Šok

Bez koske 11. sep 202223:05 46 komentara
fiba.basketball

Ali bez uzvičnika. Jer, da se ne lažemo, doživljavali smo i ranije slične slomove. Evo, još prošlog leta, po istom kalupu. Prva nevolja i skamenili smo se, a medalja je opet samo san – energična, raspucana i rasterećena Italija ubacila je Srbiji 16 trojki i pobedila u osmini finala Evrobasketa 94:86.

Pročitajte i:

U košarkaškoj javnosti, lekcija od prošlog leta nije naučena, pa su mnogi pobedu već unapred upisivali, ali ovo što se dogodilo bio je zamisliv scenario. Ne verovatan, ali zamisliv.

Italija u svom sastavu ima mnogo „spavača“ i u formatu na jednu utakmicu verovatnoća je da će se – ukoliko se stvari povoljno odvijaju – jedan otkačiti. Sada je to bio Marko Spisu, čovek koji je do ovog meča beležio 3,8 poena po utakmici, a sada je ubacio 22 poena (6-9 za tri).

Umesto Spisua je mogao da bude i neko drugi, ali ništa nije slučajno – kada pustiš rivala da se razigra, kada prelako dozvoljavaš višak i kada ne pariraš agresivnošću (Italija je izgubila samo sedam lopti), igra te kazni.

Kapiten Vladimir Lučić rekao je da se nismo snašli u odbrani, pogotovo na pik-en-popu. To stoji, ali postavlja se pitanje – kako se nismo snašli? U svim najavama utakmice, naglašavano je da će upravo tako Italija preko Melija napadati Jokića – u pozicionom napadu, takav napad sa petoricom spolja i potom bek-dor utrčavanjima kroz reket, bio je najbolja karta Italije (Meli nije šutnuo 18 od ne sećam se kad, i tih 11 promašaja su bili vredni koncepta). I odigrali su je junački. Uz kvalitet Fontekija, ekstremno potcenjenog igrača velikog, raznovrsnog znanja i jednako velikog srca.

Uprkos tome što je Jokića ta postavka stvari mučila i što nije igrao jednu od onih svojih besprekornih utakmica, Srbija je bez njega na terenu izgubila -19 (sa njim +11), a on je završio sa 32 poena (8-14 iz igre, 14-15 penali), 13 skokova i 4 asistencije. Jednostavno, morao je da igra više od 29 minuta.

Dalje, reprezentativna košarka potpuno je drugi sport u odnosu na klupski, a naši glavni igrači – Micić i Jokić nisu još bili to, glavni, u reprezentaciji. Micić nam je samostalno održao prednost u finišu prvog poluvremena, ali osim toga, bilo je to mršavo i na momente presporo, upkos solidnoj statistici u napadu, a u odbrani je bio minus… I to se dešava, nije sporno, ali nije bilo nikoga ko bi predstavljao sigurnosnu mrežu – Gudurić, koji je znao da povuče i da ubaci važne poene, sada je promašio sve otvorene šuteve, Lučić takođe.

Da li bi Teodosić pomogao, on je taj koji je imao takvu ulogu godinama? Možda, i te kako se mogu pronaći argumenti za to, možda bi stao na loptu dovoljno da omogući Miciću i Jokiću da dišu, ali nisam siguran – bilo je ovakvih utakmica i sa poznim Teom, prošlog leta na primer. Zato je mnogo nedostajao Bogdanović – da, i zbog svojih košarkaških kvaliteta, ali još više zbog glave skrojene za tu vrstu pritiska.

Možemo da govorimo i o drugim izborima, možda bi baš Dobrić zaključao ili prebio nekog kad treba, uneo energiju, možda bi baš klasični šuter Anđušić pogodio kada je i voda u ušima, ali to je sad „šta bi bilo kad bi bilo“… I s ovim, veoma jakim timom, trebalo je da pobedimo Italiju. Za nas zagriženije – morali smo.

Pisao sam i u ranijem toku turnira da se Orlovi previše oslanjaju na šut za tri poena – imamo igrače koji i te kako mogu da pogode, ali nismo tim koji živi od šuta za tri. Kada uđe voda u uši, kada je frka, kada igraš prvu nokaut utakmicu protiv inspirisanog protivnika – u prvom meču u kojem si naišao na otpor – jednostavno moraš da imaš plan B. Kada je selektor Finske izjavio da imamo jednostavan plan igre, on nas je hvalio, ali u tome se krila i klica naše propasti u ovoj utakmici – plana B nije bilo. A kada ni skroz otvoreni šutevi ne ulaze, rival bez griže savesti puni reket…

fiba.basketball

Drago mi je što smo – za razliku od nekih prošlih prilika – barem konstatovali da je ovo neuspeh. I, momci, znajte, uvek smo uz vas, samo smo tužni i razočarani. Svetsko prvenstvo nam je trenutno daleko od naručja, a i Olimpijske igre – nije nezamislivo da ne igramo veliko takmičenje do 2025. godine… Ali kada se opet okupite, opet ćemo se ložiti, do kraja vremena.

OK, vajkaćemo se i gledati šta smo mogli bolje još nekoliko dana, ali moramo biti ljudi i konstatovati: Italija je odigrala sa m..ima. I kapa dole, stvarno kapa dole, počev od Poceka, čoveka koji je bio deo dva najveća italijanska čuda u 21. veku – dao je 17 poena Litvaniji u polufinalu OI 2004. godine, a sada je beskrajnom verom izdigao svoj tim.

P.S. Možda i dočekamo neku konferenciju za medije, barem saopštenje, za razliku od Kina post-festuma, na kojoj će se/u kojem će se ozbiljno govoriti o (za nas) završenom Evrobasketu, igri u mlađim kategorijama, sistemu, toj košarci koju toliko volimo… Koliko god da su momci dobri, ne može ni uvek na o-ruk.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare