Džekson Ričardson pionir dominacije bez presedana

Bongarts/Getty Images

Dominacija Francuske svetskim rukometom poslednjih bar 15 godina nezapamćena je u istoriji ovog sporta. Jedina su reprezentacija koja u isto vreme bila olimpijski, svetski i evropski šampion i pitanje je kada će se ponovo pojaviti neka takva ekipa.

Samo u ovoj deceniji Francuzi su osvojili čak šest zlatnih medalja po čemu su ubedljivo najuspešnija zemlja u ovom periodu. Na 24 velika takmičenja u ovom veku Trikolori su osvojili 16 medalja, a samo sedam puta nisu uspevali da se plasiraju u polufinale. Od toga tri puta im se to dogodilo na Evropskom prvenstvu, koje se igralo u godini Olimpijskih igara, na kojima su već imali obezbeđen plasman i dolazili do finala. Dakle, kada je važno uvek se očekuje od Francuske da bude u krugu osvajača medalja.

To je Francuska danas, ali kao i sve velike i etablirane sile, nekada je morala da počne taj uspon. Za razliku od Švedske, Danske, Nemačke, Rusije Francuska nema preterano dugu tradiciju u ovom sportu. Velikim delom prošlog veka rukometom su dominirale ekipa sa „one“ strane Gvozdene zavese i Skandinavci. Za medalje su se pitali Jugoslavija, Sovjetski Savez, Mađarska, Istočna Nemačka, Rumunija, Čehoslovačka, Švedska, Danska. Trijumf Zapadne Nemačke na Svetskom prvenstvu 1978. bila je kap u moru pobeda istočnog bloka.

Trikolori u to vreme jedva su bili na rukometnoj mapi. Učestvovali su samo na sedam svetskih šampionata i ukupno ostvarili četiri pobede. Nijednom nisu uspeli da se plasiraju u drugu fazu. A onda su od 1978. propustili dva šampionata i potpuno se izgubili iz glavnih tokova. Odgovorni ljudi ovog sporta nisu želeli da dozvole da u vreme kada počinje ozbiljan rad na stvaranju od Francuske velike sportske sile, ostanu van tog procesa. Izvođene su ozbiljne reforme u gotovo svim sportovima, pa i u rukometu. Pojačava se rad po školama, a selektori sve više obilaze zemlju uzduš i popreko ne bi li nalazili talentovanu decu.

Prvi selektor „novog doba“ Danijel Kostantini, koji je preuzeo reprezentaciju 1985. posle drugog vezanog neuspešnog pokušaja da se ode na Svetsko prvenstvo, bio je oličenje tog čoveka koga nije mrzelo da gleda rukometne utakmice od školskih sala do nacionalnih finala. Jedan takav odlazak bio je sudbonosan kako za njega, tako i za čitav francuski, a može se reći i svetski rukomet. Gledao je 1988. finale treće lige i za oko mu je zapao tamnoputi momak neobične frizure i pokreta, koji je igrao srednjeg beka. Raspitao se za dečaka, saznao da je rodom iz Sent Pjera u Reunionu, ostrvu u Indijskom okeanu, udeljenom 175 kilometara od Madagaskara, da mu je 19 godina i da se zove Džekson Ričardson. Odmah je utefterisao to ime. Ričardson je nedugo zatim potpisao za, tada drugoligaša Pariz-Asnijer (današnji Pari Sen Žermen), postao jedan od glavnih igrača tima sa kojim je momentalno izborio povratak u elitnu diviziju francuskog rukometa. Kao nagrada usledio je poziv Kostantinija za Svetsko prvenstvo koje se 1990. održavalo u Čehoslovačkoj.

Sebastian Schupfner/Bongarts/Getty Images

Francuska je na taj šampionat došla kao autsajder i očekivano nije se umešala u borbu za odličja. Ostvarila je tri pobede, nad Alžirom, Južnom Korejom i na kraju Islandom za deveto mesto. Tim trijumfom Francuzi su ostvarili istorijski uspeh, jer em im je to bio najbolji plasman ikada, a i pride su obezbedili prvi put u istoriji plasman na Olimpijske igre. Nova generacija bila je spremna da se okuša na najvećoj sceni u Barseloni. Ekipa koju je stvorio Danijel Kostantini još nije bila u žiži francuske javnosti, jer u rukometaše se nikada nije verovalo. Ali kada je počeo turnir, redom su počeli da padaju velesile poput Rumunije i Nemačke, afričkog velikana Egipta i sile u nastajanju Španije. U grupi je doživljen neuspeh samo od Saveza nezavisnih država, koji je učestvovao pod olimpijskom zastavom i izboren je istorijski plasman u polufinale. Bolja je bila snažna Švedska, ali u susretu za treće mesto pobeđen je Island, kao i dve godine ranije za plasman na OI, a sada za prvu medalju ikada za francuski rukomet.

Povezano

Ne samo da je Francuska bila tada najprijatnije iznenađenje, već se svet oduševljavao Džeksonom Ričardsonom. Momak stajlinga kao da je otišao na plažu, toliko atipičan za tadašnju predstavu rukometa, bio je ekcentričan i na samom terenu. Ali u čisto pozitivnom smislu. Nije bilo dovoljno da se postignu gol i zabeleži asistencija, već je to moralo da bude spektakularno. Mnogi su govorili da je, upravo zbog takve elegencaije, Majkl Džordan rukometa. U idealan tim nije ušao jer je njegovo mesto zauzeo najbolji igrač tog vremena Talant Dujšebajev, ali Ričardson je bio ono što je trebalo rukometu, nešto potpuno novo, dašak svežeg vazduha.

Ta ekipa bila je pravi hit u domovini, a koliko je toj zemlji bila važna ta medalja svedoči i naziv „Bronzani“ kako su ih zvali zemljaci. Francuska i Ričardson nisu bili devojka za jedno leto. Već naredne godine Trikolori prave korak napred i ulaze u prvo veliko finale. Ponovo je bila bolja Rusija ubedljivo 28:19, ali je svima bilo jasno da je nova sila na horizontu. Spletom prilično nesrećnih okolnosti izmakla im je medalja na premijernom Evropskom prvenstvu 1994. Ali naredne godine poklopile su se sve kockice.

Svetsko prvenstvo na Islandu 1995. bio je šampionat Francuske i Džeksona Ričardsona. Grupna faza nije najbolje odigrana, doživljena su dva poraza, ali je obezbeđen prolaz u osminu finala. Tamo je Trikolore čekala Španija. Furija je pobeđena 23:20, potom je deklasirana Švajcarska 28:18 i u polufinalu se čekao aktuelni svetski šampion Rusija. Međutim, Nemačka je pokvarila računicu, izbacila Ruse i odmerila snage sa Francuzima. Ričardson i kompanija su slavili 22:20 i obezbedili drugo vezano finale. Rival im je bila Hrvatska predvođena Irfanom Smajlagićem, koji je bio učesnik u osvajanju poslednje medalje za SFR Jugoslaviju u Seulu. Kaubojima nije bilo spasa, Francuska sa razigranim Ričardsonom pobeđuje 23:19 i osvaja prvo zlato na velikim takmičenjima, a upravo Ričardson biva izabran za najboljeg igrača šampionata.

