Pad La Masije: Kako je fabrika talenata izgubila značaj

David Ramos/Getty Images

Dolaskom Sandra Rosela na mesto predsednika 2010. godine, zvezda La Masije počela je da se gasi. Dugoročne planove zamenili su pragmatičniji ciljevi. Proces je bio postepen i on se nastavio i pod aktuelnim predsednikom Đozepom Bartomeuom.

Jasper Juinen/Getty Images

Johan Krojf bio je poznat po tome što trenere mlađih selekcija nikada nije pitao koji je bio rezultat, već kako je ekipa igrala. „Moramo da razvijamo igrače“ zamenjeno je novom mantrom: „Moramo da pobeđujemo“. Dok se od Pepa Gvardiole i njegovog naslednika na klupi B tima Luisa Enrikea nisu tražili rezultati već razvoj mladih talenata, Euzebio Sakristan, Žordi Vinjals i Đerar Lopes otpušteni su nakon rezultatskog neuspeha, bilo da se radi o ispadanju u niži rang ili seriji loših rezultata. Tokom četiri godine Gvardiolinog rada sa prvim timom, ukupno 28 mladih talenata dobilo je priliku u zvaničnim mečevima. U narednoj, jedinoj Vilanovinoj sezoni na mestu prvog trenera, jedini predstavnik La Masije koji je dobio šansu bio je Karles Planas, momak koji danas igra za AEK iz Larnake. Taj negativan trend doživeće vrhunac u aprilu 2018. godine u meču sa Seltom, kada Barselona prvi put nakon 16 godina u startnoj postavi nije imala igrača stvorenog u sopstvenoj akademiji. 

Povezano

Iako je svojom podrškom omogućio Đoanu Laportu da trijumfuje na izbornoj Skupštini 2003. godine, Rosel se ubrzo sukobio sa dojučerašnjim saveznikom, usled čega je napustio potpredsedničku funkciju dve godine kasnije. Njihov lični sukob ozbiljno će uticati na čitavo sportsko društvo, a možda i najteže posledice snosiće upravo fabrika talenata. Zajedno sa Laportom, klub je 2010. napustio i jedan od najzaslužnijih za velike uspehe u prethodnoj deceniji Ćiki Begeristajn.

Klub se sve manje oslanjao na sopstvenu omladinsku školu, a sve više okretao tržištu u potrazi za igračima koji će olakšati posao Lionelu Mesiju. Otkako je Serhio Buskec u leto 2008. direktno iz La Masije došao u prvi tim, jedini igrač koji je u narednih deset godina istim putem uspeo da se izbori za ulogu standardnog prvotimca, jeste Serđi Roberto. Mark Bartra, Martin Montoja, Đerar Delofeu, Munir El Hadadi, Sandro Ramirez nisu bili dostojni naslednici Pujola, Ćavija, Pedra i Fabregasa, proizvodni proces u fabrici talenata bio je u zastoju.

Angažovanje Zlatana Ibrahimovića 2009. godine nagovestilo je promenu u načinu na koji će Barselona pokušati da sačuva status elitnog evropskog kluba. Dok su ranije dovođeni igrači koji će svojim kvalitetom dopuniti već formiranu osnovu, postepeno se i „kičma tima“ počela tražiti na svetskom tržištu. David Vilja, Havijer Maskerano, Aleksis Sančes, Nejmar, Luis Suares doneli su ono što akademija više nije mogla da ponudi. Proizvodnja u fabrici talenata sve više je bila namenjena internacionalnom tržištu, a sve manje domaćim potrebama. 

U takvim okolnostima, nije bilo prilike niti strpljenja za razvoj mladih igrača, pa su biseri kao što su Mauro Ikardi, Aleks Grimaldo, Dani Olmo i Andre Onana nakon sticanja diplome La Masije, zaposlenje pronašli na drugom mestu. Dovođenjem Ernesta Valverdea na klupu umesto Luisa Enrikea 2017. godine, zaostavština Johana Krojfa je napuštena, ili makar odložena za neka druga vremena. 

Sistem koji se gradio decenijama, doživeo je vrhunac svog uspeha. Mesi, Ćavi i Inijesta postavili su lestvicu na visinu koju njihovi naslednici nisu mogli da dosegnu, a na Kamp Nouu su ubrzo shvatili da je nerealno očekivati da se na svakih nekoliko godina pojavi tako talentovana generacija fudbalera. Stoga, preokret u politici kluba delovao je kao logičan potez u pokušaju da se zadrži kontinuitet osvajanja trofeja. La Masija postala je žrtva sopstvenog uspeha.

Alex Caparros/Getty Images

Pred Barselonom su u budućnosti dva potencijalna puta. Prvi bi značio nastavak sprovođenja aktuelne politike dovođenja skupo plaćenih zvezda iz drugih klubova i liga. U tom slučaju, i dalje na Kamp Nouu neće biti mesta za mlade igrače koji bi dobili dovoljno vremena da svoj talenat pretoče u kvalitet. Drugi put mogao bi da bude povratak korenima, odnosno pokušaj da se još jednom uspostavi čvrsta veza između prvog tima i omladinske škole. Ansu Fati, Riki Puć, Karles Alenja nagovestili su da bi u budućnosti mogli predstavljati okosnicu ekipe, ali da bi se to dogodilo, neophodno je izvršiti reorganizaciju na svim nivoima. Aktuelni predsednik polako gubi podršku popularnih „sosiosa“ i vrlo je moguće da ćemo uskoro biti svedoci promene na vodećim pozicijama sportskog društva. Naredni izbori zakazani su za 2021. godinu, a bivši predsednik Đoan Laporta najavio je da će se kandidovati za povratak na funkciju koju je obavljao u vreme kada je La Masija doživela svoj zenit. 

Među „sosiosima“ ne postoji dilema koga vide kao vođu nove Barselone, koja bi se u svom radu ponovo oslanjala na akademiju. Kada je okončao svoju uspešnu igračku karijeru i počeo da se bavi trenerskim poslom, Ćavi Ernandez je jasno poručio kojom idejom će se voditi u svom budućem poslu.

Moja trenerska filozofija će se bazirati na onome što je Johan Krojf stvorio u La Masiji, gajiću stil fudbala kakav igra Barselona. Volim da gledam kako timovi preuzimaju inicijativu na terenu, napadaju i to nas vraća na suštinu – posed lopte i kroz taj segment građenje napada“, rekao je neko ko je sa Barselonom osvojio četiri pehara u Ligi šampiona, osam titula prvaka Španije i sa svojom zemljom postao prvak Evrope i sveta. 

U aktuelnim okolnostima, možda bi ponovno okretanje sopstvenoj školi predstavljalo najbolji odgovor na izazove sa kojima će se u narednom periodu suočiti svi klubovi, pa i onaj koji je „više od kluba“.