Nekad vredi sići na zemlju

Orlovi 25. nov 20227:30 33 komentara
Vlahović
Starsport

Imaju stari treneri lepu filozofiju – ponekad poraz vredi više od pobede. Stari lafovi zanata, vispreni da realnost okrenu kako njima volja, nisu slučajno smislili, naoko jednostavnu i alibi, devizu. Klasičan primer obrade teme videli smo u četvrtak veče na Lusailu.

Od izveštača iz Dohe

Izgubila je Srbija od Brazila (0:2). Prilično lako i ubedljivo, bez udarca u okvir gola Južnoamerikanaca, mogla je mreža  Vanje Milinković Savića da bude do vrha napunjena. Pogotovo u poslednjih 25 minuta apsolutne dominacije Brazila.

Srbija – Brazil

Pričali su svedoci Mondijala u Italiji da Ivan Osim tada nije prihvatao priču o žrtvovanju utakmice sa Nemačkom, u svetlu nadolazećih, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kolumbije. Iako svestan da šest bodova u grupi garantuju osminu finala, imao je jednostavno pitanje, praktično odgovor:

„Kako ekipu da pripremam za poraz?“

Osimova Jugoslavija, svi znamo, dogurala je do četvrtfinala Mondijala u Italiji…

Neuporedive generacije, vremena i analogije, umeju često da odvedu na pogrešne zaključke. Paralela sa devedesetom, ipak, ima osnovu iz više razloga.

Najbitnijeg – 32 godina kasnije – oličenog u društvenim mrežama, kao fenomenu „tarabe za sve“… Prvi put ova generacija, vođena rukom Dragana Stojkovića, suočiće se sa glasnom kritikom internet javnosti. Po principu „nije bitno šta, već ko kaže“, logično bi bilo i da srpski reprezentativci izbrišu iz glave sva ta tumaranja mrežom „globalnog sela“ i sačuvaju sebe. Ipak…

Uči nas istoriji da nije sve tako lako. Momci su to, sa mnogo krivi i mesa.

Priznao je selektor da Srbija, u četvrtak veče, nije bila kakvu je očekivao i obećao. Ponosnu na sebe i fudbal. I tu bi valjalo da gradi zalog uspeha u preostalih 180, 270, 360, ili koliko već, mondijalskiih minuta. Poraz od Brazila stigao je na vreme, snagom relaksacije euforične javnosti, spremne da „orlove“ promoviše u mondijalske finaliste.

Guliver

Manje je bitno zbog čega je Srbija izgubila. Drugu stranu stola pritiska hrpa suštinski bitnih pitanja, sa osnovnom potkom – zašto „orlovi“ nisu bili onakvi, kakve je selektor očekivao da budu. Šta se desilo u drugom poluvremenu, zašto su tri beka igrala na desnoj strani, ko je ubedio selektora u priču da je zdrav, gde je nestao Sergej, zašto Gudeljova partija liči na lisabonsku, zašto je vezni red izgubio sigurnost odmah posle gola Brazila, da li u ovom timu, ipak, ima nezadovoljnih… Valjana objašnjenja doneće novi vetar optimizma u srpsku ekspediciju na obalama Persijskog zaliva.

Naša reprezentacija pobedu nad Brazilom čeka od 1934. Verovala je nacija da 2022. donosi istorijski obrt, tugaljivo ispratila razočaranje na Lusailu.

„Glave gore, glave gore, glave gore…“, horski su kazivali srpski reprezentativci napuštajući svlačionice najvećeg katarskog stadiona.

I dobro je da bije optimizam iz Tadića i saigrača posle poraza od Brazila. Brzo će Kamerun, potom i Švajcarska. Istorija se ponavlja i ko od učiteljice života nije upio znanje na vreme, teško da će spas i utehu pronaći u modernim tehnologijama.

Zna to odlično i Dragan Stojković, Nišlija, mangup i poslednji idol velikog fudbala. Na sreću, imao je koga da sasluša i nauči. Selektora očekuje najsloženiji zadatak u jeku druge godine mandata… I samo dva puta stoje pred njim – biće heroj, ili posle Ilije Petkovića i Radomira Antića još jedan mondijalski gubitnik?

Zato – glave gore! „Orlovi“, Srbija ostaje uz vas!

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare