
Svakome je "njegov" Mundijal najdraži. Problem je kad imate više "svojih" Svetskih prvenstava. Svaki vas vezuje za neki događaj ili uspomene koje ne možete da zaboravite. I ne želite.
Rođen sam dva-tri meseca pre Svetskog prvenstva 1966. godine. To je onaj turnir zbog koga se Englezi i danas busaju u grudi. Tada su na domaćem terenu na svom Vembliju osvojili prvu i jedinu titulu prvaka sveta. Bilo je to osmo Svetsko prvenstvo i zanimljivo, tek prvo igrano na engleskom govornom području. Naravno, ne sećam se ničega.
Ne sećam se na žalost ni Mundijala četiri godine kasnije u Meksiku gde je slavni Pele poslednji put plesao sa loptom pred svetskim auditorijumom, a Brazil osvojio treću planetarnu titulu i dobio u trajno vlasništvo čuveni pehar Žila Rimea, poznatiji kao Zlatna boginja (Nika).
Namerno to naglašavam jer vidim i čitam da pojedine mlađe kolege sadašnji zlatni globus pogrešno nazivaju Zlatna boginja.
Imao sam osam godina kad je Jugoslavija sa velikim ambicijama otišla u Zapadnu Nemačku i mogu da kažem da moja prva sećanja na fudbal datiraju iz tog perioda. Ali jedino pamtim gromoglasni smeh komšije dok je sa mojim ocem gledao kako naši reprezentativci postižu devet golova protiv Zaira, današnjeg DR Konga. Valjda mu je bilo smešno kako je Duško Bajević kao na treningu sa lakoćom punio mrežu afričke selekcije, a Džajić i Oblak iz slobodnih udaraca prodavali fore njihovom golmanu.

O ukazanoj prilici da otvorimo Mundijal sa svetskim prvacima Brazilcima, Kuletovoj šansi i Oblakovoj stativi, neispunjenim obećanjima Fudbalskog Saveza i nezadovoljstvu igrača, očekivanom porazu od Nemaca i fijasku protiv Poljaka i Šveđana, sve sam to čitao i slušao tek mnogo godina kasnije.
Argentina ‘78 je već druga priča. Tada sam uveliko bio dečak inficiran fudbalom. I igračima širom sveta koje sam zahvaljujući albumu i sličicama upoznao i pre nego što sam ih ugledao na TV ekranu.
Pamtim i neka neobična imena, Amor Jebali iz Tunisa, Vladislav Žmuda iz Poljske, Dik Naninga iz Holandije, Kurt Jara iz Austrije, Roberto Dinamit iz Brazila. Naravno, mnogi od njih se tako ne izgovaraju, ali nikoga od nas mališana to tada nije bilo briga. Klinački smo se smejali njihovim smešnim imenima.

Sećam se da sam u odsustvu jugoslovenskih fudbalera navijajao za Holandiju. U narandžastim dresovima i duge kose, bili su poput nekakvih osvetnika, strah i trepet za sve protivnike. Čak i za Brazilce. Ari Han, Džoni Rep, Johan Neskens, Robi Rensebrink, Rud Krol, braća Van de Kerkhof i ostale zvezde tulipana u odsustvu najvećeg među njima Johana Krojfa ponovo su bili favoriti za titulu kao ‘74. I opet ih je zaustavio domaćin.
Argentinu tada nisam doživljavao kao danas, svetsku silu. Bilo mi je veliko iznenađenje kako su redom dobijali protivnike. Kasnije sam čitao da tu i nisu uvek bila čista posla (Peru i golman Kiroga), ali heroj tog tima bez dileme bio je Mario Alberto Kempes. Izgledao je kao junak iz filmova. Zoro, Sandokan i njima slični. Kao da je direktno dojahao sa Pampasa i poput Gauča ušetao u fudbalsku arenu. Postoji mit o njegovim brkovima, odnosno da je suprotno Samsonu, koji je izgubio snagu kada je ostao bez duge kose, Kempes zablistao tek kada je obrijao prepoznatljive mustaše.

U grupnoj fazi, gde je igrao sa brkovima, na tri utakmice nije postigao nijedan gol. U nastavku takmičenja kad ih je obrijao – dao je čak šest! Uključujući i dva u finalu protiv mojih ljubimaca u dresovima boje pomorandže.
To Svetsko prvenstvo ’78 najviše pamtim upravo po tom finalu u Buenos Ajresu i kao sneg belom terenu prekrivenom papirićima i konfetama.

Ipak, omiljeni Mundijal mog detinjstva bio je i ostao onaj četiri godine kasnije u Španiji. Bez obzira na fijasko sjajnog Miljanovog tima predvođenog Pižonom Petrovićem, Papetom Sušićem, Zajecom, Šurjakom, golmanom Pantelićem…
Svetsko prvenstvo sam ispratio sa rođenom braćom kod tetke u Beočinu gde nas je tokom školskog raspusta njen sin i naš veliki brat Voja učio životnim lekcijama. Pod njegovim uticajem tog leta sam pored fudbala formirao i ukus za muziku. Mislim da je muzika generalno nepresušan izvor, ali i danas volim da slušam Rolingstonse, Bitlse, Džetro Tal, Boba Dilana, Roda Stjuarta i pre svih Fila Kolinsa i Džoa Kokera.
Takođe, mislim da i danas negde u malom mozgu imam arhivirane gotovo sve golove sa tog Svetskog prvenstva. I brojne kontroverze, od Sorensonovih penala za Španiju protiv Jugoslavije, preko sramne elimincije Alžira u režiji Nemaca i Austrijanaca, do teške povrede Patrika Batistona kada Toni Šumaher nije kažnjen ni žutim kartonom.

Pamtim naravno i Paola Rosija, laganog poput Petra Pana i njegovu surovu simultanku protiv još jednog meni omiljenog tima iz detinjstva – Zikovog Brazila. Mislim da je izuzev italijanskih tifoza svaki iskreni ljubitelj sporta tada tugovao zbog eliminacije fudbalskih čarobnjaka u žutim dresovima. Pomenuti Ziko, Sokrates, Falkao, Eder, Žunior, Oskar i Toninjo Serezo imaii su samo jednu manu – nisu marili za defanzivne zadatke. Što bi rekao Nele Karajlić iz Zabranjenog pušenja “ko igra za raju i zanemaruje taktiku…” To ih je preskupo koštalo.

Dugo smo kao klinci patili za tom generacijom karioka. I danas kad se povede priča o Svetskim prvenstvima, herojima i tragičarima, Brazilci iz ‘82 neizbežni su u ćaskanju i polemisanju.
Beli Pele, kako su nazivali Zika, bio je učesnik i četiri godine kasnije u Meksiku. Tamo je možda doživeo i veće razočaranje, promašio je ključni penal protiv Platinijeve Francuske u četvrtfinalu, ali to nije Mundijal mog detinjstva. Iako ga naravno najviše pamtim po vanzemaljcu Dijegu Maradoni. Tog leta ’86 služio sam vojsku u Varaždinu i uveliko ulazio u svet odraslih…