Mike Hewitt /Allsport/Getty Images

Te godine Ričardson je pokupio i nagradu za najboljeg svetskog rukometaša i postao je prava mega zvezda. U to vreme postepeno se gasila zvezda Talanta Dujšebajeva, a sve je jače sijala sjajnog srednjaka. Nesumnjivo Ričardson je bio jedan od najboljih igrača svog doba i jedan od najtalentovanijih u istoriji ove igre. Verovatno će mnogi izabrati pre njega Ivana Balića, možda baš Dujšebajeva, ali niko ne može da spori da je pojava Džeksona Ričardsona potpuno promenila predstavu rukometa. Od sporta koji je igralo pet, šest zemalja istočnog lagera i par skandinavskih pojavom ovog mega stara postao je globalan sport. Ne u razmerama kao fudbal ili košarka, ali od tada se rukomet igra širom čitavog evropskog kontinenta, u severnoj Africi, na bliskom i dalekom istoku, a počeli su i Argentinci i Brazilci sve aktivnije da učestvuju. Za popularnost nekog sporta mnogo više od kvalitetnih igrača važniji su oni koji imaju magnetičnu privlačnost sjajnih zvezda, a Džekson to upravo jeste bio. Zbog njega se u Francuskoj tražila karta više jer si znao da ćeš na rukometnoj utakmici da vidiš šou. Kao što je to Ronaldinjo radio na fudbalskom terenu. Rukomet je dospeo na televizije i, iako ni danas nije globalno prepoznat kao mnogi sportovi, na daleko većem je nivou popularnosti nego što je bio samo 10 godina ranije.

U samoj Francuskoj Ričardson i rukometaši bili su pravi hit. Sve više dece kretalo je na ovaj sport, a koliko je rukomet važan Francuskoj najbolje se moglo videti 2001. Francuska je organizovala Svetsko prvenstvo na najvišem mogućem nivou. Pune dvorane, fantastična atmosfera i na kraju velika pobeda i drugo zlato za Trikolore, čime je prekinut post od četiri godine bez odličja. Koliko je rukomet dostigao popularnost u ovoj zemlji i koliko je ovo bio značajan rezultat, najbolje pokazuje najprestižniji izbor za najboljeg sportistu te zemlje u organizaciji „L’Equipe“, gde je priznanje dobio upravo Ričardson. On je postao prvi rukometaš kome je to pošlo za rukom, a posle njega još je samo to uspeo Karabatić 2011. u godini kada je Francuska imala u svom vlasništvu sve tri titule. Samo da se zna da je tih godina Francuska bila aktuelni šampion Evrope i sveta u fudbalu, da su košarkaši bili olimpijski vicešampioni, da je Francuska imala i Zidana i Tonija Parkera i mnoge druge, ali ovim priznanjem Ričardson je postao besmrtan. Ogromna čast mu je ukazana u Atini 2004. kada je na otvaranju Olimpijskih igara nosio nacionalnu zastavu.

Ričardson je bio neko oko koga je započet grandiozni projekat Portland San Antonija, svojevrsnog rukometnog NBA. Španski klub dovodio je početkom ovog veka najbolje igrače, ali sve je prvo počelo sa Ričardsonom, kada je osvojena prva evropska titula u Ligi šampiona 2001. Ujedno i jedina, uspeh koji nije ponovljen ni sa zvanično najboljim rukometašem 20. veka Ivanom Balićem. Ali Ričardson nije ostao dužan ni svojoj Francuskoj na klupskom nivou, pošto je 1993. sa Vitrolom osvojio prvi evropski trofej u istoriji francuskog klupskog rukometa Kup pobednika kupova.

Bogatu reprezentativnu trofejnu riznicu Ričardson je zaključao 2005. osvajanjem svetske bronze u Tunisu a tada se i oprostio od nacionalnog tima. U Bersiju mu je priređen spektakularan oproštaj dostojan najvećih legendi, na kom su učestvovali mnogi poznati ljudi, ne samo iz sveta rukometa i sporta nego i iz drugih oblasti. Prve dve svetske titule nesumnjivo su postavili čvrstu osnovu i bili odlučujući zamajac za ono što gledamo danas od Francuske. U njima je najvažniju ulogu na terenu imao upravo Džekson Ričardson, kao i u ostalim medaljama (svetsko srebro, još tri svetske bronze i olimpijska bronza), čovek koji je i rekorder po broju utakmica za nacionalni tim (417, uz to postigao i 775 golova). Ali njegova daleko veća zaostavština su svi oni silni klinci koji su zbog njega krenuli na rukomet, klinci među kojima su bili i Nikola Karabatić, Didije Dinar, Tijeri Omeje koji su uspostavili nikada veću dominaciju neke zemlje, koja i danas traje.