Kad je 4. maja 1949. godine avion „Fiat G 212“ na povratku iz Lisabona u Torino udario u brdo Superga, u jednom jedinom trenutku – takoreći u blizini svojih domova – nestao je jedan slavni tim i reprezentacija Italije...
Reč je o tragediji najčuvenije generacije fudbalera Torina, koja je četiri puta za redom osvajala „skudeto“ i koja je sačinjavala „škvadru azura“. Treba da se zna da je taj Torino postavio svojevrstan rekord: u utakmici protiv Mađarske 1947. godine dao je desetoricu igrača državnom timu! U tom susretu, prvotimac nekog drugog italijanskog kluba bio je samo golman Sentimenti, koji je branio za Juventus.
U trenutku te do tada nezapamćene tragedije bez oca je ostao i mali Sandrino. Imao je samo šest i po godina kad je, kao i čitav fudbalski svet, plakao za Valentinom Macolom, briljantnim asom Torina i nezamenljivim reprezentativcem.
Sandro Mazzola conduciendo una vespa en presencia de sus compañeros del Inter. 1963. pic.twitter.com/CMZ0O9TOO7
— Nostalgia Futbolera ® (@nostalgiafutbo1) June 5, 2021
Hererine želje pretočio u stvarnost
Moraće da prođu godine da Alesandro Macola izađe iz senke svog slavnog oca. A, kad je jednom to učinio – postao je jedan od najvećih imena evropskog i svetskog fudbala 20. veka.
Presudni korak na putu ka zvezdanim visinama Macola junior napravio je kad je kao 18-godišnjak prešao u milanski Inter. Crno-plavom dresu i stadionu „Đuzepe Meaca“ ostaće veran čitavog života.
Nekako u isto vreme u klub je stigao Argentinac Helenio Herera, tada već trener velikog ugleda koji je stekao ugled vodeći mnoge španske ekipe. Među njima, najslavniji su bili madridski Atletiko i Barselona. Ovaj lukavi strateg osloniće se na igračke kvalitete trojice asova – neprelaznog Đakinta Faketija u odbrani, maštovitog kreatora Luisa Suareza koji je na njegov poziv stigao iz Barselone i opasnog strelca – Sandra Macolu.
Herera je u svojoj viziji stvaranja najboljeg tima u Evropi tačno znao šta hoće od Macole. Tražio je od njega da bude brži od najbržih napadača i oštriji u duelima od odbrambenih igrača. Zahtevao je da ne čeka loptu već da neprestano trči između dva kaznena prostora. I što je najvažnije, očekivao je od ovog harizmatičnog mladića da iskoristi urođenu tehniku i precizan šut da – sam rešava utakmice. Macola je sve Hererine želje pretočio u stvarnost. Sjajnim igrama doneo je Interu najblistavije uspehe u istoriji ovog kluba.
Zasenio Puškaša, Di Stefana i Genta
Sa „neroazurima“ je osvojio četiri titule prvaka Italije i po dva puta trijumfovao u Kupu evrpopskih šampiona i Interkontinentalnom kupu. Inter nije igrao najlepršaviji, ni najefikasniji fudbal tog doba, ali bio je – najbolji na svetu.
Verovatnu najbolju utakmicu u karijeri Macola je odigrao 27. maja 1964. godine u Beču, gde je Inter u finalu Kupa šampiona savladao slavnog Reala sa 3:1. Potpuno je zasenio Puškaša, Di Stefana i Genta. U 43. minutu postigao je sjajan gol za vođstvo svog tima. A, kad je rezultat opet bio „tesan“, kad je Real smanjio na na 2:1 i navaljivao da izjednači, „osmica“ milanske ekipe prikrao se Santamariji iza leđa, iskoristio njegovu grešku i drugi put poslao loptu mrežu. Sa ukupno četiri pogotka u sezoni podelio je titulu najboljeg strelca najeminentnijeg klupskog takmičenja Starog kontinenta upravo sa Puškašem i „Poslovođom“ beogradskog Partizana Vladicom Kovačevićem.
Pelé y Sandro Mazzola. 1963. pic.twitter.com/w2ZZiGbsQ2
— Nostalgia Futbolera ® (@nostalgiafutbo1) June 10, 2021
U narednoj sezoni, Inter je posle Reala i Benfike postao prvi klub koji je odbranio evropsku krunu. Protivnik u finalu bio je velikan iz Lisabona. Euzebio i Tores su do meča odluke postigli po devet golova, ali na „Meaci“ je glavni posao odradila Interova granitna odbrana. Bio je dovoljan jedan trenutak da Brazilac Žair kazni Benfiku za promašaje.
Alesandro Macola je za Inter igrao više od decenije i po i u 418 utakmica postigao je 116 golova. Kad je bio na vrhuncu igračke moći i slave, postojao je i Grande Inter. Kad su Macolu počele da stižu godine, i „rosoneri“ su izgubili korak sa drugim velikim klubovima. Ali, kao nijedan igrač pre i posle njega ostao je veran ovom klubu, u kojem je po završetku igračke karijere bio član brojnih uprava.
Od bambina Sandrina do legende Azura
U dresu reprezentacije Italije Macola je odigrao 70 utakmica, u kojima je postigao 22 pogotka i pet puta bio kapiten. Debitovao je 1965. golom iz jedanaesterca u pobedi nad Brazilom od 3:0, a oprostio se porazom od Poljske – 1:2 na Svetskom prvenstvu u Zapadnoj Nemačkoj 1974. Ipak, u tih devet godina ovaj neponovljivi majstor fudbalske igre sa Apeninskog poluostrva zabeležio je zavidne uspehe. Učestvovao je na tri Mondijala, pa čak dogurao do jednog finala – u Meksiku 1970. kad je sa Rivom, Riverom, Bonasenjom, Domenjinijem, Faketijem… pokušao da iznenadi Pelea i najbolju reprezentaciju u istoriji svetskog fudbala, ali je „Zlatna boginja“ ipak, ubedljivom pobedom „karioka“ od 4:1, treći put – trajno otišla u Brazil.
Macola je najveći uspeh sa reprezentacijom Italije ostvario na trećem Kupu nacija 1968. kad je stigao do evropskog trona. U kvalifikacijama je blistao, postigavši čak pet golova po čemu je bio drugi strelac „Azura“ iza Rive, koji je dao gol više. Domaćin završnog turnira je srećno – voljom žreba prošao polufinale sa Sovjetima, a u čuvenom finalu, u kojem je švajcarski sudija Dinst nesebično pomogao Italijanima da izbegnu poraz od Jugoslavije – nije igrao. U ponovljenom meču, bio je jedan od glavnih aduta selektora Valkaređija i uz strelce Anastasija i Rivu bio među najzaslužnijima što su Italijani slavili pobedu od 2:0 i postali prvaci Starog kontinenta.
Alesandro Macola – od bambina Sandrina do legende svetskog fudbala.
Gde gledati EURO 2020?
Sve utakmice Evropskog prvenstva u fudbalu možete da pratite na kanalu Nova S. Gledaoci koji nisu na SBB mreži, takmičenje najboljih evropskih reprezentacija mogu da gledaju bilo gde i preko bilo kog interneta u Srbiji uz specijalni EON TV paket – EON Evropsko. (PROMO)
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi ko će ostaviti komentar!