Devojka koja je uz rame Vidiću, Ivanoviću i Stankoviću

Alexander Scheuber/Bongarts/Getty Images

Tek su joj 24 godine, ali može da kaže da je iskusila ono o čemu sanjaju ne samo fudbalerke, već i fudbaleri. Godinama brani boje najboljih evropskih klubova, a sa jednim od njih je uspela i da pokori ’Stari kontinent’. Njeno ime je Jovana Damnjanović.

Jovana je prva srpska fudbalerka koja je osvojila Ligu šampiona, a to je učinila u sezoni 2013/14, kada je igrala za Volfsburg, koji je prava institucija kada je ženski fudbal u pitanju. Te sezone je sa timom iz grada Folksvagena došla do ’triple krune’, a zatim se u želji da igra više obrela u SC Sandu, iz kojeg je pre godinu i po dana stigla u minhenski Bajern. Sa Jovanom smo razgovarali o mnogim temama, između ostalog o tome kako je igrati za velike nemačke klubove, povratku u reprezentaciju i njenim počecima.

Povezano

Bavljenje fudbalom je za nju došlo sasvim slučajno, tako što je bila jedna od retkih devojčica u svom kraju, pa je mnogo vremena provodila sa dečacima, kojima je i pravila društvo onog dana kada je i slučajno odradila prvi trening.

Baš sam krenula u osnovnu školu, moja dva-tri druga su trenirala fudbal i dva-tri puta nedeljno su išli na trening, pa sam im se jednom ja slučajno pridružila. Sedela sam sa strane i gledala, radili su vežbice i na kraju su se podelili i bio ih je neparan broj, pa mi je trener rekao da uđem u igru da popunim broj i stavio me je na mesto golmana. Krenula sam, svidela sam, rekao mi je da krenem u napad, neko se umorio, pa mi je trener posle treninga rekao: ‚Ti, mala, moraš da ostaneš‘ i tako je sve krenulo“, rekla je Jovana Damnjanović na početku intervjua za Sport Klub.

Fudbalsku karijeru započela je u Perspektivi iz Zemuna, gde su joj u timu saigrači bili dečaci, a posle pionirskog uzrasta je počela da trenira sa LASK iz Lazarevca. Taj klub se kasnije fuzionisao sa Crvenom zvezdom, u kojoj se zadržala dve sezone, a kada je postala punoletna usledila je selidba u Volfsburg. A kada je shvatila da je fudbal to čime će se baviti?

Getty Images Sport, Mika Volkman

Kada sam počela da igram fudbal, to mi nije bilo ni na kraj pameti, meni je to samo bila zabava, vid druženja. U periodu kada smo sazrevali, sa 13-14 godina bilo je mnogo više igračaca koje su bile talentovanije od mene, bolje od mene. Nisam pomišljala da ću igrati fudbal, da će mi to biti posao, pored toga što to volim. Imala sam različite ideje, od toga da budem advokat, pa istražitelj, ne znam šta sam sve htela, a tek kasnije kada su se stvari iskristalisale sa 16-17 godina shvatila sam da bi to moglo da mi bude zanimanje“, istakla je Jovana.

Ženski fudbal ne može da se poredi sa muškim, a verovatno bi i mali broj ljudi to uopšte pokušao da učini. Devojke se često pre opredeljuju za košarku, odbojku ili rukomet, a ne za fudbal, a Jovana kaže da je razlog za to nedostatak kvalitetnih trenera koji bi želeli da rade sa fudbalerkama.

Mislim da generalno na Balkanu i dalje vlada mišljenje da je fudbal muški sport, ali sve manje i manje. Razlog za to je što u ženskom fudbalu, da li u mlađim kategorijama ili seniorskoj konkurenciji, fale kvalitetni treneri. S druge strane, svi treneri koji su i dobri u ženskom fudbalu pokušavaju da odu u muški, svi znamo gde su veća materijalna sredstva. Nadam se da će situacija biti bolja, imamo sve veći broj klubova, sve više devojčica se interesuju na fudbal, to će valjda dovesti do promene“, naglašava Jovana.

Getty Images Sport, Mika Volkman

Mlada fudbalerka Bajerna trenutno može da živi od fudbala, ali mali broj devojaka koje igraju u Srbiji mogu da kažu isto. Svakako, svesna je da će barem u njenom slučaju biti takav slučaj dok joj traje karijera, a posle će morati da nađe neki drugi posao.

Verovatno samo devojke koje igraju u inostranstvu mogu da kažu da žive od fudbala. Za devojke koje žive u Srbiji ne znam, a ni ne zalazim u te stvari, ali sumnjam da neka može da ima normalnu platu i da od nje živi. U principu samo devojke koje igraju u inostranstvu žive od fudbala, a to nisu neke sume kao u muškom. Svaka od nas kada završi karijeru moraće da nađe neki normalan posao od ponedeljka do petka i tako nastavi da zarađuje za život“, otkriva Damnjanovićeva.

Ono što je usmerilo njenu karijeru u pravom smeru je selidba u Nemačku, kada je postala punoletna. Kako je došlo do transfera u Volfsburg, ni ona sama nije sigurna, kaže uz osmeh.

Michael Regan/Getty Images

Sa 18 godina sam otišla u Volfsburg, gde su oni mene videli, ja to ne mogu da kažem, pretpostavljam da je to bilo na kvalifikacionom turniru za reprezentacije do 19 godina, na kojem sam bila najbolji strelac. Igrali smo prijateljsku utakmicu sa Nemačkom, dala sam dva gola, upala sam pod skener tih nemačkih klubova. Igrom slučaja sam tada imala ponude i Bajerna i Volfsburga, u tom trenutku sam se odlučila za Volfsburg, ali me je nekoliko godina kasnije put doveo u Bajern“, kaže Jovana.

Kada je prešla u Volfsburg nije ni slutila šta je čeka. Uspela je da stigne do krova Evrope, što je od srpskih fudbalera, osim onih koji su branili boje Crvene zvezde 1991. godine, pošlo za rukom Dejanu Stankoviću, Branislavu Ivanoviću, Vladimiru Jugoviću i Veliboru Vasoviću.

U prvom trenutku, to je fraza, nisam znala šta sam uradila, to je bilo u mojoj debitantskoj sezoni u Volfsburgu, 2013/14, uspeli smo da pobedimo švedski Tireso u finalu pošto smo na poluvremenu gubili 2:0. Na kraju smo slavili 4:3, to je bilo spektakularno. U tom trenutku vam naviru emocije, uzbuđenje, radovanje, a tek sada kada sumiram stvari shvatam koliko je to veliki uspeh, kojeg nisam bila svesna. Kada osvojite Lige šampiona znate koliko je odricanja i svega potrebno da bi se stiglo do samog finala, a posebno došlo do trofeja. Uz to, koliko ima devojaka koje nisu stigle ni do šesnaestine finala, a kako godine prolaze shvatam koliko je sve teže i teže to ostvari. Veliki je to uspeh, nadam se da neću ostati na toj jednoj Ligi šampiona“, ističe Jovana.

Getty Images Sport, Mika Volkman

Posle osvajanja ’ušatog pehara’, Damnjanovićeva se još godinu dana zadržala u Volfsburgu, a zatim je prešla u SC Sand, klub iz Baden-Virtemberga. U to vreme je imala određenih problema sa povredama, bilo joj je važno da se vrati na pravi put, što je i učinila.

Na taj korak sam se odlučila jer mi je unutrašnji osećaj rekao da idem tamo, da je to pravo mesto za mene, iako do tada nisam imala nikakav kontakt sa tim klubom. Oni su tada kada sam prešla bili na mestu iznad granice za opastanak, ali sam imala osećaj da je to to za mene. U svakom slučaju, to je bio pravi korak jer sam se još više adaptirala na nemački fudbal, odigrala sam dve sezone u kontinuitetom veoma dobro. I sa tim malim seoskim klubom dva puta sam došla do finala nemačkog Kupa, u kojem smo oba puta izgubili 2:1 od Volfsburga, a ja sam oba puta dala gol, ali, nažalost, nije bilo dovoljno za trofej. To su bile velike utakmice, na stadionu Kelna, gde je bilo 20-25 hijada ljudi. Kada sam se adaptirala na SC Sand, mislila sam da mi treba nešto više, imala sam ponudu Bajerna i odlučila sam da odem tamo 2017. godine“, naglašava Jovana.

A kako je to igrati za veliki Bajern?

Mi nemamo direktnog rivala u gradu, ni u celoj Bavarskoj, mi smo jedini klub. Što se tiče organizacije, košarkaški klub, fudbalski, rukometni, svi spadaju pod fudbalski, tako da smo mi samo sekcije. Mi smo mala familija. Nemamo mnogo kontakta sa muškim klubom, mi imamo svoj trening centar, oni svoj, na različitim krajevima grada. Možemo da odemo da gledamo njihove utakmice, oni naše“, istakla je srpska fudbalerka.

Alexander Scheuber/Bongarts/Getty Images

Volfsburg i Bajern se izdvajaju od svih nemačkih klubova u ženskom fudbalu, a takođe i spadaju među najbolje na ’Starom kontinentu’. Na pitanje šta ih čini posebnima, Jovana odgovara:

Izdvajaju se po uslovima. Na primer, pre tri-četiri godine je Volfsburg izgradio stadion za ženski klub, koji je igrao na stadionu iz sedamdesetih. Tada je izgrađen stadion za 25 miliona evra, koji koristi ženski klub, samo taj podatak je fascinantan. Kada sam ja došla u Bajern, klub je izgradio novi kampus za mlade igrače i za nas, to su najnoviji tereni sa grejanjem, teretana sa saunom, sve je na vrhunskom nivou. Kao kada bismo otišli u kamp Arsenala, muškog kluba, bukvalno su takvi uslovi. Tako se ljudi odnose prema tebi, sa mnogo poštovanja, dok u Srbiji dođeš, kažu ti: ‚Evo ti lopta, evo ti teren, nije pokošena trava‘. Ovde te gledaju kao da si mali komad zlata, sve bi učinili samo da budeš zadovoljan. Svi su tu da ti pomognu za svaku sitnicu, makar i banalnu“.

Bundesliga je trenutno na pauzi, a prvi deo sezone Bajern je završio sa tri boda manje u odnosu na Volfsburg, koji će biti prvi naredni rival za Jovanu i njene saigračice. Minhenski klub želi da prvi put posle tri godine vrati titulu u svoje vitrine, a uz to ga čekaju okršaji u Ligi šampiona i Kupu.

Getty Images Sport, Mika Volkman

Prvo me čeka laktat test na Božić, pošto 7. januara počinjemo sa pripremama. Sredinom februara nam se nastavlja sezona, prvu utakmicu igramo sa Volfsburgom, odmah nas čeka derbi, imaju tri boda više od nas. Odmah kreće borba na život i smrt, a zatim u martu četvrtfinale Lige šampiona sa Slavijom iz Praga, ako prođemo dalje, ako sve bude kako treba čeka nas Barselona posle, a zatim se nadamo finalu u Budimpešti 21. maja“, otkriva Jovana.

Damnjanovićeva se nedavno posle više od dve i po godine našla u dresu reprezentacije, za koju kaže da je na pravom putu, ali da mnogo toga još treba da se promeni da bi ženski fudbal dobio bolji status u Fudbalskom savezu Srbije.

U novembru sam odigrala prvu utakmicu za reprezentaciju posle dve i po godine, u prošlosti je bilo određenih problema, pa nisam igrala. Polomila sam nogu, nismo bili osigurani, do toga je došlo tako što sam upala u rupu na terenu tokom zagrevanja i to me je pogodio, posebno odnos ljudi iz Saveza prema meni. S druge strane, valjda je osiguranje najosnovnija stvar koju igrač treba da ima kada igra negde. Nemamo nikakve finansijske uslove, igramo za reprezentaciju zbog ponosa, zato što volimo, a osim toga je ženski fudbal crna tačka u Fudbalskom savezu Srbije, ponekad pomislim da bi nas ugasili, da ne moraju da ga imaju. Promenila se garnitura ljudi u poslednje dve i po godine, htela sam da dam šansu, za sada mi se čini da je sve u redu, bolje nego što je bilo ranije, ali više od toga ne mogu da kažem, bilo bi glupo jer nisam bila tu dve godine“, naglašava Jovana.

Sada, kada se vratila u nacionalni tim, ne planira opet da ga napusti i veruje da Srbija ima kvalitet da dođe do istorijskih uspeha kada je ženski fudbal u pitanju.

Getty Images Sport, Mika Volkman

U februaru-martu je žreb za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, koje kreću u septembru. Mi se nadamo da bismo mogli da odemo na prvenstvo, što se nikada do sada nije desilo u seniorskoj konkurenciji. Imamo dobre igrače, nekoliko odličnih igračica koje igraju u inostranstvu i Srbiji, talentovani smo, samo treba se sve posloži, uz kvalitetan rad, ali to je proces koji zahteva kontinuitet, ne može danas za sutra“, kaže Damnjanovićeva.

Jovana kaže da je, ipak, evidentno da se nešto menja, a da je pokazatelj to što svi oni koje ženski fudbal zanima mogu da gledaju utakmice reprezentacije, zbog čega je posebno pohvalila Sport Klub.

To je veoma bitno jer mi igramo u Staroj Pazovi, a koliko ljudi, koji nemaju automobil, mogu da odu tamo da bi nas gledali. Da se pitam, ja bih stavila naše utakmice u manje gradove – Niš, Gornji Milanovac, Mladenovac. Da može više ljudi da dođe i da nas gleda. Drago mi je da se konačno naše utakmice prenose na televiziji jer ima ljudi koji žele to da gledaju, zaista sam zahvalna Sport Klubu na tome. Kada nisam igrala za reprezentaciju, poslednjih nekoliko utakmica sam mogla da gledam na televiziji, bez ikakvog traženja linkova i strimova, bez problema sa vezom“, ističe Jovana.

Emilio Andreoli/Getty Images

Velika stvar za ženski fudbal je i to što se od prošle godine list „Frans fudbal“ dodeljuje „Zlatnu  loptu“ najboljoj fudbalerki sveta, a ne samo fudbaleru. Prva devojka koja je dobila to priznanje je igračica Olimpika iz Liona Ada Hegerberg, a iako je francuski di-džej, koji ju je pozvao da ’tverkuje’ bacio senku na njen trenutak, nije umanjio značaj toga što su žene na neki način izjednačene sa muškarcima.

To je prevelika stvar jer se konačno desilo da nismo na marginama. Mi radimo isto što i muškarci, imamo ista takmičenja, ako se dodeljuje nagrada za UEFA i FIFA najboljeg igrača zašto se ne bi dodeljivala i Zlatna lopta za devojke. Ada je to zaslužila svojim igrama u prošloj godini, a jedino što je trn u oku je glupo pitanje di džeja, ali prva godina je, oprostićemo mu“, rekla je Jovana i dodala, „Sada može da se desi da je devojčica od šest godina upalila televizor i videla da se dodeljuje Zlatna lopta za devojke, a možda i nije znala da devojke igraju fudbal, pa joj možda padne na pamet da ode na livadu i šutira loptu. Ko zna, za 20 godina možda ta ista devojčica dođe do tog priznanja. To je velika čast za igračice koje to dobiju, ali i velika reklama za ženski fudbal, a s druge strane, ono što je meni upalo u oko jeste to da je Fudbalski savez Srbije dodeljivao priznanje za najbolje pojedince i trenere, da li ste videli da je tada dodeljena nagrada za najbolju fudbalerku? To je bezveze“.

Za kraj, Jovana je otkrila šta misli kako bi trebalo promovisati ženski fudbal u Srbiji, kako bi on dobio status koji zaslužuje.

Kad je bilo poslednje okupljanje reprezentacije, nas nekoliko devojaka smo predložile ljudima u Savezu neke aktivnosti sa muškarcima. Na primer, austrijski fudbaleri i fudbalerke su zajedno snimili reklamu za Koka-kolu, kao i novogodišnji spot, zajedno posećuju bolesna deca u ustanovama. I, naravno, kada javnost to vidi, te devojke uvažavaju bolji status u toj državi nego da se same pojavljuju, da same kroče svoj put. Kada bi se neki reprezentativac obratio javnost ili uradio reklamni spot sa nama do bi doprinelo razvoju ženskog fudbala“, rekla je Jovana Damnjanović u intervju za Sport Klub.

Sve tekstove u novogodišnjem paketiću Sport Kluba možete da pronađete na ovom linku.