Mali Buda

Simon Bruty/Allsport/Getty Images

Ovo je stvarno "Mundijal mog detinjstva". Ono o Južnoj Africi 2010. sam morao da napišem da se "izduvam". Izaći će za nekoliko dana, ovo je bilo prvo na rasporedu :)

Nije bilo veće sreće u mom životu nego kad su mi mama i tata dozvolili da ostanem budan i gledam Zvezdu protiv Kolo Koloa u tri ujutru, a (skoro) celo Svetsko prvenstvo 1994. u Americi bilo je noću (po mom vremenu). Ali, tada sam već bio „veteran“, jer, kako propustiti Džordana uživo?

Većina iz moje generacije će vam reći da je to najbolje prvenstvo ikada, kao što će vam za 20 godina reći da je Katar najbolje prvenstvo ikada, ali stvarno, svaki meč na tom prvenstvu nosio je neku priču i specifičnu težinu. Bilo je iznenađenja, skandala, sjajnih i očajnih mečeva, ukratko, bilo je svega što treba da bude. Eskobar, Maradona, Kaniđa, Rumunija, Bugarska, Aleksej Lalas, držanje Brazilaca za ruku, Šveđani, Saudijska Arabija, Džej Lo…

Mogao bih tako „do sutra“ da nabrajam događaje sa tog prvenstva, ali onda ne bi bio blog nego knjiga, pa je izbor pao na „Božanski repić“. Odnosno, fudbalskog „Malog Budu“. Kako vam draže.

Allsport UK /Allsport

Italija kao Italija je prošla grupu tako što su svi imali po četiri boda i istu gol razliku, i oni i Norveška i Irska i Meksiko. Od Irske su poraženi 1-0 onim čuvenim golom Reja Hautona na stadionu Džajantsa pred, čini mi se, milion Iraca. Italijani su im preprodali karte i uživali trošeći pare u kafićima. Onda su pobedili Norvešku sa 1:0, pa odigrali 1:1 sa Meksikancima.

Na kraju, Meksiko je bio prvi zbog broja postignutih golova, Irska druga a Italija treća. Norveška je, nesrećna, ispala. Mislim da je to jedini put da se tako nešto desilo na Svetskim prvenstvima. Ne držite me za reč.

To je donelo Italiji meč sa Nigerijom u osmini finala. Nigerija je tada bila hit prvenstva, Džej Džej Okoča, Amunike, Rašidi Jekini, Samson Siasia i ostali… Italija kao Italija, gubili su do 89. minuta i ostali sa igračem manje isključenjem Zole, ali onda je na scenu stupio ON. Izjednačio je pred sam kraj, a onda pogodio i penal za pobedu u produžetku. Pobeda od 2:1.

U četvrtfinalu su usledili Španci. Italija kao Italija, držala je nerešeno do 88. minuta kada je sevnula kontra koju je završio, pogađate, Roberto Bađo.  Pobeda od 2:1. U polufinalu Bugari. Tu je Bađo rešio da nema šale, pa je golovima u 20. i 25. minutu brzo „zatvorio“ utakmicu i ubio svaku nadu komšijama da mogu do samog kraja prvenstva. Pobeda od 2:1.

U finalu, Brazil. Ne previše neočekivano, bilo je 0-0 i o svetskom šampionu su odlučivali penali. I koga briga što su promašili i Barezi i Masaro, garantujem da će vam 99% ljudi reći da je Roberto Bađo promašio odlučujući penal, jer to je snimak koji su svi puštali, to je vest koju su preneli svi mediji. Lopta koja leti iznad gola ostala je uz autogol nesrećnog Andresa Eskobara jedna od glavnih slika sa ovog prvenstva.

Ali, tu je tek početak priče o Robertu Bađu. Posle tog promašaja, želeo je da pobegne od pompe i novinara. Otišao je u argentinsku nedođiju da lovi, samo da bi dan kasnije shvatio da su ga i tu pronašli. Upitan na to da li je zaista iz frustracije pucao na paparace, rekao je: Dobar sam strelac. Da jesam, pogodio bih nekog.

Roberto Bađo je imao gnev cele Italije na sebi, ne samo zbog penala. Vatikan ga je krivio zato što je primio Budizam. Legenda kaže da mu je Papa jednom rekao „Ti si moj najveći izazov“. Budisti su ga krivili jer je išao da lovi patke u pampasima Argentine. Ni skoro 30 godina kasnije, gorčina nije prošla.

„Moja slika je slika neuspeha. Morali su da izaberu jednu. Ali, ja sam doveo Italiju do finala i onda uprskao stvar. Pretpostavljam da je to bila idealna priča. Da, i dalje sam ljut jer samo oni koji su dovoljno hrabri da izvedu penal, mogu da ga promaše“, rekao je Bađo u nedavnom intervjuu za FIFA.

Rođen je 18. februara 1968. u mestu Kaldonjo. Jedan od šestoro dece, počeo je da trenira fudbal sa devet godina u lokalnom klubu. Sa 13 godina je postigao šest golova na jednoj utakmici, kada su ga primetili skauti Vićence i kupili za astronomskih 300 funti. Njegov brat Edi Bađo odigrao je 85 mečeva u Seriji B.

Ben Radford, Getty Images Sport

Izazvao je Roberto i gnev Firence kada je otišao u Juventus. Da probam da objasnim koliko navijači Fiorentine mrze Juve, jednom sam se zadesio u Firenci sa zagriženim navijačem Juvea baš kada su igrali Inter – Juve, dok smo tražili bar i pitali gde možemo da gledamo utakmicu, svaki odgovor nam je bio: Koji Juve? Koju utakmicu? Kakvo je to pitanje?

Ono što je bilo sigurno je to da je Bađo suludo talentovan. Mogao je da predribla celu odbranu (kao, recimo, Čehoslovačku 1990), imao je dobar šut iz daljine i prekida, bio je munjevito brz i imao sjajan osećaj za prostor kada se krene u kontru, pa i da „proturi“ pas kada i ako treba. Da nije bio toliko dobar, ne bi ga toliko mrzeli.

Ni on često nije znao šta će sa sobom. Kada su ga predstavljali u Juventusu, odbio je da nosi šal, jer je ipak i dalje voleo Fiorentinu. U nekim trenucima, bio je u velikoj depresiji, kao kada je povredio koleno 1985. i morao da pauzira godinu dana. Da Fiorentina nije finansirala operaciju, to bi bio kraj njegove karijere. Ali, ko je tada brinuo o mentalnom i fizičkom stanju sportista. U mlađim kategorijama u Vićenci, već je razmišljao o tome da prekine jer je, kako kaže „Bilo jedno bolje levo krilo od njega“.

Allsport UK /Allsport

Roberto Bađo je bio jedan od retkih koji je posle Juvea mogao da pređe u Milan, pa posle u Inter i da ne izbiju neredi na ulicama u Italiji. Bio je jedini koji je nastupao za ovako zvučne klubove a da najbolje igra u sezonama kada je nosio dresove Bolonje i Breše. Iako ispresecan povredama, bio je više nego dobar za Seriju A do 37. godine. I bio je čovek od krvi i mesa, isto kao vi i ja.

Ukupno, odigrao je 450 mečeva u karijeri i postigao je 220 golova. Ako računamo i prijateljske, postigao je više od 300. Mogao je da igra i ofanzivnog veznog i na oba krila i „lažnu devetku“, jer on je bio „Božanski repić“, fudbaler, nevezano za poziciju. Za Italiju je odigrao 56 mečeva i postigao 27 golova. Ukupno je u karijeri osvojio dve Serije A, jedan UEFA kup jedan kup Italije i drugo i treće mesto na Svetskim prvenstvima sa reprezentacijom.

Spada među jednocifrenu grupu igrača koji su postigli više od 200 golova u Seriji A. Jedini je Italijan koji je postizao golove na tri Svetska prvenstva. Pele ga je lično uvrstio među 100 najboljih igrača 20. veka. Osvojio je zlatnu loptu i FIFA nagradu za najboljeg igrača sveta 1993. Prvi je igrač koji je uvršten u italijansku fudbalsku Kuću slavnih.

Roberto Bađo je jedan od onih sportista koji izazivaju nostalgiju i melanholiju jer takvih više nema. Uvek na ivici i uvek neuhvatljiv, evo recimo, kao sada, napisao sam ceo tekst i gledao gomile klipova da se prisetim njegovih majstorija, a osećam da nisam napisao ništa bitno i da ga nisam dolično predstavio. On je bio neko koga jednostavno niste mogli da prestanete da gledate. Ili ste ga mrzeli ili voleli, ali niste mogli da mu poreknete majstorstvo.

A najgore od svega je što je mogao još mnogo, mnogo više…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare