Slučaj Stanojević: Sindrom izgubljenog kluba

Srbija - Super liga 23. sep 202111:45 > 11:58 120 komentara
Aleksandar Stanojević
FK Partizan

Moć Aleksandra Stanojevića nikad nije bila omeđena isključivo poljem rezultata. Izdanak stare trenerske škole, podjednako ubedljiv na klupi i u retoričkim narativima, imao je uvek snagu da razmrda javnost i stane iza tima. U sredu popodne bio je prinuđen na iskorak više – da brani klub!

Snagom vesti dana odjeknule su Srbijom Stanojevićeve reči:

„Nismo ovde svi zbog Zvezde, valjda možete to jednom da shvatite! Imamo i mi neko pravo, radimo neki posao i trudimo se… Je li moguće da verujete da zbog virusa ne igraju utakmicu? Imaju 30 igrača, bre! I mi imamo 30 igrača… Ili se ovde već zna i neko zna ko će da bude šampion? Pustite nas da se izborimo sportski, kao što je do sada bilo, bre… Stvarno je bezobrazluk, ne znam zašto se bavim više ovim poslom. Neću ni da radim više ovde!“

Slučaj Stanojević

#related-news_1

Na stranu ko je u pravu u čitavoj ujdurmi, a nije lako zaključiti da šef struke crno-belih ima istinu iza svojih leđa, problem Partizana nalazi se na drugoj strani. Ne u Crvenoj zvezdi, moćnoj da na volšeban način odloži meč sa Voždovcem, već u nejakom Partizanu, nespremnom da digne glas i zaštiti sebe od samovolje najljućeg rivala.

Nije posao šefa struke da se bavi stvarima mimo terena, pogotovo iz sfere direktne klupske nadležnosti. Zna to odlično i Aleksandar Stanojević, čije reči niko ne bi smeo da zloupotrebi. Galamio je i zimus, posle najave o promeni pravila o angažovanju stranaca sa pasošima zemalja Evropske unije. Bez podrške sa vrha, ostavljen na milost i nemilost, kao list papira na antalijskom vetru! Klasičan sindrom izgubljenog kluba, od imena i ugleda.

Partizanovo rukovodstvo, poslednjih godina, savršeno ispunjava svoju misiju – klub vozi u rikverc, zakucan iza Crvene zvezde, već dve godine nije osvojio trofej… I zato ne čudi što ni posle najnovijeg slučaja niko od čelnika crno-belih, prvenstveno predsednik Milorad Vučelić i direktor Miloš Vazura, nije digao glas. Ćutanje je zlato, zalog sigurnosti rukovodeće garniture na klupskom vrhu.

Fudbalski Partizan, poslednje decenije, nemilosrdno jede svoju decu. Pogotovo onu koja umeju da pričaju. I to glasno. Osetio je to Stanojević u prvom mandatu u Humskoj, kasnije i Marko Nikolić, surovo sasečen u misiji formiranja jakog Partizana. Ma, koliko u našim prilikama paradoksalno zvučalo, i u ovoj priči Stanojevićev najveći problem izbija iz sopstvenog tabora. Od ljudi, nespremnih da zaštite trenera i tim.

Dok komšije imaju moć da kreiraju ligu i njenu istinu, tišinu u Humskoj remeti samo šef struke. I niko, ama baš niko, više!? Ima li, posle Stanojevićeve, svesno izrežirane, vesti dana, nešto da nije jasno?

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare