U Moskvi 1953. godine, Jugoslavija savladala Izrael (57:55) posle četiri produžetka u kojima je sve vreme lopta bila kod njenih igrača, što je bio jak argument za promenu košarkaških pravila
Košarkaši Jugoslavije odigrali su najduži meč u istoriji evropskih šampionata, u Moskvi 1953, kada su protiv Izraela držali loptu puna četiri produžetka. Tadašnja pravila su dozvoljavala takvu „taktiku”, a Svetska košarkaška federacija (FIBA), videvši tih godina da košarci preti propast, na svom kongresu na Olimpijskim igrama u Montrealu 1956, uvela je pravilo o ograničenju napada na 30 sekundi.
Jedan od jugoslovenskih igrača, Srđa Kalember, u svom izveštaju za beogradski list „Sport”, prepričao je završnicu susreta u kojem je savladan Izrael sa 57:55. Posle 40 minuta bilo je 55:55, a Jugosloveni su u nastavku jedini, ujedno i pobednički koš, postigli na samom kraju četvrtog produžetka.
Zvezdin velikan Kalember je ovako opisao rasplet ove nesvakidašnje utakmice u Moskvi, u D grupi, odigrane 26. maja 1953:
„Nekoliko sekundi pred kraj Andrijašević je prodro, ali je bio fauliran. Dva precizno izvedena penala dovela su našu ekipu prvi put u vođstvo u toku drugog poluvremena – 55:53. Međutim, u poslednjem sekundu igre, posle strahovite gužve pod našim košem u kojoj je učestvovalo svih deset igrača, centarfor izraelskog tima postigao je izjednačenje. Taj koš je bio sporan i tek posle kraćeg objašnjenja priznato je da je postignut u regularnom vremenu… U prvom produžetku naša taktika je bila: posle skoka Marjanovića držati loptu i čekati poslednje sekunde produžetka u kojima bismo pokušali da rešimo utakmicu šutom ili penalom,“ pisao je Kalember i nastavio:
„Sve je išlo dobro, ali Locijev šut u poslednjem sekundu nije bio precizan. I sve se ponovilo u naredna dva produžetka. Predstoji i četvrti produžetak. Opet je loptu uhvatio Marjanović i još jednom je dodao Lociju. Posle držanja lopte 289 sekundi, kada je bilo preostalo tačno 11 do kraja četvrtog produžetka, naš tim je tražio prvi tajm-aut u produžecima. U igru je ušao Gec umesto Locija. I naša taktika je konačno uspela. U poslednjim sekundama Gec je prodro i pucao. Ali lopta se odbila od table. U skoku Marjanović je krajnjim naporom dotakao loptu i sproveo je u koš. Bila je to pobeda izvojevana posle 60 minuta igre, posle četiri produžetka, u igri u kojoj je naš tim 20 minuta neprekidno držao loptu u rukama a da je protivnik nijednom nije dodirnuo. Ovacije publike, sviranje himne, dizanje zastave na pobednički jarbol – bili su nagrada našim igračima.“
Košarkaši su bili prva jugoslovenska ekipa koja je za vreme Rezolucije Informbiroa ušla u Sovjetski Savez. U Moskvu je otputovalo 14 igrača, vozom preko Budimpešte i Kijeva: Gec, Andrijašević, Engler, Blašković, Godžić, Marjanović, Demšar, Stanković, Kalember, Loci, Jovanović, Bjegojević, Ćurčić i Popović. Na papiru, savezni kapiten je bio Aleksandar Nikolić, mada se na tom šampionatu za sve pitao Nebojša Popović.
Jugoslavija je u Moskvi ostvarila svoj prvi značajniji rezultat na međunarodnoj sceni, osvojiši šesto mesto, iza Sovjetskog Saveza (zlato), Mađarske (srebro), Francuske (bronza), Čehoslovačke i Izraela. Savladala je Liban 95:51, Finsku 41:37, Izrael 57:55, Čehoslovačke 66:64, Italiju 48:45 i Egipat 58:39, a izgubila od Bugarske 27:25, Izraela 40:29 (meč u finalnoj rundi), Francuske 56:39, Mađarske 69:51 i Sovjetskog Saveza 57:43.