17: Firenca i Frankfurt za nezaborav

do katara 3. nov 202212:00 1 komentar
foto: Arhiva

Bili su to dani kada ništa nije bilo važnije od najvažnije sporedne stvari na svetu. Jugoslovenska reprezentacija je 11.decembra 1949. u Firenci protiv Francuske i 13. februara 1974. u Frankfurtu protiv Španije, igrala majstorice za odlazak na Svetsko prvenstvo u Brazil, odnosno Nemačku.

povezane vesti

Dueli za pamćenje, vreme je tada stajalo od Vardara do Triglava u tih 90 ili 120 minuta. Mečevi sa junacima, sa pričama za nezaborav, sa dve velike pobede kojih se i dan-danas rado sećamo.

Bobina igra života u Firenci

Sa Francuskom se igralo u vreme istorijskog „Ne“ Staljinu, progonu informbirovaca, „naseljavanju“ Golog otoka. Jugoslavija je od istočnog bloka satanizovana, a od medija na zapadu koji su bili naklonjeni komunističkoj ideji Titova država je jednostavno ignorisana. Osvojeno srebrno odličje na Olimpijskim igrama u Londonu, stvorilo je atmosferu među navijačima sigurnog odlaska na SP u Brazil.

Na klupi je, kao savezni kapiten, sedeo Milorad Mikica Arsenijević, jedan od asova koji su igrali u Montevideu, na prvom SP 1930. godine. Okosnicu tima su činili igrači tada već prihvaćene „velike četvorke“ Crvene zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka.

Nije išlo kako se planiralo. Istina, Izrael je ubedljvo savladan 6:0 u Beogradu i 5:2 u Tel Avivu. Stigli su susreti sa daleko jačim protivnikom Francuskom. Zbog kvalifikacionih utakmica, prvenstvo države nije počelo i to se osetilo u igri Jugoslovena koji su smatrani favoritom u ovom duelu.

Prvi susret je odigran 9.oktobra na stadionu JNA. Bila je to prva utakmica na novom stadionu. Interesovanje je bilo ogromno, pričalo se da je pola miliona navijača želelo da prisustvuje duelu. Ni igla nije mogla da padne, blizu 60.000 gledalaca je ispunilo tribine objekta Jugoslovenske narodne armije. Jugoslavija je golom Čajkoviskog vodila od 36. minuta. Borbeni Francuzi su izjednačili preko Bailoa u 55. minutu.

foto: arhiva

Arsenijevićev sastav je igrao slabo, igrači bili daleko od forme, odlazak u Brazil je bio pod velikim znakom pitanja. U Parizu, 30.oktobra susret je završen identičnim rezultatom, Bobek je izjednačio u 44. minutu. Majstorica je zakazana za 11.decembar u Firenci. Tačno mesec dana ranije Jugoslavija je imala poslednju proveru. U Beogradu su gostovali Austrijanci i do nogu potukli nervozne domaćine 5:2.

Nije slutilo na dobro. Fudbalski savez se potrudio da se za odlučujuću utakmicu fudbaleri na miru pripreme. Tako je i bilo, iz dana u dan je raslo samopouzdanje, o porazu niko nije razmišljao.

Preko 40.000 gledalaca, u Firenci,  na stadionu „Đovani Berta“ su gledali veliku utakmicu. Najiskusniji fudbaleri Mitić i Bobek su tražili da brani Srđan Mrkušić kojem je to bila druga utakmica u reprezentaciji. Na desnom krilu je 11.put za nacionalni tim igrao Prvoslav Boba Mihajlović, sjajan napadač Partizana.Postigao je prvi gol u 12. minutu ali je posle 60 sekundi izjednačio Valter. Razvila se velika borba, prava uzbuđenja su stigla u samom finišu.

foto: Arhiva

Francuzi su poveli 2:1 u 83. minutu. U narednom je dosuđen penal za Jugoslaviju. Vrhunac drame. Legendarni sportski novinar  Ljubiša Vukadinović je pisao:

„…A ovaj penal što treba da se izvede za koji trenutak najznačajniji je jedanaesterac u istoriji našeg futbala. Od njega zavisi sve poraz i naša pobeda, jer se bez izjednačenja ne može ni postići konačan uspeh. Eno, Mitić se izdvaja iz grupe. On je određen još pre utakmice da izvede penalti-kik, ukoliko do njega dođe u toku igre. Vežbao je na treningu i dobro je tukao. Ali ovo nije trening, ovde se radi o biti ili ne biti. Rajko Mitić je svakako svestan toga i on zna šta mu je dužnost. Mi verujemo u njega… Ali šta se događa! Mitić se povlači, ustupa Bobi Mihailoviću. U kaznenom prostoru nalaze se samo on i Ibrir.

Pusti, ja ću! – neočekivano je rekao Mihailović svome drugu i Mitić se odmah povukao, jer je u takvim trenucima svaka diskusija izlišna.Mitić ili Mihailović, svejedno – naše misli su s njima. I naše nade. Desno krilo istupilo je s takvim samopouzdanjem, bio je tako pribran i miran, da su svi koji su se nalazili u blizini bili impresionirani i prožeti čvrstom nadom u uspeh.

Mihailović nije čak ni potrčao. Brzim korakom prišao je lopti, pogledao je desni ugao i učinio pokret kao da će da puca na tu stranu, tako da se Ibrir mahinalno nagnuo u pravcu leve stative, spreman na skok. Ali lopta je poletela u suprotni ugao, poluvisoko. Šut je bio plasiran, ali vrlo oštar. Bilo je već kasno učiniti ma šta, ali Ibrir se ipak opružio koliko je dug. Šta vredi kad se lopta već koprca u mreži! Izjednačenje.

Pljesak. Spontan i bučan. Razliva se stadionom i prati futbalere, koji zagrljeni hitaju sredini igrališta”

foto: Arhiva

E, sad priča iz prve ruke jer je Valjevac Boba Mihajlović, elokventni šarmer, veliki fudbalski znalac bio kućni pijatelj moje porodice. Često je dolazio i imao strpljenja da satima klincu, napaljenom za fudbal prepričava događaje iz karijere, u kojoj Firenca ima  najvažnije mesto.

“ I sada se naježim kada se setim a toliko je prošlo. Pojma nemam šta mi je bilo da priđem Rajku i kažem mu da ću da šutiram. Jedva je dočekao, veliki Rajko nije bio tada siguran u sebe. Šutirao sam kao na treningu. Bez greške.”

Francuzi su bili u šoku, Jugoslavija se razigrala i na kraju, golom Čajkovskog u 113. minutu obezbedila odlazak na Svetsko prvenstvo.

“…Bila je to egzibicija. Lopta je letela s noge na nogu, za čas bi se našla u kaznenom prostoru Francuza i kad bi je odbili vraćala se odmah natrag. I tako stalno. Jednom je morala da nađe pravi put.I našla ga je u 113 minutu, kad je Željko Čajkovski, ometan od Freja, iz veoma teške situacije, prebacio preko ispruženih ruku Ibrira i ubacio je u ugao iza njegovih leđa. Redak gol, neobičan svakako, ali pobedonosan gol, očekivan, jer je nekako morao biti postignut, na ovaj ili onaj način, svejedno. Jer je pripreman dugo, vrlo dugo, još od prvog poluvremena, kroz mnoge propuštene prilike, u stalnoj nadmoćnosti našeg tima, u potpunoj superiornosti naših reprezentativaca u svakom pogledu…” opisivao je nenadmašni velemajstor pisane reči Ljubiša Vukadinović.

I onda opet Boba sa pričom u gostima:

– Tek kada se sve završilo, dok smo se grlili, shvatio sam da sam mogao da budem pukovnik ili pokojnik. Još se u to vreme sumnjalo da sam za Staljina, potencijalni stanovnik Golog otoka. Zamisli da sam promašio. Ko bi me opravdao ? Posle mi je kum Čajkovski rekao da mi je vikao da ne šutiram, ali ga nisam čuo. Srećom sve se dobro završilo a Rajko mi je dugo bio zahvalan što sam ga oslobodio velike obaveze. Takva su vremena bila”.

Za Jugoslaviju su igrali: Mrkušić, Horvat, Čolić, Z. Čajkovski, Jovanović, Đajić, Mihajlović, Mitić, Firm, Bobek i Ž. Čajkovski.

Jugoslavija je otišla u Brazil, ali je otišla i Francuska zbog otkaza nekih zemalja. Sa pobedama protiv Švajcarske 3:0 i Meksika 4:1 i poraza od Brazila 2:0 Jugoslavija je bila peta, Boba Mihajlović je svoju poslednju utakmicu za reprezentaciju, 13.po redu odigrao protiv Meksika. Preminuo je 1978. u 57. godini.

Škijino iskupljenje

Posle četvrtog mesta u Čileu 1962. Jugoslavije nije bilo na šampionatima u Engleskoj 1966. i Meksiku 1970. Neuspeh u kvalifikacijama za učešće na prvenstvu u Nemačkoj 1974. bi reprezentaciju vrhunskih igrača definitivno svrstao na marginu fudbalskih zbivanja i pored srebra u Kupu nacija 1968. u Rimu.

Žreb je Jugoslaviji koju je vodio Vujadin Boškov dodelio Grčku i Španiju. Prvi susret je odigran 19. oktobra u Las Palmasu. Golovima Bajevića u 52. i 61. minutu “plavi” su vodili 2:1 da bi Asensio u predposlednjem minutu izjednačio. Mesec dana kasnije, na Marakani je savladana Grčka, golom Aćimovića. Pobeda protiv Španije u Zagrebu je bila dovoljna za nemačku vizu. U slaboj igri bilo je samo 0:0. Ostalo je da u decembru Jugoslavija u Atini pobedi Grčku sa tri gola razlike da bi postala učesnik ili bar sa dva što bi joj garantovalo majstoricu.

Završnica novembra 1973. protekla je u tri dvoboja najboljih sastava Crvene zvezde i Hajduka. Beograđani su pobedili u prvenstvu, Splićani su slavili u dva kup susreta. U senci velikih utakmica, Vujadin Boškov je podneo ostavku a crveno-beli i splitski “bili” su uglas tražili da komandu preuzme Miljan Miljanić, legendarni trener tima sa Marakane.

Tako je i bilo. Vrstan taktičar, Miljan je formirao jak stručni tim koji je pored trenera Milovana Ćirića obuhvatao najbolje klupske trenere Tomislava Ivića (Hajduk), Sulejmana Repca (Velež) i Milana Ribara (Železničar). Dobijena je od vojske dozvola da se pripremama priključi vojnik Dragan Džajić.

O utakmici na stadionu Karaiskaki, istom onom na kojem je Crvena Zvezda dve godine ranije doživela golgotu protiv Panatinaikosa, se sve zna. Brzo željeno vođstvo 2:0 posle 15 minuta, delo je bilo Bajevića i najboljeg igrača utakmice Karasija.  Grci su međutim, do kraja poluvremena smanjili preko Elefterakisa, Bajević je potom isključen a Katalinski Škija je postigao auto gol.

Trebalo je u narednih 45 minuta, sa igračem manje postići dva gola više od Grka. Uspela je Jugoslavija, Šurjak u 62. i Karasi u 90. su doneli ogromnu radost a na TV ekranija pored glasa presrećnog Vladanka Stojakovića, čuo se jedan navijač “Ima Boga”.

Na redu je bila majstorica sa Špancima. Rival je tražio da se igra u Parizu u januaru, Jugoslavija je odbila, FIFA je odredila Frakfurt kao mesto igranja i datum 13. februar. Frankfurt je tog dana bio Jugoslavija. Džajić i drugovi su imali neverovatnu podršku, kao da su kod kuće.

foto: Arhiva

Boljeg trenera od Miljanića za taj susret naša reprezentacija nije mogla da ima.  Možda i najbolji znalac španskog fudbala (posle SP je postao trener Reala) je tačno znao kako da se savlada veliki rival. I dok su trajale pripreme, u Jugoslaviji je bila histerija. Mediji su beležili rekordan porast prodaje televizora, na ceni su bili Grundig i Filips. Boris Bizetić je komponovao hit “Plavi napred plavi”, navijači su nosili transparente sa porukom španskom selektoru mađarskog porekla Ladislavu Kubali “ Oj Kubala, Kubala okani se fudbala”. Najpopularnija TV serija tog vremena “Pozorište u kući” je jednu epizodu posvetila planovima aktera da se otputuje u Frakfurt.

I stigao je dan odluke. Tog 13. Fevruara, u 13.minutu gol odluke. Buljan je izveo slobodan udarac, Josip Škija Katalinski bio najviši u skoku i  posle udarca glavom, iz drugog pokušaja je nogom loptu poslao pod prečku. Ništa Španci nisu mogli da urade. Jugosloveni su odličnom igrom sačuvali prednost. Škija se tako iskupio za autogol u Atini, postao je junak dana.

Igrali su: Marić, Buljan, Hadžiabdić, Oblak, Katalinski, Bogićević, Petković, Karasi, Šurjak, Aćimović, DŽajić.

Iz raznih razloga na SP u Nemačkoj, odlična reprezentacija Jugoslavija nije otišla dalje od drugog kruga. Ali, to je već neka druga priča.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare