Nemoj, napušio sam se šiše, nisam pri sebi!

Ozmondijal 27. nov 20228:31 1 komentar
Sport klub

„Ja sam Tarik iz Saudijske Arabije. Saudijska Arabija je najveći izvoznik nafte. Nafta je meka muslimana“. To je Tarik ukucao u prevodioca i pokazao mi na ekranu tokom vožnje kući metroom, i ostavio me u čudu.

Dok je jedan meksički navijač pokušavao vikom da digne atmosferu u vagonu, Tarik i njegov drugar su nas pantomimom pitali odakle smo. „Iz Srbije“.

Uredno podšišan i sjajno belih zuba, dobronamerni Tarik nije odustao od pokušaja komunikacije uprkos tome što ga ništa nismo razumeli.

Onda je izvadio telefon i pokazao nam nekog tipa na jutjubu koji je snimao nekakav vlog po Srbiji. Bio je oduševljen svojim idejom, i meni je nabacio osmeh na lice iako smo posle divnog, ali napornog dana želeli samo malo da ćutimo na putu do kuće.

Potom mi je pokazao ekran i – oduševljen celom našom interakcijom – izvadio nešto badema i lešnika iz džepa, i stavio nam oboma u šaku.

Ne znam sa sigurnošću, ali u njegovom gestu osetio sam da je to običaj i da ne treba odbiti. I nismo. Putovanja su između ostalog i zato toliko obogaćujuća iskustva – kako bih igde i ikad naleteo na nekog poput Tarika, i gvirnuo u njegovu kulturu i poimanje sveta? Mundijal je carska stvar.

U metrou je narod izgleda bio posebno inspirisan. Moja sestra Saška (već ste pohvatali sve junake ovih blogova, ali ne šteti da ponovima) i ja smo se zaputili na Educational City stadion, na meč Saudijske Arabije i Poljske, a pesma je zaorila u našem vagonu. I to ne bilo kakva. Poljaci i Saudijci zajedno su pevali, udarali u neki bubanj, pa se naizemice čulo: Polska! Saudi!

Razumljivo, mnogo je više bilo Saudijaca, kojima je Doha praktično u dvorištu – oni jesu preuzeli glavnu reč, ali su ostali kolegijalni, te bi povremeno opet ubacivali „Polska!“

„Saudijska Arabija je najbolja na Mundijalu“, poručili su mi dvojica momaka na početku ankete. Nisu znali ko je bio prvak sveta 2010. godine i već sam se sekirao jer mi je nekoliko ortaka poslalo poruke tipa – šteluješ one ankete, nema šanse da niko ništa ne zna.

Mislio sam da nas čeka još jedan takav dan, ali usledila je fantastična serija: većina preostalih – od Poljaka Viteka, do Argentinaca, Saudijaca, Meksikanaca i Brazilaca, znali su ko je podigao pehar 2010. godine. Većina i ko je postigao odlučujući pogodak Holanđanima u finalu.

„Bolje da se ne sramotim“, poručila mi je jedna devojka kada sam pokušao da i nežniji pol uključim u kvizić.

Na tribinama – slično kao i za meč Irana i Velsa – pršti. Više Saudijaca, glasni su i ustaju sa sedišta i kod poluprilika. Svi, osim cara koji je sedeo iza mene, i uspeo da se okrene i prigovori mi što razgovaram sa tipom do mene. Napravio je gestikulaciju u stilu „smetate mi da gledam“. Ostao sam zabezeknut, nisam mogao ni da kažem bilo šta, samo sam ga ignorisao i nastavio dalje.

A tip do mene bio je iz Londona – po komentarima i znanju, ozbiljan fan fudbala. Do njega je bila devojka, poreklom iz Nigerije. „Izvini, ali ne mogu da navijam za vas u ponedeljak, navijam za sve afričke selekcije“. I ja, rekoh, osim kad igraju sa mojima.

„Samo se nadam da ću neki gol videti, umro sam od dosade na Engleska – SAD“.

Imao je šta da vidi: sadržajna utakmica i sreću koja, za razliku od meča s Argentinom, nije bila na strani Saudijaca. Bili su bolji tokom većeg dela prvog poluvremena, potom i promašili penal za izjednačenje kada su već naivno primili gol…

„Ništa, ništa!“, urlao je Poljak do nas kada je sudija posle pregleda snimka pokazao na belu tačku. I zaista, Ščensni je bio samo oruđe karme, takav penal morao se promašiti.

Kada je Levandovski iskoristio početničku grešku Al Malkija i doneo Poljskoj 2:0, veliki broj Saudijaca počeo je da napušta stadion.

„Toliko sam se nadao danas. Neću moći da spavam“, skrušeno je konstatovao jedan Saudijac u razgovoru sa nasmejanim i željnim priče Velšaninom.

„A mi Englezima možemo da damo gol samo ako budu imali pet Megvajera u odbrani“, smejao se, „Ali važno je da uživamo, u ove prve dve utakmice uopšte nismo uživali, a toliko dugo nas nije bilo na Mundijalu“.

Još ranije smo odlučili da kod kuće gledamo Argentinu i Meksiko – kolega Spale je na stadionu i zato je dobio nekoliko zasluženih psovki zavidljivog mene – ali nismo ni odmah hteli kući posle pobede Poljaka.

Svratili smo na Suk Vakif, gde je uvek živo, a dvojica Argentinaca su odmah podelili svoj sto sa nama, pa smo klopali neku kinesku hranu. Obično probam i jedem sve lokalno, ali ovo je bila samo prva pomoć, nisam jeo ništa još od baklava ranog jutra. Jadan ja, znam, ha-ha-ha.

Malo smo još prozujali i naišli na okupljanje hrvatskih navijača, koji očekuju pobedu nad Kanadom.

„Perišić… I dva gola Kramarića“, dobijao sam odgovor, dok se momak sa zastavom Srbije ubacivao: „Vlahogol, Mitrović“.

Reko’ da pitam još nekog od komšija, ali jedan momak nije bio voljan za priču: „Nemoj, napušio sam se šiše, nisam pri sebi“.

Pošteno. A pošteno bi bilo i da ja otvorim jedno pivce i da gledam Argentinu i Meksiko. Kum već šalje poruke da se nervira unapred oko svojih Gaučosa, ali na kraju je ipak mogao da odahne.

Samo da vas pitam za kraj: čime da se pohvalim Tariku ako ga sretnem ponovo?

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare