Fudbalski Čačak ne pamti veću bruku – fudbaleri i glavešine Borca 1926 „oskrnavili“ su jednu od najvećih utakmica u fudbalskoj Srbiji. Inicirali su prekid duela sa kragujevačkim Radničkim 1923 i po ko zna koji put poslednjih godina ukaljali slavno ime velikana sa Morave.
A, samo je to i ostalo od Borca pre nepune dve godine. Zaglavljen u glibu neodgovornog poslovanja, ogromnih i po čestim naznakama nerealno napumpanih dugovanja, zatrpan lažnim obećanjima i nebrigom grada, čačanski velikan, leta 2019, zvanično je prestao da postoji. Okovan pogubnom poslovnom politikom, predao je borbu, ugasio svetla na prelepom zdanju kraj Morave…
I spas pronašao daleko od Čačka.
„Kupio“ je pečat i račun tadašnjeg srpskoligaša Prova i pod novim imenom, Borac 1926, otvorio epohu. Opet neslavnu, kakve su bile i poslednje godine kluba, pod vođstom tada „čuvenog“ direktora Slobodana Ilića. Nabijenu štrajkovima, teškim rečima, mučnim scenama ispred gradske kuće, prepušten milostinji bahatih pojedinaca iz Čačka i osuđen na nemoralne ponude iz Fudbalskog saveza Srbije.
Tuđa ruka svrab ne češe, vremešna mudrost oslikala je sav jad čačanskog fudbala. Prepušten volji samo jednog čoveka, Vladimira Stanisavljevića, potpuno nepoznatog širokoj fudbalskoj javnosti, iako sa istorijom velikog Čačka, Borac i u novoj epohi ima status skandal majstora i kluba predodređenog za crne fudbalske hronike.
Našao se tako i pod sumnjama UEFA, posle gostovanja pančevačkom Železničaru. Obeležen u izveštaju iz evropske kuće fudbala, zajedno sa trojicom sumnjivih fudbalera na terenu, čačanski klub nasukao se na tanak led – počeo je borbu tamo gde ni najveći dušmani ne bi hteli da ga pošalju. Daleko od fudbalskog terena, oprobanom retorikom skrnavljenja sportske suštine i ruženjem fudbala. Metodama, koje njegovim savremenicima, ni ranije nisu bile strane.
Trener, direktor, neformalni „gazda“, Vladimir Stanisavljević, ne priznaje odluke fudbalskih organa, uverava da se klub neće žaliti na odluku Disciplinske komisije FSS. Obajvio je i rat ljudima iz čačanskog fudbalskog saveza (!). Gradonačelnik i nekadašnji fudbaler, Milun Todorović, usput i neinformisan, preti istupanjem iz takmičenja. Bez grama odgovornosti, ne hajući što je ne tako davno, istim momcima, zalupio vrata Gradske kuće i umesto na obećani sastanak „ispario“ na drugu stranu. Bez hrabrosti da se suoči sa realnošću, praznim stomacima prvotimaca i neshvatljivim dugovanjima posle 18 meseci bitisanja kluba.
Bruka iz Kragujevca daleko je odjeknula. Fudbalski Čačak ponovo crveni od stida, izgubljen u realnosti i zarobljen u sopstvenoj iluziji. Daleko od istine velikog kluba, čijim legendama danas, na čuvenom Bedemu nema mesta.
Sa minus šest bodova, na ivici ponora zvanog Srpska liga, Borac 1926 nije zaslužio još jednu crnu etiketu. Zato što vredi mnogo više od harakiri poteza aktuelnih čelnika kluba i grada. Izreka kaže da u sportu i životu „ne gubi onaj ko je pao, već ko nije ustao“. Posle serije grešaka, mimo razuma, biće to vraški težak posao – nalik sizifovskom.
Borcu, i sa bezveznim prefiksom 1926, pristaje mnogo ozbiljnija i poštenija sportska priča. Daleko od poslednjih godina serviranog puta u zonu sumraka i crne fudbalske hronike. Sa ljudima dostojnim njegovog imena i čačanskog fudbala…
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare