Nikad nije osvojio Svetsko prvenstvo, niti je igrao u finalu (a bio je blizu!). Nije bio zvanično najbolji igrač, niti prvi strelac Mundijala. I po tim kriterijuma teško bi se našao u grupi velikana Svetskih prvenstava. Ali, po svim ostalim kriterijuma Dragoslav Šekularac zaslužuje da se nađe u tom odabranom društvu.
Popularnost koju je stekao igrajući fudbal i obožavanost među publikom, ravna je onoj koju su doživeli najpopularniji južnoamerički fudbaleri i oni u zemljama Južne Evrope gde je fudbal više od sporta i strasti.
Šeki je bio velika jugoslovenaska zvezda, a imao je sve uslove da postane i svetska zvezda, samo ne i slobodu da to ostvari. Danas se kao mit prepričava odluka jugoslovenskih vlasti da mu se ne dozvoli prelazak iz Crvene zvezde u Juventus iako mu je slavni klub iz Torina nudio bogatstvo u to vreme, jer “ko će zabavljati narod ako Šeki ode?”
A Šeki je i te kako znao da zabavlja narod i da uživa u igri. Neretko je to pokazao na fudbalskom terenu. Sreće da to doživi, imala je i publika na Svetskom prvenstvu.
U istoriji jugoslovenskog fudbala Mundijal 1962. u Čileu ostaće zapisan kao Svetsko prvenstvo na kome su Plavi bili najbliži ostvarenju sna – tituli prvaka sveta. Na kraju su osvojili tek četvrto mesto. Tek, jer su u polufinalu izgubili od Čehoslovaka iako su po svedočenju Šekularca i saigrača bili “duplo bolji od rivala”.
Istina, Jugoslaviji nisu davane velike šanse pred početak takmičenja, pogotovo ne posle startog poraza od Sovjetskog saveza 0:2. Međutim, prekretnicu je predstavljao drugi meč na turniru protiv dvostrukog prvaka sveta Urugvaja. Počelo je vođstvom protivnika, a onda je Šekularac uzeo stvari u svoje ruke, pardon – noge. Odigrao jednu od najboljih utakmica u karijeri i Jugoslavija je pobedila sa 3:1.
Svetska javnost bila je oduševljena, a pariski “Frans fudbal” napravio je presedan – za prikazanu igru mu je umesto maksimalne desetke dao ocenu – 11. Kao legenda se prenosi i kazivanje da su posle utakmice čak i poraženi fudbaleri Urugvaja napravili špalir i aplauzima ispratili Šekija sa terena.
“Frans fudbal” ga je na kraju izabrao u Idealan tim Svetskog prvenstva, bio je i među favoritima za Zlatnu loptu – za Igrača godine u Evropi – ali je na kraju završio tek kao četvrti zbog incidenta u Nišu kasnije te godine kada je udario sudiju Pavla Tumbasa i bio izbačen iz fudbala na godinu i po dana. Ali to je neka druga priča.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi ko će ostaviti komentar!