Loženje ne sme stati!

Ozmondijal 25. nov 20228:3015 komentara
Sport klub

Kada gubiš 2:0 i moliš se da kraj što pre dođe, sve je jasno. Nadali smo se boljem utisku, potajno maštali i pred spavanje zamišljali senzaciju, ali umesto toga smo zadovoljni što nismo “popili” ubedljiviji poraz. A zašto smo zadovoljni? Jer nada, i te kako realna, još postoji: pa, svakako smo računali da su nam Kamerun i Švajcarcska ključni. Idemo dalje!

Ozmondijal:

Ovo što spomenuh, ovo maštanje kako dobijamo na Brazil na raznolike načine, raslo je kako se utakmica približavala. Kao što uvek biva i treba da biva u takvim prilikama, to je deo folklora.

Prvo okupljanje srpski navijači imali su od 14.30 u hotelu Hilton, ali tu nisam bio. Razlog divan – moj mundijalski debi, utakmica Švajcarske i Kameruna. Ima poetike u tome što je baš Kamerun igrao, jer kao dete sam scenu kako Rože Mila daje gol i igra kraj korner zastavice doživljavao kao nešto nedoživljivo i nedokučivo, meni daleko i nedostupno. A danas je Mila bio na terenu. Naježio sam se, priznajem.

Stadion Al Džanub – na kojem ćemo i mi igrati s Kamerunom – nalazi se bogu iza nogu, ali Katarci su prevoz besprekorno organizovali. Stadion je lep, a ponovo je bilo mnogo lažnih, lokalnih navijača u bojama i Švajcarske i Kameruna. Bilo je i nekoliko grupica simpatičnih Afrikanaca, ali ambijent na stadionu uglavnom je bio kamerni.

Morao je Kamerun na poluvremenu da vodi. Biće “tale of two halves”, prognozirao je moj buraz Miša buđenje Švice u drugom. Nisu se baš skroz rasanili, ali su dali rani gol i onda iskusno, namazano i lagano zadržali fizički i psihički posrnulog protivnika. Izuzetni su takmičari Švajcarci, nije ni čudo što su na tri od poslednja četiri svetska prošli u drugi krug…

Putešestvije kući je potrajalo, ali imali smo taman dovoljno vremena za brzinsku klopu pre nego što smo se uputili ka Lusailu, ka drugom okupljanju naših navijačana dugačkoj i s ukusom uređenoj promenadi koja vodi ka stadionu.

Bilo je svega – dobrog raspoloženja i smeha, zastava, pesama, optimizma i podizanja zajedničke energije pred odlazak na megdan Brazilcima. Na sat pred meč, pobeda je upisana, znate već kako to ide.

Sport klub

Lusail stadion je atraktivan i spolja i iznutra, skoro nisam bio tako impresioniran. Velelepno, što bi rekle starije kolege.

Za razliku od većine srpskih navijača, moja sestra Saška i ja bili smo smešteni na poslednjem, petom prstenu. Okruženi Brazilcima i Brazilcima po zadatku. “Ne brinite, navijamo za vas u stvari”, poručili su nam uz osmeh lokalci u dresovima Selesaa.

Slušati himnu u takvoj atmosferi i takvoj prilici posebno je emotivan doživljaj, u tom trenutku misliš da možeš sve, a ne mogu ni da zamislim kako je bilo onima dole.

Sport klub

Otrežnjenje je brzo stiglo. Videli ste sve – iako je realno bilo samo pitanje trenutka kada ćemo primiti gol, sve se nadaš da možemo da izdržimo ili da može da se desi neka iskra koja će da raspali preokret.

„Srbin!“ Upravo tim rečima mi se obratio Alžirac do mene kada sam uputio ka sudiji jednu od naših sočnih psovki. Morao sam da se nasmejem, iako mi tad do smeha nije bilo.

Mogli smo i pet da primimo lako, da nije bilo malo sreće i odličnog Vanje Milinković-Savića, a to uopšte ne bi valjalo u sistemu takmičenja u kojem je gol-razlika prvi kriterijum koji razdvaja timove sa istim brojem bodova.

Ovo je bio poraz koji se mogao očekivati, ali jesmo s pravom mislili da ćemo bolje izgledati. To  su uglavnom i ponavljali naši ljudi s kojima sam razgovarao posle meča, mada su neki bili toliko ubijeni u pojam da im ni do kakve priče nije bilo. Ipak, većinu ne napušta optimizam:

Malo je posranijih osećaja od onoga kada je dug povratak kući posle poraza. Katarci su, ponavljam, prevoz besprekorno organizovali, ali svejedno valja skoro 90 hiljada ljudi otpremiti sa stadiona. Zato smo imali „semafore“ na putu do metroa, a lokalci koji pokazuju gde je stanica već su postali hit među navijačima: „Ale, ale, ale, ale, metro – this way“, jedna je od melodija koju koriste.

I neprestano ponavljaju i pokazuju. Tako smo stajali u gužvetini, on je na megafon po stoti put izgovarao isto, da bi neko iz gomile izazvao opšti smeh: „Hej, a gde je metro?“

Pišem i slušam Brazilce kako slave, gori Doha, što kažu na društvenim mrežama, ali nema foto/video sad, ne ustaje mi se zbog njih…

Ništa, ljudi, imate dan za lizanje rana, a onda opet loženje, neće se taj Kamerun sâm pobediti.

Komentari

Vaš komentar