Protestant na klupi Kelta i prva tripleta

Michael Steele/Getty Images

Na Starom kontinetnu sedam klubova može da se pohvali osvajanjem triple krune u jednoj sezoni. Samo je Barselona to uspela dva puta, dok je Seltik prvi ostvario istorijski uspeh predvođen Džonom Stinom.

Džon Džok Stin (da ne bude zabune, bolje odmah da razjasnimo Džonov nadimak je bio Džok i svi su ga tako oslovljavali, pa i novinari) čitav je život proveo u voljenoj Škotskoj uz nekoliko ciljanih putovanja u inostranstvo, zbog opisa posla, koja su se ispostavila prilično produktivna. Džok Stin, u stvari, nije samo najveći trener u istoriji „Kelta“ i jedan od najboljih selektora reprezentacije Škotske, već je bio i prvi od osam menadžera u istoriji fudbala koji je osvojio toliko željenu tripletu – titulu prvaka države, nacionalni kup i Kup šampiona.

Nakon solidne karijere i to na poziciji štopera, Stin je sa svega 34 godine krenuo stazom koja ga je vodila od rada u omladinskoj školi Seltika do jednog od najvećih trenera ikada viđenih. Nekadašnji defanzivac je tokom igračkih dana branio boje „zeleno-belih“ od decembra 1951. pa sve do 29. januara 1957. (dve godine je bio i kapiten kluba) kada je zvanično okačio kopačke o klin zbog povrede skočnog zgloba.

Već u julu iste godine dobio je priliku da vodi mladi tim giganta iz Glazgova, a u tom sastavu bilo je i nekoliko momaka koji su nešto kasnije pod njegovom dirigentskom palicom igrali i u seniorskoj konkurenciji. Od zvučnijih imena treba izdvojiti Bilija Meknila, Bobija Mardoka i Džona Klarka. U prvoj sezoni na poziciji trenera Stin je osvojio Kup za rezervne fudbalere pobedivši Rendžers rezultatom 8:2 posle dvomeča. Uprkos ovom uspehu, prema rečima sportskog novinara i komentatora Arčija Mekfersona, Stin je osećao da ne može više da napreduje u Seltiku jer je protestantske vere. Škotski velikan je ranije imao praksu da imenuje isključivo katolike za trenere. Kako Džok nije promovisan u menadžera prvog tima, fudbalska romansa na relaciji Seltik – Stin stavljena je na petogodišnju pauzu koju je momak iz Lanarkšira iskoristio na najbolji mogući način.

Profesionalnu trenersku karijeru počeo je 14. marta 1960. u Danfermlin Atletiku koji je predstavljao pravi izazov za njegove fudbalske, ali i menadžerske veštine. Pomenuta ekipa je bila u zoni ispadanja na pretposlednjem mestu sa samo dva boda prednosti u odnosu na najugroženijeg rivala šest kola pre kraja prvenstva. Kako je kasnije izjavio tadašnji krilni napadač Hari Melrouz: „Bila je to mnogo teška situacija za nas, ali sve se promenilo kada je došao veliki Džok. On nije organizovao samo tim, već je preuzeo sve konce kluba u svoje ruke. Posle nekoliko treninga i svakodnevnih sastanaka video je šta ne funkcioniše, pa nas je tako jedan dan odveo na teren stadiona Ist End Park i pokazao nam gde grešimo. Pre njega niko to nije uradio„, što dovoljno govori o posvećenosti, kao i ljubavi prema poslu.

Stin je veoma brzo izgradio iskren odnos sa svojim izabranicima, a na obostrano zadovoljstvo sastav koji nije znao za miris trijumfa četiri meseca nizao je pobedu za pobedom do kraja šampionske trke što je bilo dovoljno da se sačuva elitni status. Međutim, tu nije bio kraj serije neverovatnih rezultata jer je Džok sledeće sezone vodio Danfermlin do prvog finala škotskog FA kupa u klupskoj istoriji. Sudbina je tako htela da se u borbi za pehar vodi velika bitka sa Seltikom koji je posle ponovljenog meča savladan sa 2:0. Ovaj uspeh nije prošao nezapaženo, pa su tako Njukasl Junajted i Hibernijan poslali ponude, ali su ostali bez željenog odgovora. 

