Gudeljeva "Hajdučka priča": Sportisti su građani sveta

Print screen/SK

Nekadašnji defanzivni vezista reprezentcije Jugoslavije i selektor omladinskih selekcija Hrvatske Ivan Gudelj govorio je za Sport klub o svojoj karijeri, zdravstvenom problemu koji je zauvek prekinuo njegovu igračku karijeru i predratnim sećanjima u vezi sa Beogradom.

59-godišnjak je na vrhuncu karijere branio boje splitskog Hajduka i nacionalnog tima Jugoslavije, čiji je bio kapiten. Ipak, zdravlje ga je sprečilo u tome da zasija i na evropskoj pozornici.

Na vrhuncu svoje karijere sam morao da prestanem da se bavim fudbalom zbog hepatitisa B. U 26. godini, kada imate ceo svet ispred sebe, a izgubite sve u jednoj sekundi, zbog bolesti. Hepatitis je zapravo virusna upala jetre. Nažalost, kada su virusi, izolacija i karantin u pitanju, imam dosta iskustva. U akutnoj fazi bolesti sam šest meseci proveo u bolnici, a potom i kada mi se desio recidiv. Izlaz iz situacije tražio sam u alternativnoj medicini. U jednom gradu u Nemačkoj sam proveo šest meseci na makrobiotičkoj ishrani, bio sam u raznim zemljama, posećivao sam travare i tako dalje… To je bilo tri godine izolacije i karantina u borbi za zdravlje. Za viruse leka nema, osim što u nekim slučajevima, kao što je hepatitis B, postoji vakcina. Postoje ljudi koji su zdravi nosioci tog virusa, a da nemaju nikakve simptome. Kada je u pitanju hepatitis, zna se koji su uzroci i simptomi i na koji način može da se kontroliše, ali lekovima ne može da se izleči. Koronavirus je nepredvidiv, prenosi se socijalnim kontaktima. Zbog toga moramo da budemo mudri, disciplinovani i odgovorni prema sebi i prema drugima, kako bismo što pre pobedili opasnog i protivnika“, istakao je Gudelj i dodao:

Apelovao bih na sve osobe, koje se ne pridržavaju uputstava koje daju stručnjaci, da zbog sebe i zbog drugih moraju da budu disciplinovani. Verujem da se većina ljudi pridržava, ali jedan deo to ne čini. Mladi ljudi misle da im niko ništa ne može. Ovde nema privilegija i nikad ne znate kada će i na koji način virus napasti. U tom smislu moramo da budemo disciplinovani“.

Napisao je knjigu o svom životu, po kojoj je snimljen i film. Bio je jedan od najboljih igrača Balkana, trebalo da ide u Real Madrid ili Bordo, kada je iznenada pao na meču, ne znajući da je bolestan. Ceo stadion mu je zviždao misleći da se pretvara i da što pre hoće da ode iz Hajduka.

Ne znam da li možete da zamislite mladog sportistu u 26. godini, koji je kapiten Hajduka i reprezentacije Jugoslavije, a kojem su se svi snovi ostvarili. Ceo svet je ispred vas. U jednoj sekundi, zbog bolesti, sve se sruši. To je bio šok. U tom trenutku sam bio optimističan, kao što sam uvek, nisam verovao da više neću igrati fudbal. Kada sam otišao u bolnicu na lečenje, bilo je raznih priča. Pitanje hepatitisa, laički – žutice, bilo je tabu tema. Kada sam posle dva meseca izašao iz bolnice, ljudi su svašta pričali, nisu mi prilazili, mislili su da sam oboleo od AIDS. Nakon tri godine pronalaženja izlaza alternativnom medicinom, stekao sam mnogo novih prijatelja i poznanstava, upisao sam i završio Kineziološki fakultet u Zagrebu, na kome sam stekao zvanje profesora kineziologije, trenirao sam seniorske i nacionalne selekcije Hrvatske punih 20 godina„.

SK

Bez obzira na okolnosti i promene koje su ga izbacile iz koloseka, Gudelj je našao snagu da nastavi i ostvari se u drugim segmentima života.

Ono što me je izvuklo jeste vera u Boga i verovanje u ono što nije jednostavno naći, a to je smisao u životnom razdoblju borbe za ozdravljenje, borbe da opet nađeš put i da se socijalizuješ u društvu. Svaki ispit na fakultetu, vođenje nacionalnih selekcija, pozitivno razmišljanje, podizanje nivoa duhovnosti proisteklo je iz shvatanja da je život lep i da me je Bog stavio na iskušenje koje moram da prebrodim. Svaki čovek ima svoju sudbinu. Kada se dogodi takva teška situacija, većina se pita kako se njima to dogodilo. Nikada nisam to spomenuo, ali ja sam imao svoju životnu, porodičnu tragediju, kao i sportsku i sve sam prihvatao onako kako normalan čovek to treba da uradi. To nije jednostavno, ni lako, ali to je način na koji čovek koji je javna ličnost može da postane primer ljudima kojima je teško, koji su u presiji i bolesni da iz takvih situacija mogu da izađu jači i bolji. Zato sam na nagovor novinara i prijatelja napisao knjigu ‚Hajdučka priča‘, koja ima svoju poruku. Nedavno je promovisan i film. Premijerno je prikazan u Splitu, a bilo je dogovreno da bude i u Zagrebu i Beogradu u junu. Knjiga i film prikazuju priču, koja ima svoju poruku, a to je da ako svaki čovek nađe snagu duha, vere i pozitivnosti, može da pobedi sve nedaće i poteškoće koje ga zadese u životu“.

Za nekadašnjeg defanzivca Batu Mirkovića vežu ga uspomene iz mladih dana.

Kao bivši reprezentativac kapiten reprezentacije Jugoslavije to razdoblje pamtim kao izuzetno u svom sportskom življenju, ako tako mogu da kažem. Posle raspada bivše Jugoslavije sam se kao selektor nacionalnih selekcija mnogo puta susreo sa U17 reprezentacijom Srbije. Sa zadovoljstvom sam vodio te mečeve, a isto tako sam privatno dolazio u Beograd jer imam mnogo odličnih prijatelja. Savo Milošević je moj dragi prijatelj i ovom prilikom bih ga mnogo pozdravio. Priča za Batu Mirkovića je posebna i moram da je ispričam. U Beogradu je rođena moja tetka Ruža, majčina sestra. Udata je u Beogradu i živi baš kod stadiona Partizana. Tada sam ja kao igrač Hajduka i reprezentacije dolazio u posete kod tetke. Tu je bio dečačić, koji je igrao u Partizanu kao pionir i sve vreme sam ga pitao hoće li doći u Hajduk. Prošlo je neko vreme i dogodio se taj nesrećni rat. Vreme je učinilo svoje da se ne viđamo. Ja sam znao da Bata Mirković igra u reprezentaciji Jugoslavije, a posle Srbije. U jednom momentu, kada sam se čuo sa tetkom, neko mi je rekao da me je pozdravio Bata i onda se ispostavilo da je to taj mali koji je bio u omladinskoj školi Partizana. Oni su kumovi sa mojom tetkom, porodica Mirković. Jedno veče smo u Beogradu izašli Sava, Bata i ja. Družili smo se i bilo mi je posebno zadovoljstvo da smo se videli posle toliko vremena i da smo obnovili odnos. Nadam se da ćemo se ponovo videti kada prođe epidemija. Mnogo bih pozdravio Batu, moju dragu tetku i sve prijatelje„.

Za kraj, on je imao važnu poruku za sve.

Mi, sportisti, smo građani sveta. Mi smo iznad politike i moramo biti primer i promoteri odnosa, koji mora biti na jednom nivou prijateljstva i stvaranja odnosa. Sport je uvek iznad svega. Bilo mi je zadovoljstvo da budem promoter Turnira prijateljstva koji se održavao u Bijeljini, a sada je na Zlatiboru. To je turnir kadetskog uzrasta, u kome su učestvovale svi klubovi sa prostora bivše Jugoslavije. Treba maksimalno podržati tu ideju kada su u pitanju deca i kada je u pitanju turnir koji je jedan od najboljih u Evropi. Treba ustrajati u tome“, zaključio je Gudelj.

Studio Sport kluba počinje u 21.30 časova.