Priča o Partizanu – kako nastaju džudo šampioni

SK Fight 22. jan 201911:58 > 11:58
sport klub

Kada volite ono što radite, kada se na svakom treningu dajete maksimalno, kada su vam uzori istinski šampioni, onda možete da odete na takmičenje sa 15 boraca, a vratite se sa 20 medalja.

Džudo klub Partizan VML je u proteklom periodu napravio poprilično dobre rezultate, a vole da napomenu da su „možda i najuspešniji u Srbiji za uzrast od 2003. do 2008. godišta“. Prikupili su prošle godine mladi borci pregršt državnih, međunarodnih medalja… Pobeđivali su na prvenstva regiona, državnim i šampionatima Balkana.Ove se spremaju i za nešto veće – u junu je na programu Evropsko prvenstvo za kadate.

Dok se čekaju nove borbe na tatamiju, vode se i one mimo njih.

„Ono što je problem bio do sada je nedostatak infrastrukture. Uslovi su teški. Individualni, naročito borilački sportovi u Srbiji nisu bili toliko popularni do sada“, priznao je trener Stevan Stojanović.

„Džudo je poslednjih godina dobio na popularnosti. Zapravo, kako su počele da se osvajaju međunarodne medalje. Tu prednjače Nemanja Majdov, Aleksandar Kukolj, Milica Nikolić… Oni su osvajali svetske i evropske medalje i rekao bih da su oni inicijatori i pokretači popularizacije džudoa u Srbiji, na zadovoljstvo i sreću svih nas koji se bavimo ovim poslom.“

Iako je problema mnogo, čini se da je još više dece koja žele da se bave ovom borilačkom veštinom.

„Imamo preko 50 boraca koji se takmiče, a onih koji treniraju u sali preko 100 u svim sekcijama. Naš klub radi na tri lokacije, u tri sekcije. Trudimo se da svakodnevno sa svakim novim treningom maksimalno damo sve što znamo, da napredujemo svi zajedno kako bismo postigli rezultate dostojne Evrope i sveta.“

Povezano

Na pitanje na koji način klub uspeva da deci približi džudo, Stojanović odgovara:

„Na prvi pogled džudo deluje vrlo grubo i nemamo nažalost medijsku pažnju da deca mogu da vide naš sport i požele da dođu. Mi držimo prezentacije, animiramo ih… Održavamo pokazne časove džudoa, da se neko pronađe, dovede još nekog. Kada dođu u salu, tu se svi problemi završavaju. Ovaj sport je zaista jako, jako kompleksan, ali atraktivan… Pored tehnika bacanja, ima mnogo gimnastike, akrobatike, motoričkih vežbi, vežbi snage… Oni koji se pokažu kao najbolji dobijaju posebnu pažnju trenera i učestvuju na takmičenjima.“

Da sve što se radi daje i rezultata potvrđeno je na takmičenju u Mostaru.

„Shvatili smo da stvarno jesmo među najboljima u regionu. Na prestižni turnir u Mostaru, najjači za ovaj uzrast u ovom delu Evrope, otišli smo sa 15 takmičara nadajući se nekoj medalji. Ali sve se složilo da tog dana osvojimo 20 medalja. Kad smo videli koliko nam sve ide na ruku, neke takmičare smo prijavljivali i za stariji uzrast. Bilo je preko 1000 boraca, ekipe su došle iz celog sveta, a mi smo u sveukupnom plasmanu bili smo četvrti.“

Sve navedeno oličeno je u dva lica, dve šampionke, dve velike nade – Jeleni Nišavić (2006) i Dunji Vukićević (2007). Obe su nosioci državnih medalja. Kako sa ponosom u klubu ističu, Jeleni nije bilo ravne u Srbiji prošle godine. Nije, od ove godine već starija pionirka, znala za poraz, pa je proglašena najuspešnijim takmičarem kluba.

„Saznala sam za ovo vreme da kroz sport mogu da steknem mnogo prijatelja, čula sam da može i da se putuje. Spoznala sam kroz džudo i kako je izgubiti i kako je pobediti. Sada prelazim u stariju kategoriju i nadam se da ću i tu biti državna prvakinja“, samouvereno je istakla Nišavićeva.

Njenim stopama sigurno korača i najbolja joj drugarica Dunja Vukićevi

„Glavno je drugarstvo“, odgovorila je Dunja na pitanje šta je to najlepše u džudou.

Nije se mnogo mislila ni na pitanje čemu se nada.

„Volela bih, ali ne znam da li ću, da budem olimpijski i svetski šampion.“

Što rekoše, treba gađati mesec, jer ćete sigurno završiti među zvezdama.