U kampanji 1961/62 Danfermlin je završio na četvrtom mestu u ligi, dok je u Kupu pobednika kupova eliminisan u četvrtfinalu posle 180 minuta fudbala od Ujpešta ukupnim rezultatom 5:3. 

Allsport UK /Allsport

Džokova reputacija je rasla iz dana u dan i bio je u potrazi za većom pozornicom. Njegov naredni izazov na međunardnoj sceni bio je u Kupu sajamskih gradova krajem oktobra 1962. godine protiv jednog od najkvalitetnijih engleskih klubova Evertona. Atletik je na gostovanju izgubio sa 1:0 na Gudisonu, ali je plasman u drugo kolo obezbedio pred svojim navijačima golovima Džordža Milera i Harija Melrouza. U sledećoj rundi takmičenja posle poraza na Mestalji od Valensije 4:0 mnogi su otpisali škotskog predstavnika koji je u revanšu slavio 6:2. Na kraju je odigrana majstorica u Lisabonu na stadionu Reštelo sa kojeg su „Slepi miševi“ odneli minimalnu pobedu. Valensija je u polufinalu bila bolja od Rome koja je pre toga iz daljeg takmičenja izbacila Crvenu zvezdu. Španci su u velikom finalu nadigrali Dinamo Zagreb i na taj način odbranili pehar osvojen godinu dana ranije.  

No, vratimo se Džoku koji je uvek bio željan novog znanja, pa je tako zajedno sa kolegom iz Kilmarnoka Vilijem Vodlom (legendarni igrač Rendžersa) otputovao u Italiju. Jednog vedrog jesenjeg dana 1963. sastali su se trenerom Intera iz Milana Elenijom Ererom od kojeg su hteli da uče… „Želeo sam da uđem u um ovog čoveka koji izgleda kao da jede, pije i spava fudbal„, ovom izjavom Džoka Stina jasno možemo videti koliko je bio impresioniran čuvenim Argentincem. Sa druge strane Elenio je bio pozitivno iznenađen Stinovom energijom i entuzijazmom, pa mu je zbog toga dao novi nadimak „veliki mrav“. Kako je Erera oblikovao nerazure u čuvenu generaciju „Grande Inter“ možete pročitati u blogu mog dragog kolege Lazara Jovanovića.

Veliki Džok se posle veoma uspešnog perioda u Danfermlinu preselio u Edinburg gde je postao menadžer Hibernijana u martu 1964. godine. Tokom kratkog, ali nezaboravnog vremena na Ister Roudu prevazišao je očekivanja i ućutkao kritičare. Od tima koji se bori za opstanak stvorio je neke nove Hibse i vratio ih tamo gde im je i mesto, a to je u odabranom društvu škotskog fudbala. Koliki je bio autoritet jasno se videlo na primeru talentovanog Vilija Hamiltona koji je imao problema sa alkoholom i kockanjem. Hamilton je doživeo preporod u svakom smislu te reči, a najbolje partije u karijeri pružao je pod vođstvom Stina.

Iako sa Hibernijanom nije uspeo sa osvoji nijedan trofej vredan pomena, ostao je upamćen kao statistički najbolji menadžer kluba sa procentom pobeda koji iznosi 62 odsto. Takođe, ne treba zaboraviti ni dan kada su na Stinov poziv odigrali prijateljski meč protiv moćnog Real Madrida predvođenog Ferencom Puškašom. Kraljevski klub je došao u punom sastavu i bio veliki favorit, ipak 7. oktobra 1964. Hibsi su trijumfovali sa 2:0. Prvi gol pred 32.000 gledalaca na stadionu Ister Roud postigao je Piter Kormak, dok je tačku na i stavio upravo „nestašni“ Vili Hamilton. O pobedi protiv Reala se pričalo i pisalo mnogo, a Hju Tejlor, škostski novinar Dejli Rekorda, Stina je nazvao „Merlinom fudbala“ koji je nadgledao briljantnu timsku veštinu, snagu i upornost.   

Englezi su ponovo pokazali interesovanje za Džoka Stina, a ovog puta ponudu je poslao Vulverhempton koji je tražio zamenu za klupsku legendu Stena Kalisa. Interesantan je podatak da je Stin tada kontaktirao predsednika Seltika Boba Kelija kako bi potražio savet da li treba da postane novi trener Vulvsa ili ne. Međutim, ono što je Stin zaista želeo je kormilo „Kelta“ i potajno se nadao da će mu Keli ponuditi posao. Svi su već videli Šona Falona kako preuzima tim, u pitanju je bivši Stinov saigrač i čovek koji je godinama radio kao asistent u Seltiku. Keli je prvobitno predložio Stinu da bude Falonov pomoćnik, a potom i da zajedničkim snagama vode tim. Ipak, Stin je stavio veto na pomenute predloge i pretio da će vrlo rado prihvatiti poziv iz Engleske ako ne dobije potpunu kontrolu. Kamen spoticanja bile su upravo te dve reči potpuna kontrola. Klub više nije mogao da ignoriše uspehe bivšeg kapitena… Iz ugla vodećih ljudi „zeleno-belih“ dovođenje Džoka Stina nije bila klasična promena menadžera, već i predaja kontrole nad ekipom. Keli je imao dominantan uticaj na Parkhedu, pa ni ne čudi što su se mnogi i ranije pitali u kolikoj su meri prethodni treneri imali pravo glasa u selekciji tima?!

 Sve se promenilo u martu 1965. godine dolaskom Džoka Stina koji je postigao ono što se ranije smatralo nemogućim. Postao je prvi protestant na klupi „Kelta“ i tek četvrti menadžer u klupskoj istoriji posle Vilija Mejlija, Džimija Meksteja i Džimija Mekgrorija. Mejli je imao najduži staž koji je trajao skoro pola veka, Mekstej se zadržao pet godina, dok je Mekgrori posle nepunih 20 leta i nekoliko sušnih sezona dobio novo zaduženje i to na poziciji PR kluba.

Veliki Džok je za razliku od pomenutih prethodnika aktivno je učestvovao u trenažnom procesu svojih izabranika. I dok se trening ranije sastojao od uglavnom trčanja oko terena, on je uveo i rad sa loptom. Po povratku u Glazgov odmah se videlo da je Stin potpuno drugi čovek. Pre svega je sazreo, stekao iskustvo, usavršio metode treniranja, a taktiku i stil fudbala dovodio do prefekcije.Ni rezultati se nisu dugo čekali imajući u vidu da je za 13 godina vodeći Seltik osvojio 10 naslova prvaka države od toga prvih devet u nizu, osam FA kupova, šest Liga kupova i, pre svega, Kup šampiona.    

Najvažnija sezona u karijeri Džoka Stina je bila 1966/67 kada je postao prvi trener koji je osvojio tripletu. Sa kolikom je dozom samopouzdanja ušao u novu kampanju najbolje govore reči koje je uporno ponavljao svojim igračima: „Verujem da možemo da osvojimo sve. Mislim da će ovo biti sezona za pamćenje„. Na kraju je tako i bilo jer je Stinov Seltik u toj sezoni trijumfovao u svakom takmičenju u kojem je učestvovao (pored triplete osvojen je i Liga kup) postavivši i svetski rekord od 196 postignutih golova. Krenimo redom…

Prvi Old Firm bio je na programu 17. septembra 1966. godine u okviru veoma neizvesne prvenstvene trke. Seltik je kod kuće slavio sa 2:0, a pitanje pobednika bilo je rešeno posle uvodnih pet minuta fudbala. Krajem oktobra navijači su imali još veći povod za slavlje jer u finalu Liga kupa ponovo savladan najomraženiji rival zahvaljujući golu Bobija Lenoksa.

Ekipa je imala ozbiljnu seriju utakmica bez poraza koja je prekinuta tek 31. decembra u četvrtom najvećem gradu Škotske na gostovanju Dandi Junajtedu. Meč na Tanadajs Parku završen je rezultatom 3:2 u korist narandžasto-crnih.

