Uspon La Masije: Kako je stvarana fabrika talenata

Jasper Juinen/Getty Images

Rad sa mlađim kategorijama u fudbalu postao je u moderno doba jedan od najvažnijih činilaca u stvaranju kvalitetnog gotovog proizvoda – vrhunskog tima.

Kako je fudbal napredovao i sticao sve veću popularnost na globalnom nivou, tako je postajao i sve profitabilniji, a to je za sobom povlačilo mnogo veće troškove neophodne za funkcionisanje jednog profesionalnog kluba. Nije bilo potrebno mnogo vremena vlasnicima i direktorima klubova da pronađu način kako bi se mogla uštedeti značajna finansijska sredstva, koja bi u suprotnom bila potrošena na dovođenje kvalitetnih igrača.

Stvaranje kvalitetne omladinske škole, makar u teoriji, trebalo je da omogući timu da se sa konkurentima nadmeće oslanjajući se pre svega na sopstvene snage, a prodaja mladih igrača predstavljala je idealan način da se popuni klupski budžet. Nisu svi naravno bili uspešni u sprovođenju te ideje, ali se tokom decenija na svetskoj i evropskoj fudbalskoj pozornici izdvojilo nekoliko škola, koje su postale sinonim za stvaranje vrhunskih fudbalera.

Reprezentativni fudbal se brže razvio od klupskog, pa tako iz prošlog veka govorimo o mađarskoj, italijanskoj, holandskoj ili brazilskoj školi fudbala. Svaka od njih obeležila je jedan period u razvitku igre, da bi je kasnije nasledila naprednija verzija primenjena na nekom drugom prostoru. Kada se fokus sa nacionalnih timova preselio na klubove, počelo se govoriti o akademijama. Ajaks, Sporting, Benfika, Atletik Bilbao, Partizan, samo su neki od mnogih klubova koji su postali poznati daleko van granica svojih zemalja, po odličnom radu sa mladim igračima i stvaranju velikog broja vrhunskih igrača.

Jasper Juinen/Getty Images

Na početku 21. veka izdvojila se jedna fudbalska akademija, ili bolje rečeno, fudbalska filozofija. Jer, La Masija predstavlja mnogo više od mesta gde se mladi igrači uče osnovama fudbalske igre. Iako je B tim Barselone oformljen davne 1901. godine, temelji onoga što danas nazivamo „La Masijom“ mogu se pronaći šest decenija kasnije. Na predsedničkim izborima održanim 1961. godine pobedu je odneo Enrik Ljaudet, najviše zahvaljujući obećanju da će izgraditi akademiju u kojoj će stasavati budući lideri prvog tima. Klub se ubrzo nakon toga našao u finansijskim problemima, usled čega je projekat osnivanja „fabrike talenata“ morao da čeka na bolje dane.

Oni su usledili sedamnaest godina kasnije, izborom Đozepa Luisa Nunjeza na mesto predsednika kluba. Na toj poziciji Nunjez će se zadržati do 2000. godine, a za vreme njegovog upravljanja Barselona je od „ponosa Katalonije“ postala jedan od globalno najpoznatijih brendova u svetu sporta. Već na početku svog mandata, upravljanje fudbalskom sekcijom poverio je trojici stručnjaka. Haume Amat je postavljen na mesto direktora mlađih selekcija, dok je ideolog novog projekta bio Đoan Vila. On će u klubu provesti čitave četiri decenije i uz Johana Krojfa smatra se utemeljivačem čuvene Barsine filozofije. Za pronalazak mladih talenata bio je zadužen Oriol Tort Martinez.

Zgrada u kojoj je do tada bila smeštena klupska administracija, pretvorena je u dom za mlade fudbalere koji su dolazili iz drugih gradova. Iste godine doneta je odluka da se izgradi stadion na kojem će B tim igrati svoje mečeve. Time su bili kompletirani „grubi radovi“ u stvaranju jedinstvene akademije, ali morala je da prođe još jedna decenija kako bi bio sklopljen i poslednji deo mozaika.

Jasper Juinen/Getty Images

Predsednik Nunjez se krajem osamdesetih godina suočio sa padom popularnosti i nezadovoljstvom igrača, te mu je bio neophodan populistički potez kojim bi učvrstio poljuljanu poziciju. U maju 1988. godine na mesto trenera prvog tima postavljen je Johan Krojf. Holanđanin je preuzeo i nadogradio sistem legendarnog Rinusa Mihelsa, pomoću kojeg su „lale“ desetak godina ranije igrale dva finala Mundijala. Barselonini timovi svih starosnih uzrasta igrali su isključivo u formaciji 3-4-3 a prilikom odabira talenata, prednost su dobili niži igrači sa izvrsnim tehničkim karakteristikama. Akcenat je stavljen na brz protok lopte, presing i pozicionu igru, a od golmana se očekivalo da učestvuju u igri i imaju ulogu jedanaestog igrača na terenu.

Novi način upravljanja čitavom fudbalskom sekcijom ubrzo je počeo da donosi rezultate. Barselona je 1992. godine prvi put postala prvak Evrope savladavši Sampdoriju u finalu, sa dvojicom diplomaca La Masije u startnoj postavi. Ukupno, čak 32 igrača iz omladinske škole dobilo je šansu u prvom timu za vreme sedmogodišnje Krojfove vladavine. Čast La Masije u londonskom finalu protiv Sampdorije branili su Albert Ferer, kao i neko ko će mnogo godina kasnije svojim radom učiniti da Barselonina akademija postane globalni fenomen.

Pep Gvardiola predstavlja poslednji deo slagalice u stvaranju moćne Barselone, koja će pod njegovim vođstvom dominirati španskim i evropskim fudbalom. Gvardiola je 2007. godine dobio šansu na klupi B tima, da bi na preporuku Johana Krojfa već sledeće sezone bio postavljen na poziciju trenera seniorske ekipe. Igrači koji se nisu uklapali u njegovu fudbalsku viziju, poput Deka i Ronaldinja, napustili su ekipu a priliku su dobili Đerar Pike i Serhio Buskec. Tri titule šampiona Španije kao i dva pehara u Ligi šampiona, osvojeni su zahvaljujući produktima La Masije. Ćavi Ernandez, Inijesta, Mesi, Pujol i Viktor Valdez predstavljali su primer kako se može doći do velikih uspeha oslanjajući se na sopstvenu akademiju.

Gary M Prior/Allsport

Španija je 2010. godine postala prvak sveta prvi put u svojoj istoriji, a u Južnoj Africi dres „Crvene furije“ nosilo je čak devet diplomaca Barsine omladinske škole. Krajem iste godine dogodilo se nešto što teško da će se ponoviti u doglednoj budućnosti. U završnom izboru za „Zlatnu loptu“ te godine našli su se Leo Mesi, Andres Inijesta i Ćavi Ernandez. La Masija je doživela vrhunac svog uspeha, a kada se dođe do vrha postoji samo jedan put dalje – nizbrdo.

Gvardiola je Kamp Nou napustio u leto 2012. a pod njegovim naslednikom, pokojnim Titom Vilanovom, u jesen iste godine u ligaškom meču protiv Levantea Dani Alves je zbog povrede napustio igru nakon 30 minuta. Zamenio ga je Martin Montoja, a Barselona je preostalih 60 minuta igrala sa 11 igrača, od kojih je svaki jedan deo mladosti bio stanovnik La Masije.

U drugom delu priče o Barsinoj fabrici talenata otići ćemo u blisku prošlost i pokušati da odgovorimo na pitanje, šta Barsu čeka u budućnosti…