
Slabašan, suvonjav, upalih obraza i srednjeg rasta, težak svega šezdesetak kilograma, Huan Alberto Skijafino je van terena više ličio na čoveka koji se oporavlja od duge, iscrpljujuće bolesti nego na neumornog fudbalskog ratnika, pravog lava koji je stavljao na muke protivničke odbrane.
A, u dresu višestrukog urugvajskog šampiona Penjarola i državnog tima bio je upravo to – neumorna, brza, neuhvatljiva i lukava polutka, spreman da na svaki način prekine akciju rivala i povede kontranapad, koji bi često i sam završavao golom.
Rođen 1925. u Montevideu, već kao 21-godišnjak bio je nezamenljivi reprezentativac. Na prvom Mondijalu posle Drugog svetskog rata bio je među najzaslužnijima što je Urugvaj osvojio drugu titulu, pošto je utišao karnevalsku atmosferu na Marakani izjednačujućim pogotkom u odlučujućem susretu s Brazilom. Bio je to predivan lob udarac koji je iznenadio golmana karioka Barbosu.
Pobedonosni gol postigao je njegov klupski saigrač Alside Gigija. Marakana i ceo Brazil su tada plakali. I Urugvajci su plakali, ali od sreće.

Sa pet pogodaka Skijafino je bio drugi strelac turnira, iza Brazilca Ademira, a zanimljivo da je pre pogotka u finalu strelac bio samo u uvodnom meču protiv Bolivije, čiju je mrežu pogodio čak četiri puta.
U Urugvaju je dobio nadimak „El dios del fútbol“ – Bog fudbala. I danas ga Južnomerikanci smatraju najboljim fudbalerom ove zemlje i jednim od najvećih na svetu svih vremena.
Bio je među najboljima i na Svetskom prvenstvu u Švajcarskoj 1954. kad je Urugvaj bio četvrti, što je poslednji uspeh dvostrukog prvaka sveta, pre nego što će 2010. u Južnoj Africi generacija Forlana, Kavanija i Luisa Suareza ponovo biti četvrta na planeti.

Karijeru je nastavio u Italiji, igrajući za Milan i Romu. Mnogi su kasnije tvrdili da je dugo važio za najboljeg stranca koji je došao na Apeninsko poluostrvo.
Pošto mu je otac bio italijanskog porekla, uzeo je državljanstvo i posle 30 utakmica za Urugvaj odigrao još četiri za Azure.
Čitavu klupsku karijeru u rodnom Urugvaju, punih 11 godina, proveo je u Penjarolu, uz Nasional najvećem i najobožavanijem klubu u državi. Od 1954. se preselio u Italiju i još osam godina igrao u Seriji A, šest u dresu Milana i poslednje dve u timu Rome.
Kasnije se vratio u Urugvaj i bavio nekretninama. Umro je 2002. u 77. godini. Sahranjen je na Panteon de los Olimpikosu, groblju u Montevideu rezervisanom za urugvajske fudbalere koji su bili olimpijski šampioni 1924. i 1928. i svetski prvaci 1930. i 1950. godine.
Today in 2002 - Juan Alberto Schiaffino passed away
— Uruguay Football ENG (@UruguayFootENG) November 13, 2022
• 1950 World Cup 🏆
• 1954 World Cup semi-finalist
• @OficialCAP 🇺🇾 & @acmilan 🇮🇹 Legend
• IFFHS Uruguayan player of 20th Century pic.twitter.com/ba740oUek2



