Kako da stignete 0:3? Eliminišite decu-baksuze iz sobe

EURO mog detinjstva 13. jun 202111:00 > 14. jun 2021 14:14 2 komentara
Ljubinko Drulović
REUTERS / Action Images / Darren Walsh

Potučena je bila reprezentacija Savezne republike Jugoslavije protiv Holandije u četvrtfinalu Evropskog prvenstva 2000. godine. Osećao sam se baš bedno tada, kao 11-godišnjak, ali ni slutio nisam da će to biti poslednji put da sam gledao svoj tim na ovom takmičenju.

Savo Milošević je dao počasni gol u 90+2. minutu i logično, nije se ni najmanje radovao – baš kao ni ja. Iskamčio sam pare od roditelja da idem u igraonicu i tamo malo igram fudbal na Plejstejšnu, ne bih li makar malo „utopio“ tugu.

Sećam se i danas – jedan klinac je u šali okrenuo jugoslovensku zastavu naopačke, tako da je ona bila kao holandska i šalio se da će navijati za Klajverta, Overmarsa i ostale „dželate“ našeg tima do kraja šampionata. Kiseli osmeh proširio se igraonicom.

Svi su prionuli na posao posle tog kratkog intermeca i grozničavo stisli džojstike – valjda „Krolj“ u igri ISS: Pro Evolution neće primiti šest komada. Valjda će „Miatovich“, „Milazevich“ ili neko drugi iz tima predvođenog kapitenom „Stoikavichem“ postići neki gol koji neće biti „počasni“.

Nema veze“, razmišljao sam. „Na sledećem Evropskom ćemo biti konkurentniji. Verovatno će otići Boškov, doći će neki mlađi selektor, koji će renovirati tim…

Otada sam završio, osnovnu i srednju školu, upisao fakultet i diplomirao, počeo da radim kao novinar, oženio se i dobio ćerku. ISS je postao PES, SR Jugoslavija je postala Srbija i Crna Gora, pa Republika Srbija, a tamo gde je bila igraonica sada je nekakav salon lepote.

Taj Miloševićev smrknuti izraz posle postizanja pogotka je i dalje poslednja scena u kojoj je naš tim bio protagonista na jednom Evropskom prvenstvu.

Prilično demorališuće.

Uprkos svemu, taj neslavno završeni EURO ostao mi je u lepom sećanju, kao i velika većina uspomena koje se zadrže iz vremena kada imate deset godina. Najzaslužnija za taj pozitivni doživljaj turnira održanog u Holandiji i Belgiji je sigurno utakmica koju su „Plavi“ odigrali na startu grupne faze…

***

EURO mog detinjstva:

Bio je april 2020. godine i pandemija je paralizovala planetu, a ponajviše sport. Sport klub je, u nedostatku aktuelnih sadržaja, emitovao neke od starih utakmica iz svoje arhive. U tom mnoštvu mečeva kojima SK raspolaže nalazila se i čitava prošlost Evropskih prvenstava.

Kada sam video da ide snimak meča sa stadiona Šarlroa odigranog 13. juna 2000. godine uz komentar Gojka Andrijaševića, odmah sam batalio ono što sam radio i zaseo da ponovo odgledam. Ruku na srce, verovatno nisam ni radio nešto preterano prodkutivno tokom tih odvratnih „lokdaun“ dana.

Jugoslavija je u prvi meč Grupe C ušla kao priličan favorit protiv reprezentacije Slovenije, kojoj je Euro 2000. bio prvi veliki turnir u nacionalnoj istoriji. Predvođeni Zlatkom Zahovičem, Slovenci su u Belgiji istrčali na teren veoma spremni i odlučni da disciplinovano sprovedu u delo plan Srećka Kataneca.

Jugoslavija je izašla u sastavu Kralj – Dudić – Đorović – Jokanović – Đukić – Dejan Stanković – Jugović – Mijatović (kapiten) – Mihajlović – Drulović – Kovačević. Sa klupe su u igru ušli Milošević, Stojković i Kežman.

Zahovič, jedan od retkih fudbalera u istoriji portugalskog fudbala kojeg su voleli i navijači Porta i navijači Benfike, doveo je Slovence u vođstvo u 23. minutu. Kada su do 57. minuta Miran Pavlin i ponovo Zahovič doneli autsajderu vođstvo 3:0 delovalo je da je na pomolu apsolutna katastrofa tima Vujadina Boškova.

Kada je tri minuta posle toga Siniša Mihajlović dobio drugi žuti karton i rezigrnirano napustio teren, „petarda“ je praktično bila izvesna. Sitni kućni aparati stradali u tom trenutku u svakom delu planete u kojem se govorio srpski jezik.

Roditelji i ja bili smo u gostima kod prijatelja i gledali brodolom. Moj drug Dule i ja smo, izmučeni onim što smo mogli da vidimo na televizoru, počeli da histerišemo. Naši roditelji su, kao svi veoma pasionirani ljubitelji sporta, rešili da posegnu za poslednjim oružjem – sujeverjem.

***

Otprilike devet meseci ranije iz sobe smo bili izbačeni zbog tantruma tokom odlučujućeg kvalfikacionog meča za plasman na EP.

Kada je Alen Bokšić doveo Hrvatsku u vođstvo na „Maksimiru“ bili smo udaljeni od televizora. A onda je magija počela da se dešava…

Jugoslavija 2000
Martin Rose/Bongarts/Getty Images

Peđa Mijatović i Dejan Stanković savladali su Dražena Ladića jezivo sličnim udarcima potiljkom, a deca-maleri su na svoju veliku radost mogla da utrče i raduju se. U drugom poluvremenu smo se vratili pred TV, Mario Stanić je izjednačio na 2:2, većalo se da li ćemo opet biti izgnani zbog malera, ali je na kraju meko roditeljsko srce presudilo i do kraja smo ispratili dramatičnu utakmicu.

U sličnom smo sosu bili i protiv Slovenije. Zapravo, daleko neprijatnijem. Tim koji je, po mom dečijem mišljenju, samo nesrećna Mijatova prečka sprečila da postanemo prvaci sveta, bio je nadomak ambisa. I to u meču sa timom protiv kojeg smo pre turnira, u maniru tipičnom za naš mentalitet, već upisali tri boda.

Vanredne mere su se ponovo morale preduzeti.

Tako smo na 0:3 moj kum Dule i ja ponovo bili eliminisani iz dnevnog boravka. U hodniku smo igrali fudbal i osluškivali šta će se dogoditi. Odsustvo baksuzne dece počelo je da se isplaćuje već posle nekoliko minuta.

Savo Milošević je u 67. minutu pogodio, a samo tri minuta kasnije Ljubinko Drulović, iskra preokreta, smanjio je na 3:2. Retko viđen blickrig u istoriji domaćeg fudbala kompletiran je već u 73. minutu drugim Savinim golom, a na semaforu pisalo je 3:3.

EURO mog detinjstva:

Nema potrebe naglašavati da smo vršteći uletali u sobu posle svakog pogotka i disciplinovano izlazili kada bi se igra nastavila – ne treba menjati plan koji funkcioniše. Ah to sujeverje – ključ svakog uspeha tima za koji se navija.

Sujeverje treba poštovati i od njega se ne sme lako odustajati. Sećam se da je moj ćale kroz prozor terase gledao TV u dnevnoj sobi kada god bi košarkaška reprezentacija bila u neizvesnom finišu. Bilo je to talično mesto. Sumnjam da je išta mogao da vidi tokom poslednja dva minuta finala Svetskog prvenstva u košarci u Indijanapolisu, ali je slušao i nije odustajao.

Ko zna da li bismo pobedili Argentince da to nije uradio. Slično sam i sâm postupao tokom nekih gustih završnica. Znalo se gde se i kako sedi, kako bi se optimizovali uslovi za ostvarenje najboljeg mogućeg rezultata.

***

Kako je Jugoslavija za šest minuta došla od 0:3 do 3:0? Ako izuzmemo eliminaciju malera kao nadiskustveni uzrok, ostaju nam samo fudbalski. E, tako već ne razmišlja desetogodišnjak. Kada ste dete nije vas briga za tehničke ili taktičke mehanizme koji određuju rezultat.

Klinac fudbal gleda dok ne padne gol i isključivo shodno tome reaguje. Ako tvoj tim napada, ti željno iščekuješ. Ako se brani, ti strepiš. Ako da gol, ti se raduješ, a ako ga primi – tuguješ. Nema tu mnogo promišljanja.

Tog juna 2000. godine sećam se da sam se baš radovao i tu emociju zaista pamtim i danas.

***

Prošle su skoro 22 godine od poslednje pesme koja je, verovatno na diskutabilan način, proslavljala plasman na EP reprezentacije za koju navijam.

To prvenstvo donelo je neke nepovoljne razvoje događaja za nekoga ko je odrastao u Beogradu i navijao za Jugoslaviju, ali na kraju, nije bilo sve tako loše – naprotiv! Naročito kada se uzme u obzir šta je srpski fudbal zadesilo u naredne dve decenije.

Krađa protiv Španije i šestica protiv Holandije naprasno ne deluju toliko loše. Bilo je, boga mi, i dobrih stvari. Ili vam makar sve što se desilo kada imate deset godina deluje dobro.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Gde gledati EURO 2020?

Sve utakmice Evropskog prvenstva u fudbalu možete da pratite na kanalu Nova S. Gledaoci koji nisu na SBB mreži, takmičenje najboljih evropskih reprezentacija mogu da gledaju bilo gde i preko bilo kog interneta u Srbiji uz specijalni EON TV paket – EON Evropsko. (PROMO)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare