32: Avanture male Nike i mirni život Zlatnog globusa

do katara 19. okt 202212:00 3 komentara
GuliverImage/0003044485

Te 1930. godine kada je Urugvaj postao prvi šampion sveta u fudbalu zlatna Boginja dobila je prvog "vlasnika". Poslednjeg je dobila 1970. godine. Od tada, pehar namenjen šampionu sveta nije više ni fizički nalik maloj Niki. Naslednika Boginje, Zlatni globus malo ko zove njegovim pravim imenom. A i on se polako sprema za penziju.

Nika od Svetskog kupa
(Trofej Svetskog kupa, Zlatna boginja)

Za prvi planetarni šampionat trebalo je napraviti i pehar kojim će biti nagrađen pobednik. Žil Rime, tadašnji predsednik Međunarodne fudbalske federacije i idejni tvorac onoga što danas nazivamo Mundijalom, dobro je to znao. A očigledno je znao i kome da poveri taj zadatak.

GuliverImage/0007757449

Inspirisan statuom Nike od Samotrake, boginjom pobede, vajar Abdel Lafler napravio je Trofej Svetskog kupa, prozvan „Voctory“, a od milja gotovo stoleće kasnije nazivan Zlatnom boginjom.

Prvorođena Nika visoka je bila 35 centimetara i teška 3.8 kilograma. Bila je napravljena od pozlaćenog srebra, na postolju šestougaonog oblika optočenom poludragim kamenjem.

Na svoj prvi put, do Urugvaja je Zlatna boginja putovala u najobičnijoj drvenoj kutiji obloženoj mekanim platnom, u ličnom prtljagu Žila Rimea, prvo vozom pa brodom.

Drugi svetski rat

Prvu avanturu koja nije ukljčivala osmehe, fotografisanje i slavlje, Zlatna boginja doživela je sa početkom Drugog svetskog rata.

U to vreme, Nika je bila u trezoru jedne rimske banke. Tadašnji predsednik Fudbalskog saveza Italije i potpredsednik FIFA Otorino Barazi smatrao je da bi bilo bolje skloniti je odatle kako i ona ne bi postala deo nečijeg ratnog plena. Imao je i plan o kome nije govorio nikome. U tajnosti je Zlatnu boginju uzeo iz banke i odneo je u svoj stan.

U poratnim godinama prisećao se da su mu nacisti i Musolinijeva policija više puta pretresali stan i tražili pehar, ali da im nikada nije palo na pamet da bi ona mogla da se krije u običnoj kartonskoj kutiji ispod njegovog kreveta.

Barazi je uspeo u svom naumu i sačuvao je fudbalsko blago. Boginju je poverio na čuvanje FIFA na prvom posle rata održanom Kongresu 25. jula 1946. u Luksemburgu.

Prva zamena

Otputovala je nakon toga Nika u Brazil, na četvrto po redu Prvenstvo sveta. I ponovo se na kraju družila sa Urugvajcima. Nemci su je osvojili 1954. godine na Svetskom prvenstvu odigranom u Švajcarskoj. Četiri godine posle toga pojavile su se prve sumnje u njenu autentoičnost.

Doneli su je Nemci iz Frankfurta u Švedsku 1958, tek da bi prilikom fotografisanja trofeja fotograf Džo Kojl primetio razliku. Tvrdio je Kojl da to nije isti trofej koji je svojim očima video i fotografisao pre četiri godine i da je ova nova Zlatna boginja pet centimetara viša u odnosu na onu prethodnu.

I upustio se u istragu nakon koje je tvrdio da to nije originalni trofej te da je uspeo da ustanovi da je prvorođena Nika nestala 1957. ili 1958. i da su Nemci svima podvalili kopiju. Svoje tvrdnje zasnivao je na činjenici da je postolje pehara drugačije.

Printscreen

Iz FIFA su sve njegove tvrdnje odbacili kao neistine, ali su potvrdili da je postolje zbog manjih oštećenja promenjeno. Kako Kojl nikada nije uspeo da nađe čvrste dokaze za svoje tvrdnje kao zvanična je ostala verzija koju je ispričala Svetska međunarodna federacija.

Burni „povratak kući“ i Nikina bliznakinja

Engleska je bila domaćin Prvenstva sveta 1966. I u svojoj želji da se istaknu i povratak fudbala kući učine što spektakularnijim i drugačijim nego ikada Englezi su poželeli da javno izlože Zlatnu boginju. Protivio se tome tadašnji predsednik FIFA Stenli Raus, ali kada su Englezi prihvatili njegove uslove da pehar bude osiguran na 30.000 funti i da bude pod dvadesetčetvoročasovnim nadzorom, Nika se našla u staklenoj vitrini Vestminsterske katedrale izložena pogledima znatiželjnika.

Za zaljubljenike u fudbal to je bila neverovatna prilika da izbliza vide najdragoceniji pehar u ovom sportu. Za Rausa je označilo otvaranje „vrata pakla“.

Po dogovoru, pored staklene kutije u kojoj je bila izložena Nika uvek su stajala po dvojica policajaca. A onda se dogodilo da je u jednoj „smeni straže“ Džordž Frenli morao da ode u toalet. Uz to je odlučio da usput povede i kolegu Frenka Hadsona pa da popiju i kafu. Ili čaj. Šta već piju Englezi u takvim sutuacijama?

A Nika je izneta kroz zadnja vrata kao da je neko samo to čekao.

Obimna istraga policiji je dala samo dva svedoka. I dve potpuno različite verzije priče o istom događaju. Ali, policija je zaključila da treba da traži samo jednog lopova.

Ne čekajući da policija sama reši problem jer je Svetsko prvenstvo počinjalo za tri meseca Fudbalska asocijacija je i sama krenula u akciju. Tadašnji generalni sekretar FA Denis Folous u tajnosti se za pomoć obratio čuvenom zlataru Džordžu Birdu i zamolio ga da napravi kopiju trofeja, ali od čistog zlata. Za ovaj plan pored zlatara koji je bio na zadatku, naručioca posla Birda znao je još samo predsednik FIFA. A znamo da je troje previše da bi tajna ostala sačuvana.

Dragi Džo…

A onda je, kao u nekom filmu, u stanu predsednika FA Džoa Mirsa zazvonio telefon. Glas sa druge strane žice predstavio se kao Džekson i zatražio je novac da bi vratio Zlatnu boginju.

„Dragi Džo, znam da imate mnogo briga zbog nestanka trofeja. Za mene, on je samo zlato. Dajte mi 15.000 funti i trofej će taksijem stići na vašu adresu. Ako se ne javite do četvrtka, najkasnije do petka, pretpoiću ga u zlatni novac“, rekao je Džekson. Naravno uz napomenu da policija ne sme da zna za upravo obavljeni razgovor.

Mirs je naravno rekao da će spremiti novac, ali nije izgleda potpuno shvatio deo sa upozorenjem da ne sme da kontaktira policiju koja je planirala da postavi zamku za lopova.

Sastanak je dogovoren. Mesto – Beatris park. Ali.. Policija je u kutiju stavila samo 500 funti. Ostalo su bile novine. I onda – nastavak filma niže produkcije. Lopov je naslutio da nešto nije u redu i dao se u bekstvo. Nakon kraće jurnjave automobilima Edvard Bičli kako se zvao glas iz telefona je uhapšen. Ali Nike u njegovom automobilu nije bilo.

Bičli je tvrdio da on nije lopov, te da je od čoveka koga zna po nadimku Motka dobio 500 funti samo da obavi posao. Rekao je nekadašnji pripadnik kraljevske vojske da je pehar bacio iz automobila dok je bežao od policije.

Nika je ležala negde u nekoj londonskoj ulici. Sama i odbačena. I nebezbednija nego ikada. Ali, filmska priča se nastavlja… Kadar se seli na dom Dejvida Koberta koji se upravo sprema da u šetnju povede svog psa Piklsa.

I ušetali su se oboje direktno na naslovne strane svih medija i stranice fudbalske istorije. Milijardu puta je prepričana priča kako je Pikls pronašao Zlatnu boginju. I to uz dodatni niz filmskih slučajnosti.

GuliverImage/UnitedArchives01029314

„Dok smo šetali iz automobila mi je mahnuo komšija i prišao sam da ga pozdravim. Piklsu je pažnju privukao paket umotan u novine baš pored prednjeg točka automobila. Podigao sam paket, razmotao novine i video ženu koja iznad glave drži disk na kome je pisalo Nemačka, Urugvaj, Brazil… Potrčao sam kući i vikao ženi – pronašao sam Svetski kup! Nije imala pojma o čemu pričam“, možda je i stotinu puta ispričao Kobert.

Gazda je dobio nagradu za poštenog nalazača u iznosu od 6.000 funti što bi sada bilo nešto više od 120.000. Pikls je bio opšta atrkcija, a dobio je i ulogu u filmu „Pas sa hladnim nosem“. Doživeo je i tužni filmski hepi-end. Ugušio se na ogrlici u pokušaju da uhvati mačku, a njegova ogrlica, gle čuda, čuva se u Nacionalnom fudbalskom muzeju u Mančesteru.

Predsednik FA Džo Mirs preminuo je od posledica angine koju je izazvao stres zbog krađe pehara. Bičli je proveo dve godine u zatvoru nakon što je osuđen za pokušaj iznude novca. Do kraja svog života 1969. godine tvrdio je da nije on ukrao Zlatnu boginju.

Nakon što su vratili Boginju, Englezi su (tada i nikada više) vratili i fudbal kući, a Niku su na četiri godine zaključali u sef banke.

Tajna o izradi kopije ostala je skrivena četiri godine, a na videlo je izašla 1970. kada je trebalo da Englezi pehar pred Mundijal u Brazilu vrate FIFA.

U Svetskoj kući fudbala bili su besni zbog ovog poduhvata FA i zahtevali su da kopija bude uništena. Englezi kao Englezi. Terali su svoje i kopiju su poklonili čoveku koji ju je i napravio – čuvenom zlataru Birdu.

Sve se tajne saznaju…

Već smo rekli da tajnu ne može da čuva više od dvoje ljudi. Tako je i misterija krađe male Nike konačno dobila epilog. Ali, morale su da prođu 52 godine i da se desi još jedan rasplet filmske B produkcije.

Novinar Dejli Mirora Tom Petifor objavio je vest da su Zlatnu boginju te 1966. ukrali sitni lokalni lopov Sidni Kaguljer i njegov brat Reg. Njegovo pisanje potvrdio je Greg Kaguljer, Regov sin.

Uz konstataciju da će do kraja života biti sin čoveka koji je ukrao Trofej Svetskog kupa, Greg je zapravo za krađu okrivio strica Sidnija. Istraga koju je sproveo Petifor potvrdila je Gregovu priču. A sve je počelo tako što su braća otišla da vide trofej.

„Kad su izašli, Sidni je rekao – Reg vidi šta imam! Reg je bio u katedrali kada je Sidni ukrao trofej i nije video kako se to dogodilo. Moj tata je poludeo kada je shvatio šta je Sidni uradio. Znali su da će morati da vrate trofej jer neće moći da ga prodaju“, ispričao je Greg Petiforu.

Ideja je bila da iznude novac u zamenu za trofej, ali su i od toga odustali kada je Bičli uhapšen. Petifor je svoja saznanja pretvorio u feljton „Ukradena pobeda“ koji je objavljivan u Miroru. Obavio je razgovore sa brojnim Sidnijevim prijateljima i svi su potvrdili istu priču. Sidni se, naime, više puta hvalio kako je on lično podigao trofej pre Bobija Mura.

„Uvek je uz sebe imao torbu sa svojim alatom. Pričao je da nije mogao da veruje da se trofej nalazi u običnoj kutiji sa jednim rezom i da nije bilo policije u blizini. Presekao je mali lanac i uzeo trofej. Nije verovao koliko je lak, stavio ga je u torbu i izašao iz katedrale“, prepričao je jedan od Sidnijevih prijatelja priču koju je čuo više puta.

Vratimo se na deo priče u kojoj smo rekli da je policija iz dve oprečne priče shvatila da traži jednog lopova. Tada je objavljen i crtež osobe za kojom se tragalo i ona je veoma ličila na Sidnija koji je postao svestan da mora da se reši Boginje. Zato je Niku dao Regu da je on odnese svojoj kući. On je pehar stavio u kola, ispod sedišta i krenuo. Naravno, prateći „scenario“ cele ove priče, zaustavila ga je policija koja je pretresla auto, ali nije pogledala ispod sedišta.

Printscreen

Sidni je u više navrata bio gost raznih zatvora. Čak 25 godina je proveo iza rešetaka. Nikada nije robijao za krađu veka. Preminuo je sa punih 78 godina, 2005. Porodica je familiju i prijatelje o njegovoj sahrani obavestila na specifičan način – pozivnicom za sahranu na kojoj je stajala slika Zlatne boginje. Na grob je položen i venac u obliku Trofeja Svetskog kupa. Greg je tako ispratio i svog oca 2012. godine.

(Nije) Vreme za zauvek

Prvak sveta je 1970. godine, treći put, postao Brazil. Prema pravilima ispisanim još uoči prvog šampionata sveta, reprezentacija koja tri puta postane planetarni šampion dobiće pehar u trajno vlasništvo. Došlo je vreme da se Nika zauvek nastani u Brazilu.

Ali, daleko od toga da je to zauvek donelo i mir maloj Niki. Uvereni da u njihovoj zemlji nikada ne može da se dogodi ono što se dogodilo u Engleskoj, Brazilci su Zlatnu boginju ponosno izložili u prostorijama fudbalskog saveza. Tvrdili su da u Brazilu i lopovi vole i poštuju fudbal toliko da im nikad ne bi palo na pamet da se drznu i ukradu je.

Naravno da to nije bilo tako. Saznali su to 20. decembra 1983. godine kada je Zlatna boginja ukradena. Policija je pokrenula istragu i prilično brzo sumnja je pala na Serđa Pereiru Ajresa. Zaključeno je da je Ajres angažovao dvojicu lopova da za njega obave posao – bivšeg policajca Franciska Riveru i dekoratera Hozea Lusa Vijeru. Oni su navodno tokom noći ušli u prostorije saveza, onesposobili stražara i ukrali fudbalsku svetinju.

Policija je do ovakvih zaključaka došla na osnovu informacija dobijenih od obijača sefova Antonija Sete koji je rekao da mu je Ajres nudio da učestvuje u ovoj pljački ali da je on to odbio jer je patriota, ali i zato što je njegov brat preminuo od srčanog udara koji je dobio od radosti kada je Brazil osvojio Svetsko prvenstvo.

Nakon što su trojica osumnjičenih uhapšena, isplivalo je i ime argentinskog trgovca zlatom Huana Karlosa Ernandeza koji je navodno finansirao ceo poduhvat. Trofej nikada nije pronađen, dokaza nije bilo, ali su svi ipak osuđeni na zatvorske kazne. Svi su uskoro iz zatvora i pobegli. Svako svojim putem i za svojom sudbinom.

Nikada nije dokazano da su zapravo baš oni ukrali pehar niti su potvrđene priče da je pretopljen u zlatne poluge. Taj deo priče zapravo i ima najmanje smisla jer Nika nije bila napravljena od zlata.

FIFA je, da ne bi ostala dužna Brazilu, naručila i izradila kopiju Zlatne boginje. Ona je napravljena od 1.8 kilograma čistog zlata i sklonjena u Nacionalnu banku Brazila.

Trofej koji ne postoji, ali ima dve kopije

Aukcijska kuća Sotbi objavila je 1997. godine da na prodaju stavlja Zlatnu boginju uz početnu cenu od 20.000 funti. Nedugo zatim i da je ona prodata za 250.000 funti anonimnom kupcu.

FIFA je objavila da je zapravo ona taj anonimni kupac:

„FIFA je odlučila da kupi trofej jer smo verovali da je reč o originalu. Ustanovljeno je da je reč o kopiji koja je izrađena u Engleskoj 1966. godine“, obajvila je tada Muđunarodna fudbalska federacija.

Reuters/Action Images

Saznalo se uskoro da je trofej na aukciju dala porodica zlatara koji je i izradio kopiju. Bird je od 1966. pa do smrti 1995. Nikinu bliznakinju čuvao u svom stanu, na polici iznad kamina. Iako su mu lopovi pljačkali stan više puta, nikada nisu ukrali Zlatnu boginju.

FIFA je trofej kupljen na ovoj aukciji na čuvanje poverila FA i ona je izložena u Nacionalnom fudbalskom muzeju.

Replika izrađena za Brazil, koja je godinama bila skrivena Nacionalnoj banci ove zemlje, u februaru 2016. stigla je u Cirih kako bi bila izložena u Muzeju FIFA. A pripreme za otvaranje Muzeja donele su priči o Zlatnoj boginji završno poglavlje. Sklanjajući razne kutije u podrumu, radnici su pronašli i kutiju sa pravim blagom – šestougaono originalno postolje Nike izrađene za prvo Prvenstvo sveta 1930. I tako je otkrivena još jedna tajna.

Nemci su između 1954. i 1958. oštetili postolje pehara i zamenili ga novim, osmogugaonim i za pet centimetara višim postoljem. U kutiji je, da razreši sve zabune i zaključi i potvrdi istragu fotografa Kojla, uz postolje stajala i sva dokumentacija o zameni i – račun.

Prava Zlatna boginja, originalna mala Nika je ko zna gde… Možda više ne postoji… Možda je postala plen nekog strastvenog kolekcionara… Jednostavno, kada je bilo najpotrebnije, nije bilo nikoga da je stavi u običnu kutiju i gurne pod krevet. Ili, možda više i ne postoji.

GuliverImage/0002055236

Zlatni globus

Kako je Zlatna boginja, uz sve ovo što ste već pročitali, dobila stalni dom u Brazilu, pristupilo se 1970. izradi njenog naslednika.

Za to je raspisan međunarodni konkurs na koji se odazvalo 53 umetnika iz 25 zemalja. U Cirihu je 5. aprila 1971. oformljena komisija na čije je čelo postavljen Stenli Raus koji je trebalo da oceni koji je rad najbolji. Svi pristigli predlozi su razmotreni i izabran je onaj koji je poslao vajar iz Milana, Silvio Gacinga. On je otišao korak dalje u odnosu na ostale umetnike pa je uz crtež komisiji poslao i minijaturni izrađeni pehar kako bi na figurici od gipsa i plastelina svi videli i sitne detalje. U januaru 1972. ozvaničeno je da će Gacingin predlog biti oživljen kao novi Trofej Svetskog kupa.

Ako je inspiracija za Zlatnu boginju bila Nika sa Samotrake, za Zlatni globus je umetnik bio inspirisan slikom sveta i sportiste uz želju da prikaže dinamiku pokreta, harmoniju i jedinstvo. Želeo je da se vidi ushićenje pobednika, sportskog heroja koji drži svet u rukama.

Nikin naslednik je visok 36.5 centimetara i težak 6.175 kilograma, od toga pet kilograma osamnaestokaratnog zlata i postilja visokog 13 centimetara koje sadrži dva sloja malahita. Unutrašnjost Zlatnog globusa je prazna. Kažu, da je popunjena trofej bi bio težak 70 kilograma.

Posebne mere obezbeđenja

Poučena iskustvima svih avantura koje su pratile život male Nike, FIFA je osmislila nova pravila za čuvanje trofeja namenjenog šampionu sveta.

Zlatni globus uglavnom boravi u Cirihu, u sefu jedne tamošnje banke. U godini kada se igra Svetsko prvenstvo, Zlatni globus proputuje ceo svet i uvek je izložen iza neprobojnog stakla. I nikada nije udaljen više od sat vremena vožnje od aerodroma.

GuliverImage/0002055221

Zlatni globus mogu da dodirnu samo oni koji su ga osvajali na terenu, predsednik FIFA, predsednici država i kraljevi i kraljice. Svi oni koji putuju sa Zlatnim globusom i pripremaju ga za izložbe u obavezi su da nose rukavice dok to čine. Teško je ne zapitati se da li je selektor Srbije Dragan Stojković „navukao“ neku lošu sreću kada je nedavno dao sebi slobodu da ovo pravilo prekrši pa se još time i pohvali u nekoliko navrata.

Zlatni globus niko neće dobiti u trajno vlasništvo bez obzira koliko puta se popne na krov fudbalskog sveta. Na samoj ceremoniji dodele pehara posle finala pobednici uvek dobijaju originalni pehar. Ali, kada prestanu da sevaju blicevi fotoaparata, kada se pogase kamere, on biva udobno smešten nazad u svoju kutiju i zaključan u svoj sef u Cirihu. Šampion kući nosi pozlaćenu repliku.

Manja neprijatnost

Da sudbina Zlatnog globusa ne bude potpuna uspavanka u odnosu na njegovu prethodnicu, pobrinuli su se Italijani 2006. godine.

Tada kapiten Azura, Fabio Kanavaro došao je na ideju da nakon dugog slavlja u noći pobede odnese trofej u krevet. Kakvo je slavlje bilo najbolje pokazuje činjenica da su pehar vratili sa oštećenjem na ploči na kojoj su ugravirana imena osvajača Mundijala.

GuliverImage/Jon Olav Nesvold

Šta posle 2038?

Ono što ga čini dodatno posebnim je ploča koja je dodata nakon Svetskog prvenstva 1994. i na kojoj su ugravirana imena pobednika. Ploča je smeštena na dno postolja i kada trofej stoji uspravno gravura se ne vidi. Ime pobednika piše se na jeziku osvajača uz godinu kada je titula osvojena. Počinje od ‘1974 Deutchland’ i tako do ‘2010 Spain’. Pošto se ploča menja u svakom ciklusu kako bi se imena osvajača prilagodila budućim pobednicima ta omaška je ispravljena.

Mesta nema neograničeno. Gacinga je predvideo da bude upisano 17 osvajača. Do sada ih je 12 i to znači da se Zlatni globus polako sprema u penziju, FIFA mu je spiralnim upisivanjem imena malo produžila „radni“ vek. Ali, poslednji put će ga neki srećni kapiten podići 2038. Za planetarnu smotru fudbala, gde god ona bude održana 2042. godine, dobićemo potpuno novi pehar.

Možda će i njega nazivati Zlatnom boginjom, baš kako to nepravedno čine i Zlatnom globusu već 52 godine.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare