. Te 2001. Inter je bio u seriji od 13 godina bez titule u Italiji, što je mnogo bolelo sve navijače neroazura. A Masimo Morati je utrošio stotine miliona evra na skupocena pojačanja. Milanski tim nije uspeo ni da obezbedi plasman u Ligu šampiona. Kuper je zatekao ekipu punu velikih imena, ali daleko od idealnog stanja. „Pravi“ Ronaldo nikako nije uspevao da se vrati posle katastrofalnih povreda kolena, pride on i Klarens Sedorf bili su kao rogovi u vreći posle navodne afere Holanđanina sa njegovom devojkom. Alvaro Rekoba samo je povremeno pokazivao raskošan talenat, ali i to veoma retko, Seržo Konseisao daleko od forme koja ga je krasila u Laciju. Ni veliki Kristijan Vijeri nije bio senka igrača iz Lacija. Praktično samo si u Havijera Zanetija i Frančeska Tolda mogao da se uzdaš u tu ekipu. Mnogi treneri bi sproveli ono što se popularno danas naziva „ribilding“, ali Kuper je imao drugu ideju. Sa onim što je imao rešio je da napravi nešto.

Ronaldo i Vijeri počeli su da lične na igrače kakvi su došli u Inter, nema kome nisu davali golove. Sedorf i Rekoba su počeli ponovo da cepaju mreže dalekometnim projektilima. Luiđi di Bjađo i Kristijano Zaneti postali su elitni par zadnjih veznih igrača, ubice protivničkih kreatora, a Kordoba i Materaci tandem, koji će dugo godina čuvati neroazure. Inter je posebno izvanredan bio u derbijima, a titula je konačno bila na vidiku kada su tri kola pre kraja imali šest bodova prednosti. Međutim, usledili su kiksevi protiv Atalante i Kjeva i odlučivalo je poslednje kolo sa Lacijom u Rimu. Inter je dva puta vodio, ali može se reći da samo Ektoru Kuperu može da se desi da pomalo zaboravljeni Karel Poborski tada proigra, možda i prvi put od 1996, definitivno i poslednji i sa dva gola traisra put Intera u ponor. Neroazuri su ostali bez titule, koju bi verovatno svako drugi osvojio, a u Španiji te sezone Valensija je osvojila titulu. To stvarno samo Kuperu može da se desi.

Morati je ukazao novu šansu Kuperu, a Inter je odlično gurao u Ligi šampiona. Titulu u Seriji A nije mogao da osvoji pored Juventusa i Milana, ali u elitnom evropskom takmičenju neroazuri su prvi put od 1981. došli do polufinala. Tu su se sudarili sa gradskim rivalom Milanom. Rosoneri su prošli posle dva remija 0:0 i 1:1 ali zahvaljujući golu u gostima i na kraju osvojili Ligu šampiona. Inter i Ektor Kuper ostali su praznih šaka. Naredne sezone posle bledog starta dobio je otkaz i tako se, bez verifikacije u vidu trofeja, završio i mandat u Interu.

Grazia Neri/Getty Images

Izgubljena finala, kao i šokantni porazi u ligaškim završnicama sa Majorkom, Valensijom i Interom, već su stavili na leđa ogromnu etiketu Argentincu. Više se velikani nisu otimali oko njega, jer njih samo srebrnina zanima, a jasno im je bilo da sa njim mogu da dođu samo nadomak nje. Usledile su epizode spasavanja Majorke, Betisa i Parme ispadanja, ali prilično neuspešne, koje su završavale otkazima. Usledila je i prva selektorska misija sa Gruzijom, ali sa istim rezultatom. A onda je došla ponuda još jednog uspavanog velikana. Aris važi za peti grčki klub, koji je tri puta osvajao prvenstvo Grčke i jedan kup, ali poslednji trofej su osvojili davne 1971. Kuper je došao na „svoj teren“, da povrati usnulog velikana. I uspeo je u tome. Prvo su prezimeli u Evropi i došli do prve eliminacione runde Lige Evrope, a onda ravno 40 godina posle osvajanja poslednjeg trofeja uveo je Aris u finale grčkog kupa. Rival je bio Panatinaikos, koji je ipak slavio 1:0.

Grčka epizoda završila se izgubljenim finalom. Nije sporno, kao i u slučaju Majorke, Valensije i Intera, Kuper je napustio klub u boljem stanju nego što ga je zatekao. Ali kao i u prethodne tri navedene sredine više će biti upamćen po velikom razočarenju, koje usledi posle velikih očekivanja i nada, koje je upravo Argentinac doneo.

Posle Arisa Kuper više nije mogao da računa na posao u ligama petice, pa se okušao u Turskoj i Emiratima, a onda možda i poslednja šansa da se vrati na veliku scenu došla je 2. marta 2015. kada je seo na klupu Egipta. Na prvom takmičenju na kojem je vodio ekipu 2017. odveo je Egipat u finale Kupa afričkih nacija. Faraoni pre toga nikada nisu gubili finale, a i tada su poveli protiv Kameruna. Mirisalo je na trofej, konačno, prvi posle 1996. za maleroznog Argentinca. Ali Kamerun je preokrenuo i golom Abubakara u 88. minutu doneo Lavovima titulu, a Egipat prvi put izgubio finale. Kuper je ipak odveo Faraone na Svetsko prvenstvo, prvi put od 1990. godine i to je uistinu veći rezultat nego da je osvojeno kontinentalno takmičenje. Ali posle tri poraza u grupi rukovodstvo je procenilo da Kuper ipak nije pravi za nastavak saradnje. Ispostavilo se da mu je ipak zamereno izgubljeno finale, ko zna koje u karijeri.

Getty Images/Matthias Hangst

Poslednja epizoda bila je u Uzbekistanu, ali ne vredna pominjanja. Ektor Kuper sa 64 godine nema posao, ostao je na tom jednom trofeju iz davne 1996. Ali daleko od toga da će Kuper biti upamćen samo kao gubitnik najbitnijih utakmica. Ne može se osporiti činjenica da je u svakoj sredini posao radio maksimalno pošteno i kada je imao pravu osnovu, znao je da izvuče maksimum iz ekipe i da digne lestvicu. Majorku je preuzeo kao povratnike iz druge lige, ostavio ju je kao tim iz vrha Primere i finalistu evropskog takmičenja. Majorka je samo tri godine od njegovog odlaska konačno osvojila Kup kralja. Valensiju je preuzeo kao klub koji se stidljivo pojavljivao pri vrhu Primere, ostavio ju je kao dvostrukog uzastopnog evropskog vicešampiona, koji je sezonu kasnije osvojio titulu u Španiju posle više od 30 godina. Inter je preuzeo kao klub koji je bio u rasulu, ostavio ga je kao respektabilnog sa snažnom osnovom, koja je obezbedila kasnije žetvu trofeja. Egipat je zatekao kao reprezentaciju koja pokušava da se plasira na Mondijal, a ostavio ju je kao učesnika Mondijala. Aris je zatekao kao ekipu koja je bliža drugoj ligi nego vrhu, a ostavio je kao bolji solunski klub, što je danas nezamislivo.

Mala, ali ipak vredna satisfakcija za njegovu zaostavštinu leži u poštovanju od strane esnafa. On mu je dodelio nagrade za najboljeg trenera Španije 1999. a godinu dana kasnije i čitave Evrope, dok je 2017. proglašen za najboljeg trenera Afrike i najboljeg selektora sveta.