2: Poslednji ples SFRJ: Šta bi bilo da ga je Dejo dao

do katara 18. nov 202212:00 4 komentara
FOTO: Guliver

Počelo je debaklom, a moglo je da se završi kao bajka. Reprezentivci Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, države koja je lagano umirala i koja je u tom trentuku više bila ničija nego svačija, mogli su da idu do samog kraja na Mundijalu u Italiji 1990. godine.

Zaustavljeni su u četvrtfinalu kada ih je Argentina eliminisala posle izvođenja penala. Izabranici selektora Ivice Osima, čuvenog „Švabe“ bili su i sa deset igrača bolji rival i utisak je da su Maradona i drugovi nezasluženo prošli dalje.

povezane vesti

Postoje i teorije koje kažu da je Jugoslavija postala prvak sveta ne bi ni došlo do građanskog rata u kojem je samo godinu dana kasnije nestala po mišljenju većine njenih stanovnika „najlepša zemlja na svetu.

A sve oko reprezentacije uoči odlaska u Italiju je bilo problematično. Spisak od 22 igrača za koje se odlučio Ivica Osim bio je na udaru žestokih kritika. Bio je to miks veterana koje su predvodili Safet Sušić, Faruk Hadžibegić, Zlatko Vujović, popularnih Čileanaca osvajača Svetskog prvenstva za omladince na čelu sa Robertom Prosinečkim, Robertom Jarnim, Davorom Šukerom i tada već velikim asovima jugoslovenskog fudbala Draganom Stojkovićem, Darkom Pančevom i Dejanom Savićevićem. Nije se mnogo Osim obazirao na to. Imao je svoju viziju i nije popuštao pod pritiscima.

Uvertira pred odlazak na Apeninsko poluostrvo je bila katastrofalna. I na terenu i van njega. Jugoslavija je odmerila snage sa Holandijom u Zagrebu. Samo tri nedelje posle čuvenog prekida na Maksimiru zbog nacionalističkih ispada i velike tuče navijača Dinama i Crvene zvezde.

Većina od više od 20 hiljada navijača je zviždalo himni „Hej Sloveni“. Zbunjeni igrači Jugoslavije su imali utisak kao da igraju u gostima. Rajkard i Van Basten su doneli trijumf 2:0, u tom trenutku aktuelnim šampionima Evrope. Nije postojala apsolutno nijedna svetla tačka pred put u Italiju.

Od lošeg je krenulo na još gore. Samo sedam dana kasnije, Jugoslavija je izašla na megdan Zapadnoj Nemačkoj na stadionu San Siro u Milanu u prvom meču grupne faze. Osim se opredelio za defanzivnu postavu sa pet odbrambenih igrača.

Ništa nije pomoglo. Nemci su slavili 4:1. Mateus je pogodio dva puta, po jednom Klinsman i Rudi Feler. Počasni gol bio je delo Mirka Jozića. Posle katastrofe u Milanu bilo je jasno da samo pobede u naredna dva meča ostavljaju nacionalni tim u igri za plasman u narednu fazu.

Sve se okrenulo za 180 stepeni četiri dana kasnije. Rival je bila Kolumbija u Bolonji. Predvodio je Kolumbijce harizmatični kapiten Karlos Valderama, dok je na golu stajao čuveni Rene Igita, poznat po svojoj sjajnoj igri nogama.

Odluka je pala u 75. minutu. Sušić je sjajno centrirao u kazneni prostor. Mirko Jozić, štoper po vokaciji, je majstorski primio loptu na grudi, a onda iz voleja udarcem pod prečku savladao nemoćnog Igitu. Jugoslavija je dobila novi život.

Susret protiv Ujedinjenih Arapskih Emirata bio je prilika da se još više izgradi samopouzdanje. Debitanti na planetarnim šampionatima su ispraćeni sa četiri gola. Dva puta Pančev, Sušić i Prosinečki bili su strelci, dok je za Emirate bio precizan Tani. Osigurano je mesto broj dva i Jugoslavija je zakazala duel osmine finala protiv Španije.

Bila je to prilika za sportsku osvetu. Osam godina ranije na Mundijalu u Španiju, tada domaćini su savladali Jugoslaviju 2:1, a meč je obeležio danski sudija Sorensen, koji je pri rezultatu 1:0 za Jugoslaviju dosudio penal za Špance, iako je Zajec faulirao Alonsa van kaznenog prostora. Nije to bilo dovoljno, nego je i ponovio penal Huanita, jer je golman Pantelić izašao sa gol linije. Španci su na kraju slavili 2:1, a Jugoslavija je završila učešće na turniru.

I u Veronu je Španija došla kao favorit, neporažena u grupnoj fazi. Međutim, taj dan je Jugoslavija imala Dragana Stojkovića. Pomalo uspavan u preliminarnoj rundi, Piksi se probudio protiv furije i odigrao jednu od najnezaboravnijih utakmica u istoriji fudbala na ovim prostorima.

Prvi nestvaran trenutak je imao u 77. minutu. Zlatko Vujović je centrirao sa leve strane. Lopta je išla Piksiju na volej. I 99 posto igrača bi šutnulo iz prve. Ne i majstor. U prijemu je bacio dvojicu španskih igrača, koji su mu išli u blok i onda mirno poslao loptu po zemlji u mrežu za 1:0.

Nije to bio kraj. Samo sedam minuta kasnije Španci su preko visokog Salinasa izborili produžetak. Ispostavilo se da se to desilo da bi videli još jednu Piksijevu magiju. Dobila je Jugoslavija slobodan udarac u trećem minutu produžetka na nekih 25 metara od gola.

Jugoslovenska desetka je namestila lopta. Usledio je čuveni „suvi list“. Lopta je samo propala i završila u golu iskusnog Zubizarete. Četvrtfinale je čekalo Jugoslaviju.

A tamo na iznenađenje svih Argentina. Aktuelni šampioni sveta su se jedva izvukli iz grupe. U osmini finala su igrali klasičan bunker protiv Brazila svih 90 minuta. Međutim, čaroban pas Maradone i realizacija Klaudija Kaniđi bili su dovoljni da gaučosi prođu među osam najboljih.

Nije sjajno počelo. Posle manje od pola sata Refik Šabanadžović je zbog starta nad Maradonom dobio crveni karton. Ostala je Jugoslavija sa igračem manje.

Međutim, to se na terenu uopšte nije videlo. Plesao je Stojković po terenu, a sjajno ga je pratio Robert Prosinečki. Jugoslavija je imala mnogo bolje prilike. Najbolju je propustio rezervista Savićević.

Nekoliko minuta pre kraja meča Stojković je sjajno prošao po levoj strani. Napravio lažnjak i onda dodao loptu popularnom „geniju“. Ipak Dejo je sa samo nekoliko metara prebacio gol i šansa da se eliminišu svetski šampioni otišla je u nepovrat.

Stiglo se do penala. Stojković je prvi šutiao i pogodio prečku, ali onda su neprecizni bili Maradona i Troljo za Argentinu. Jugoslavija je imala sudbinu u svojim rukama, jer su u drugoj i trećoj seriji pogodili Prosinečki i Savićević. Međutim, Brnović i Hadžibegić su katastrofalno šutirali i napravili heroja od golmana Gojkoečee.

Gaučosi su sa 3:2 otišli u polufinale u Napulj. Jugosloveni su se vratili kući. Kući koja uskoro više nije bila zajednička. Ostala je uspomena na poslednje učešće SFRJ na Mundijalima. I pitanje „Šta bi bilo da ga je Dejo dao“. Nažalost nikada nećemo saznati.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare