Marko Nikolić: Ne umem da mrzim, u Zvezdi imam prijatelje

Marko Nikolić i Vladan Milojević
SK

Nestaje, pred našim očima, baza srpskog fudbala – usud realnosti i tabloidnosti „ubija“ i ono malo preostalih boraca za bolje sutra, spremnih da se udube u suštinu i dolazećim generacijama ubrizgaju preko potrebno znanje i ideju kako na veliku scenu. Trofejni trener, Marko Nikolić, uvek je imao široke vidike... Spreman da debatuje i podeli sa drugima ogromno znanje, neviđenu energiju, neretko i sreću...

U petak, nešto ispred podneva, imao je retku priliku da studentima Fakulteta sporta i fizičke kulture predoči sopstveni trenerski put. Jedna od preostalih ustanova akademskog statusa, potencijala da se uhvati u koštac sa svim teškim temama domaćeg fudbala, stručnjak od imena i ugleda, najfinijeg profila i mlada inteligencija – svi na jednom mestu.

Povezano

#related-news_1

Odličan preduslov za razradu priče, odavno utihnule pod razvaljenim institucijama, u ambijentu sahranjenih i kompromitovanih autoriteta. Imalo se šta čuti i videti u sjajnoj prezentaciji pod radnim nazivom „Planiranje i upravljanje karijerom fudbalskog trenera, iskustva i perspektive“ i odlično vođenje Bojana Leontijevića, sportskog direktora Metalca, profesora na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje i dugogodišnjeg saradnika Marka Nikolića.

Uz čujnu tišinu iz klupa, gde su se smestili i Vladan Milojević, Aleksandar Jović, Radoje Smiljanić, Petar Milčanović, Goran Basarić… Svita trenera za poštovanje, na ponos fudbalske Srbije!

„Sedeo sam u istim, ovim, klupama pre dvadesetak godina. Naš posao zahteva veliku strast i ljubav, potom rad, volju i upornost. Imao sam četiri do šest godina edukacije u mlađim kategorijama Rada, kako bih stekao iskustvo u radu sa decom, jer pomaže u kasnijem radu sa seniorima, iako su različiti poslovi. Posebno je značajno obrazovanje akademskog tipa, kamen temeljac narednih poduhvata. Naši ljudi imaju veliki talenat, ogromno obrazovanje i, pre svega, talenat. Garantujem, ne zaostajemo ni za kim na svetu na tom planu, iako imamo nekakve komplekse. A, ne bi trebalo… Nijedan Holađanin, Nemac ili Španac nije talentovaniji, ni pametniji, od vas! Samo imaju sreću da dolaze iz boljeg sistema, preduslova uspešnijeg puta. Ovde ćete dobiti široku bazu i osnovu, a kasnije ćete morati da jurite dodatno znanje – sami, ili pomoć prijatelja…“, podvukao je Marko Nikolić na početku priče o sopstvenom trenerskom putu i današnjim perspektivama nadolazeće fudbalske pameti.

Savremeni sport ne priznaje improvizacije i tavorenje u vremenima prošlim. Upozorio je na to i stručnjak filozofskih misli i glasnim razmišljanja. I podsetio na večitu podelu trenera – na bivše velike igrače i „patuljke u kopačkama“. Maglovitih perspektiva, čak i nedefinisane sadašnjice.

„Postoje dva osnovna puta. Prvi su bivši igrači, pogotovo veliki. Drugi nisu imali velike, čak ni uošte, karijere, gde spada i moja malenkost. Izuo sam kopačke sa 19 godina i odmah uplovio u trenerske vode. Došao sam u Rad, znali su me iz mlađih kategorija i dali pretpetliće. Plata – nema. Volontirao sam dve godine, pozvao prijatelje da, takođe, rade bez plate. Bio je tu i moj dugogodišnji saradnik Radoje Smiljanić… Dobro se sećam da je moj prvi trening bio na šljakastom terenu na Banjici, sa 60 dečaka, uz četiri lopte i desetak markera. Sve te navodi na razmišljanje, tera na rešenja. Čuveni Radomir Antić govorio je da trenerski posao nije ništa drugo do rešavanje problema. Od njih ne bi trebalo bežati, nego se s njima suočavati.“

Nikolić i Leontijević
SK

I nema uspeha bez gladnog stomaka, želje za uspehom… Ko trenerski posao shvati kao obavezu – nema sreće na duži rok.

„Možda moja karijera liči filmskoj priči. Nesvakidašnja, sa dosta sreće, ali ona se zaslužuje ogromnom strašću onim što radiš. Posao mora mnogo da se voli, da se živi, „radi u stomaku“… Kad mi se prvi put ne bude išlo na trening, sviraću kraj! Meni je ovo najlepši posao na svetu. Divan! Neko radi danas u trafici, drugi idu u rudnik, treći se bave zemljoradnjom, a mi sedimo ovde. I, kao, teško nam!?“

Nije tajna – prolazio je Marko Nikolić kroz mnoge staze i bogaze u karijeri. Često plivao na ivici otkaza, ponekad pričao „politički nekorektno“, suočavao se sa mnogim udarcima ispod pojasa. Nekad svojom krivicom, često u sukobu sa glavešinama i „kancelarijama iznad“. Zbog toga je i napustio Partizan 2013.