Stin je u decembru povukao potez koji je iznenadio fudbalsku javnost. Naime, doveo je napadača Hartsa Vilija Volasa, iako je na raspolaganju imao već dokazane strelce Stivija Čalmersa i Džoa Mekbrajda. Nije prošlo mnogo vremena od transfera Volasa, a Mekbrajd je pretrpeo ozbiljnu povredu kolena zbog koje je morao na operaciju. Stin je ostao bez usluga ofanzivca na čijem je transferu iz Madervela lično insistirao samo godinu dana ranije, a treba reći mu se za ukazanu šansu Mekbrajd u debitantskoj sezoni revanširao sa 43 pogotka.     

https://youtube.com/watch?v=QSwxXlN7_k0

Kada je reč o Kupu šampiona Seltik je rutinski prošao prva dva kola i ubedljivim pobedama eliminisao Cirih i Nant. Švajcarci su nadigrani sa ukupnim skorom 5:0 posle dvomeča, dok je u tom trenutku dvostruki uzastopni prvak Francuske u oba okršaja pobeđen identičnim rezultatom 3:1. Kelti su u četvrtfinalu ukrstili koplja sa Vojvodinom, a predstavnika Jugoslavije nešto kasnije Stivi Čalmers je opisao sledećim rečima: „Vojvodina je najbolja ekipa protiv koje smo igrali na celom turniru„. Novosađani su sezonu ranije došli do prve titule u istoriji kluba i stekli pravo nastupa u Kupu šampiona u kojem su bili bolji od Admire Beč i Atletiko Madrida u uvodnim rundama takmičenja. 

Prvi meč protiv Vojvodine odigran je u Novom Sadu 1. marta 1967. pred oko 25 hiljada gledalaca, a jedini pogodak postigao je Milan Stanić u 70. minutu. Zanimljiva je istorijska činjenica da je ovo bila prva utakmica koja je na stadionu „Lala“ odigrana pod reflektorima. Možda je jedan od razloga što Vojvodina nije ostvarila ubedljiviju pobedu i odlazak najboljeg strelca Silvestera Takača u Ren. Od zarađenog novca tadašnja uprava je postavila dva reflektora na stadion koji su zbog toga simbolično nazvani „Takačeve oči“. 

U revanšu su „crveno-beli“ odolevali skoro sat vremena, ali je četa Džoka Stina krenula na sve ili ništa. Nagrada za hrabrost je došla u 58. minutu kada je Stivi Čalmers zatresao mrežu, dok se u ulozi asistenta našao Tomi Geml. Stin je bio vidno uznemiren tokom cele utakmice i često je gledao u sat na ruci. Pred kraj meča je dobacio svom pomoćniku Šonu Falonu: „Ovo liči na prokleti Roterdam„. Verovatno se već pomirio sa majstoricom koja bi se igrala 15. marta u Holandiji, ali da do toga ne dođe pobrinuli su se Džimi Džonston koji je u 90. minutu izveo korner i Bili Meknil koji je glavom pogodio za plasman među četiri najbolje ekipe na Starom kontinetnu. Seltik je 12. aprila u prvom polufinalnom duelu protiv Dukle iz Praga stekao kapitalnu prednost od 3:1 zahvaljujući Džonstonu i dvostrukom strelcu Volasu kome nije trebalo mnogo vremena da se prilagodi u novoj sredini. Revanš koji je bio na programu 25. aprila značio je samo jedno, a to je da Dukla mora da napadne iz svih raspoloživih oružja. Na kraju je Seltik izdržao veliki pritisak i preživeo teško gostovanje u Pragu koje je završeno rezultatom 0:0.

Samo četiri dana nakon meča protiv Dukle usledile su nove obaveze i to u finalu FA kupa protiv Aberdina. Ponovo je heroj bio Vili Volas koji je sa dva gola pred više od 125 hiljada navijača na nacionalnom stadionu Hempden Park doneo pobedu od 2:0 i drugi pehar u sezoni.

Koliko je bila dramatična završnica škotske Prve divizije najbolje svedoči i podatak da je pitanje šampiona odlučivao Old Firm na Ajbroksu u poslednjem kolu. Seltiku je na neprijateljskoj teritoriji bio dovoljan i remi za drugu uzastopnu, a ukupno 22. titulu. Arči Mekferson je u biografiji Džoka Stina opisao pomenuti Old Firm kao jedan od najboljih koji je gledao jer su oba rivala igrala bez straha da će izgubiti. Rendžers je poveo u 40. minutu, ali su „Kelti“ izjednačili u roku od 60 sekundi golom Džonstona. Isti igrač je na 15 minuta do kraja derbija doneo potpuni preokret. Međutim, defanzivac „Policajaca“ Rodžer Hajnd unosi novu neizvesnost u susret koji je na kraju okončan nerešenim ishodom 2:2, tako da je slavlje u zeleno-belom delu Glazgova moglo da počne. Seltik je prvenstvo završio sa 58 osvojenih bodova, tri više od Rendžersa, a kuriozitet je da je jedina dva poraza pretrpeo od Dandi Junajteda. Najefikasniji strelac lige sa 21 golom bio je Seltikov napadač Stivi Čalmers.

Na red je došlo i finale Kupa šampiona protiv Intera iz Milana koji je vodio Stinov stari poznanik Elenio Erera. Italijanski gigant je godinu dana ranije zaustavljen u polufinalu najkvalitetnijeg klupskog takmičenja u Evropi, dok je u sezonama 1963/64 i 1964/1965 podizao „ušati“ pehar pobedama protiv Real Madrida i Benfike. Nerazuri su sa razlogom bili favoriti na nacionalnom stadionu Žamor u zapadnom predgrađu Lisabona koje je udaljeno 16 kilometara od portugalske prestonice. Veliki Džok, sa druge strane, u boj nije krenuo sa belom zastavom, a pre finala poslao je jasnu poruku svojim igračima: „Ako ikada želite da osvojite Kup šampiona, onda je to ovaj dan i ovo mesto. Ali, mi ne želimo samo da osvojimo ovaj pehar, već da to učinimo igrajući dobar fudbal, da se i neutralni navijači raduju što smo ga upravo mi osvojili i da im bude drago kada se sete kako smo to uradili„.

Finale nije dobro počelo po momke iz Glazgova koji su i na terenu bili veoma specifični jer su brojeve umesto na leđima nosili na šortsevima. Inter je prvi stigao do prednosti golom Sandra Macole sa penala u sedmom minutu. Posle toga Ererina ekipa je pokušala da zatvori sve prilaze golu i bilo više nego očigledno da će se braniti do kraja meča, što se nije ispostavilo kao najpametnije rešenje. Seltik je konstantno pretio i stvarao prilike pred golom Đulijana Sartija, ali se rezultat nije menjao sve do 63. minuta kada je Tomi Geml strahovitim udarcem doneo rezultatski egal. Taj gol kao da je krila fudbalerima škotskog predstavnika koji su pokazali karakter i veliku želju da reči svog menadžera pred sam početak meča pretvore u delo: „Seltik će biti prvi tim koji će se sa Kupom šampiona vratiti u Veliku Britaniju… Mi ćemo napadati kao nikada ranije„. Kelti su do velike pobede došli u 84. minutu kada je posle šuta Bobija Mardoka sa distance najspretniji u kaznenom prostoru rivala bio Stivi Čalmers koji je prosledio loptu u nebranjenu mrežu.

U velikom finalu „Kelti“ su igrali u sledećem sastavu: Simpson; Kreg, Meknil (kapiten), Klark, Geml; Džonston, Mardok, Old, Lenoks; Čalmers, Volas.

Džok Stin je 25. maja 1967. godine postao prvi čovek koji nije samo vodio škotski klub do krova Evrope, već i prvi koji je imao tu čast da to postigne sa jednim britanskim klubom. Takođe, postao je prvi menadžer u istoriji koji je osvojio sva takmičenja u kojima je njegov tim uzeo učešće. Podvig je još neverovatniji ako se u obzir uzme činjenica da su svi igrači rođeni u neposrednoj blizni stadiona Seltika. Dok su Džok i njegovi momci posle meča primali priznanja dobili su nadimak „lisabonski lavovi“, a ta generacija i dalje se smatra najvećom u istoriji kluba. 

Stin je nakon finala izjavio da ne postoji ponosniji čovek od njega, a na pitanje da prokometariše trijumf svog tima rekao je: „Uradili smo to igrajući fudbal. Čist, lep i inventivan fudbal„.

Taj dan ostaće zauvek upisan kao najuspešniji u istoriji ekipe sa Parkheda. Čvrsto verujem da su svi navijači „zeleno-belih“ saglasni sa čuvenom rečenicom koju je nedugo posle poslednjeg sudijskog zvižduka tadašnji menadžer Liverpula Bil Šenkli rekao Džoku Sitnu: „Sada si besmrtan„.

Da život piše romane znali smo i ranije, međutim malo ko je očekivao da će se reči Džoka Stina koje je izgovorio tokom jednog intervjua na kraju i obistiniti…

Svaki menadžer umre malo na svakoj utakmici, ali ja bih radije umro kraj aut linije nego u direktorskoj fotelji„, izjavio je Džok 1978.

Sedam godina kasnije, tačnije 10. septembra 1985. reprezentacija Škotske je gostovala Velsu u okviru kvalifikacija za odlazak na Svetsko prvenstvo 1986. u Meksiku. Na stadionu Niniang Park u Kardifu pred 39.500 gledalaca Vels je poveo golom Marka Hjuza u prvom poluvremenu, ali su gosti devet minuta pre kraja iznudili penal. Sa bele tačke precizan je bio Dejvi Kuper koji je na taj način doneo željeni rezultat jer je Škotskoj odgovaralo sve osim poraza kako bi izborila baraž protiv Australije. Džok Stin je bio pod velikim pritiskom da odvede Škotsku na Mundijal. U tom periodu nije beležio dobre rezultate kao nekada sa Seltikom, pa je tako jednom prilikom rekao da će napustiti poziciju selektora posle završnog turnira. Bio je na korak od dvomeča sa Australijom (koji je pripao Škotskoj rezultatom 2:0), a umesto toga doživeo je srčani udar na kraju utakmice u Kardifu i ubrzo nakon toga preminuo u medicinskoj sobi na stadionu u 62. godini.

Jeff J Mitchell/Getty Images

Veliki Džok je bio lošeg zdravlja, preciznije imao je problema sa srcem. Samoinicijativno je prestao da uzmima prepisanu terapiju u periodu kada je pripremao mečeve. Pokušavao je da ostane fokusiran i odbaci sve potencijalne neželjene efekte koje lekovi mogu imati. Stinova smrt duboko je uticala na njegovog pomoćnika u reprezentaciji Aleksa Fergusona koji je tada radio i kao menadžer Aberdina. „Sa ponosom mogu da kažem da sam poznavao Džoka Stina kao menadžera, kao kolegu i kao prijatelja… On je bio najveći menadžer u britasnkom fudbalu… Ljudi poput Džoka će zauvek živeti u našem sećanju„. Ferguson je Stina smatrao mentorom i bio je užasnut njegovom iznenadnom smrću. „Bilo je to kao da je umro kralj. U fudbalskom smislu i jeste umro kralj„.

Popularni Fergi je postavljen je za privremenog selektora i vodio je nacionalni tim Škotske na Svetskom prvenstvu 1986. godine koji nije uspeo da prođe grupnu fazu.

Džok Stin će zauvek biti fudbalska ikona… Ono što je Bili Šenkli uradio za Liverpul, a Met Bazbi za Mančester Junajted, to je veliki Džon Džok Stin uradio za Seltik i Škotsku kao naciju.

Stin je jednom prilikom izjavio: „Fudbal je ništa bez navijača„…

Fudbal, ali i svi ostali sportovi trenutno proživljavaju teške dane zbog širenja koronavirusa. Već neko vreme, ali verovatno i narednih nekoliko nedelja biće posvećeno prelasku s troseda na fotelju, s fotelje na trosed, filmovima, serijama, knjigama, video igricama i kratkom izlasku napolje kako bi kućni ljubimci obavili svoje potrebe. Na kraju želim da podržim akciju #ostanikodkuće i da vas podsetim da se ovih dana, kao nikada do sada, moramo žrtvovati. Jednog dana ćemo ustati jači nego ranije, ponovo ćemo se zagrliti i biće mnogo lepše.