„Čekali smo prvo dete i dobio neplaniran otkaz. Mogao sam i da ostanem, ali… Spreman sam bio da donosim ispravne i teške odluke. Uspeh je na pragu, pa i novac, a vi odlazite. Sve govori – napravi kompromis – ali karakterno nisam nikad bio takav. Donosio sam odluke koje nisu ispravne danas, već na duži rok.“

Obrazovanje i živa reč često tvore pobedničku simbiozu. A, sada već čuveni stručnjak imao je koga da sluša – najčešće pominjanog Radomira Antića, Ljubišu Tumbakovića, Vlada Divca, Predraga Danilovića, Žarka Paspalja, Dejana Savića… Bogatsvo!

„Sediš za stolom, kao nešto si osvojio, a preko puta tebe sto medalja sa najvećih takmičenja. Uvek ima šta da se nauči! Prolazio sam slučajno pored kafića Ljubiše Tumbakovića, u srcu Beograda. Istračao je ispred i pozvao da popijemo kafu, iako se nismo poznavali. Valjda i to govori o veličini Tumbinog autoriteta. Imao sam sreću da me Antara prepozna u grupi superligaških trenera i poveri poslove iz opisa stručnog štaba. I to je bila velika čast za mene!“

I još jedna zanimljiva paralela:

„Zrnce sreće, u subotu ili nedelju, mora da zaslušiš. A budi siguran – neće biti naklonosti Fortune, ako nisi uradio sve što je do tebe. Učio sam sam četiri godine italijanski, a kad sam dobio ponudu Lokomotive nisam znao ni reč ruskog. Angažovao sam profesora, učio nekoliko sati dnevno i spreman dočekao odlazak u Moskvu. Bio sam 40 dana gost Real Madrida, zahvaljujući Radomiru Antiću. Uvek sam, u razgovoru sa mojim igračima, bio otvoren za pitanja, razmenu mišljenja, analize…“

Marko Nikolić
SK

Priznao je Marko Nikolić da i u njegovoj trenerskoj karijeri danas ima rebusa. Kako ostati smiren u situaciji opšte bure, kad sve oko tebe gori…?

„Jedino na to pitanje nisam znao da odgovorim. Čini mi se, samo to ne može da se nauči. Nema škole… Na drugoj strani, možeš da znaš zašto trener ide u određeni klub i zašto dolazi. Izdržao sam da ne prihvatim primamljive ponude, jer sam imao informacije da to nije sredina za mene. Profilisao sam se, a to potvrđuju činjenice, kao trener klubova, čiji su cilj trofeji. Nisam hteo u one, plasirane od osmog do desetog mesta.

Težina poraza često ogoli lice trenera. Valja ostati čvrst i kad ne ide, čist prema sebi.

„Kad izgubim nisam ljut na saradnike, igrače, predsednika, medije, već prvo gledam u sebe. Ne znam kako izgleda kad se izgubi deset utakmica u nizu. Ne znam kako bih narednog dana došao na trening, ne znam kakav novac da je u pitanju. Podneo bih ostavku odmah… Zabrinuću se onog dana kad budem radio negde gde nema pritiska. Ako izgubim, a kažem „sve je u redu“. E, onda karijera pada. Moraš da budeš tamo gde je pritisak kako bi se kretao uzbrdo“.

A, šta je pritisak?

„Lepota posla! Da svaki dan igraš pred 50.000 gledalaca, a ne pred 5.000. Da se za nešto boriš. Prijateljske utakmice mogu da budu velika zabluda. Odemo u Tursku, igramo protiv sjajnog tamošnjeg kluba, motivacija velika, svi hoće da se prodaju, onda se vratimo da igramo ono od čega nam život zavisi i – nema nas.  Davali smo zajedničke intervjue pred večiti derbi, jer za mene nema ništa lepše nego da  pobedim Zvezdu, kao i što je slučaj sa nima, ali toliko prijatelja imam tamo da ne mogu da im želim ništa loše. Kako da nekog mrzim!? A, takva se atmosfera kreira.“

Marko Nikolić
SK

U takvom ambijentu, trener mora da ostane veran sebi. Sačuva ličnost, porodicu, prijatelje… Kako upravljati stresnim situacijama?

„Mora čovek da ima izduvni ventil mimo fudbala. Nešto što ga puni, jer su pražnjenja tokom fudbala ogromna. Bila to porodica, šetnja, mali fudbal, kafana… Ako nemaš punjač, onda se baterija prazni, a telefon crkava.“

Stari treneri voleli su da kažu – „samo onaj ko je sedeo iza vozača autobusa, zna sa čim se treneri nose“.

„Uloga trenra jeste liderska, trebalo bi da bude centralna figura kluba, što se neprekidno potvrđuje u praksi. Sa koje god strane pogledaš klub, od igrača preko predsednika, uvek će šef struke biti centralna figura. Zato su odnosi važni i to je posao stratega. Tu obavezu ne možeš da završiš danas, bitno je šta si kreirao u komunikaciji sa ljudima. Svakim gestom. Spadam u trenere takmičare i zato volim da kažem da ništa ne uspeva kao uspeh. Kad on počne da se događa onda svi počnu da veruju i – kreće.“

Najdalekovidiji potez u karijeri Marka Nikolića bila je selidba iz Partizana u Videton, krajem maja 2017. i to posle duple krune sa crno-belima.

„Takve odluke stvar su iskustva, osećaja i informacija. Svi su bili u čudu. Nije me zvao Real, nego Videoton, uz maksimalno uvažavanje mađarskog kluba. Razgovarao sam sa direktorom pet minuta, bilo mi je jasno da dolazim u klub kojem sam potreban, koliko i on meni. Ambicije su nam se poklopile, odluka pokazala ispravnom. Negde moraš da analiziraš, osećaš i imaš informacije. Opet, bilo je i rizičnih poteza, poput Lokomotive. Izazovi takve vrste su meni najveći. Dolazak u klub, čiji trener Jurij Sjomin je imao veličinu Boga, bio je motiv više. Brzo se situacija okrenula i u Moskvi smo napravili veliki uspeh.“

A, nije bilo lako. Veliki klub, armija ljutitih navijača, maksimalna očekivanja, „naoštrena“ javnost. I sad reži – ako imaš snage!

„Tokom priprema u Španiji odlučili smo da promenimo formaciju. Srpski deo stručnog štaba, moji saradnici Smiljanić i Basarić, vide da će biti dobro… Ali, niko drugi nije verovao, govorili su kako neće proći… Na prijateljskim utakmicama pobeđujemo uz po tri, četiri postignuta gola, početkom nastavka prvenstva ekipa ulazi u najdužu seriju pobeda u istoriji Lokomotive. Rezultat ih je ubedio da nam veruju. Sad da sve dovedem ovde i kažem da stoje mirno – stajali bi. Jednostavno, veruju mi…“

Umeo je Nikolić da izabere profil igrača za mir u svlačionici i uspeh na terenu. Zanimljivo, nije se libio ni da „pozove džambase“, produženu ruku stručnog štaba.

„Nikad nisam bežao od igrača izraženog karaktera, niti voleo da kreiram tim od previše dobrih momaka. Da radimo pet, šest dana i – ništa, samo nekoga u subotu veče zaboli glava. Voleo sam obrnuto. Gledao sam u četvrtak Ajntraht – Vest Hem i video 22 bandita na terenu. Ko zna šta bi kod nas rekli za njihovo ponašanje, ali za mene je to hemija. Proces koji se ne završava, ne kažeš danas to je to. Sutra opet. Definicija grupa da ti praviš koheziju, a ona želi da se razbije. Tvoj zadatak je da ih približavaš, a grupa sam po definiciji želi da se razdvoji. E, takvi karakteri daju sve od sebe na terenu.“

Srpska struka, priznao je to Marko Nikolić, uz zdušnu podršku Bojana Leontijevića, u završnoj reči odavno je na stranputici… Škola nestaje, nema više predavanja i jakih imena, spremnih da okrenu uzbrdo. Predavanja nalik Nikolićevom više ne postoje.

Priča o tri fudbala

Interesantna je podela Marka Nikolića na „tri fudbala“:

„Razlikuju se po veličini klubva i stručnosti. Super liga je već u Ligi šampuna, deset do 20 klubova odvojenih u svemu od sveta. Drugi fudbal predstavljaju najbolje ostale ekipe iz „Liga petica“, plus Rusija, Portugal, Partizan, Zvezda, varšavska Legija, PAOK, Olimpjakos… Možda neko može da se takmiči sa rivalima iz prvog fudbala, ali ne može u finale. Treći fudbal ne može da priđe nikome. Lakše spremam utakmicu protiv timova iz prve dve grupe. Analiza sve pokaže, za razliku od Ufe, gde nemaš pojma šta će se desiti. Što je veći nivo, ljudi su pristojniji, normalniji, lišeni nepotrebne sujete, imaju samo sportsku želju za pobedom.“

„Moramo sami da se organizujemo, kad niko neće. Da ne sedimo po kafićima, već da se nalazimo po seminarima. Znam da nije lako, ali moramo da razmenjujemo mišljenja, iskustva, kako bismo pomogli budućim generacijama. Ne u smislu plate, ili odnosa sa predsednikom, već stručno. Imao sam Antaru i Tumbu, nekog da mi kaže šta misli i kad mi se ne dopada. Nekad sam bio ljut, ali prepavaš i zapitaš se da li je taj čovek u pravu. To je najveća dragocenost. Možemo da se „skupljamo“ i posredstvom interneta, ali direktan konktakt je nezamenjiv…“, ostavio je tri tačke na kraju priče Marko Nikolić.

Praćen aplauzima prepunog fakultetskog amfiteatra, devojaka i momaka, željnih znanja i dragocenih reči. Vredi toj mladosti pričati… Naša sreća da ima i ko! Još…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare