Znate ono kada kažu: „Otkad znam za sebe, pratim fudbal“? Koliko god pretenciozno i sada već otrcano zvučalo, stvarno je istina.
Kolko daleko sežu prve životne uspomene? Vikipedija kaže da se „amnezija detinjstva“ najčešće završava između drugog i četvrtog rođendana. Tako je i u mom slučaju – rekao bih da se sećam nekih epizoda u tim periodu.
I znate šta pamtim da sam radio? Igrao i gledao fudbal!
Igrao sam fudbal ispred zgrade (ako se to fudbalom može nazvati), igrao sam fudbal u hodniku stana (najčešće sa dedom), a gledao sam fudbal na televiziji u nedogled. Čim bih video zelenu pozadinu tokom šaltanja kanala, protestujući sam zahtevao da se ostavi fudbal.
A ipak, nikad se nisam ložio na fudbal kao na neke druge sportove. Tu izuzimam dvogodišnji period u srednjoj školi tokom kojeg sam prodao dušu đavolu u zamenu za uspeh u igri „Football Manager“. To je ipak neka druga priča.
Slušao sam priče ljudi koji su skupljali Panini albume sa sličicama za svako Svetsko prvenstvo još od sedamdesetih i mislio:
„Alal vera za entizijazam, ja takav stepen loženja nisam dostigao.“
Osim jednom.
Pred Mundijal u Francuskoj 1998. godine devetogodišnji ja sam poludeo. Upao sam u mod apsolutne ložnjave – kupovao sam Tempo čim bi izašao, iz njega uzimao i po sobi lepio postere, gledao sam televiziju besomučno nadajući se da će naleteti segment o fudbalu.
Sad kad razmislim, rekao bih da su me upecale dve utakmice sa baraža za plasman na taj turnir – reprezentacija Savezne republike Jugoslavije je u dvomeču sa Mađarskom pobedila ukupnim rezultatom 12:1, a Peđa Mijatović je dao sedam od tih 12 golova!
Zašto da ne budemo šampioni sveta onda, zar ne?!
Školska godina se bližila kraju, ja sam imao skoro devet godina i ništa nije predstavljalo prepreku istinskom užitku u svemu što Svetsko prvenstvo nudi. Neizbežan deo procesa bio je i famozni album.
Bio je to jedini album za Svetsko prvenstvo za koji sam aktivno skupljao sličice – to važi do danas. Slušao sam ljude kako govore o Paninijevim albumima misleći da sam i ja skupljao jedan od njih. Kakav amater.
Tek sam mnogo kasnije ukapirao da album koji sam ja skupljao nije bio proizvod legendarne italijanske kompanije. Ja sam skupljao album koji je pravila firma „Dajmond Pablišing“ (Diamond Publishing), takođe iz Italije. Tada je među decom jednostavno bio poznat kao „plavi album“.
Prisutan je na tržištu bio i Paninijev „beli album“, ali verujte mi da je među dečurlijom plavi album bio popularniji, makar u mom komšiluku.
I bio je super taj moj plavi album – sačuvao sam ga do danas. Dizajneri su ostavili mesto predviđeno da uredno upišete rezultate sa prvenstva, navedeni su bili rezultati iz kvalifikacija, statistike sa nekih prošlih prvenstava, a ukupni broj sličica bio je optimalan. Ja sam album koristio nemilice, o čemu svedoči i velika količina upotrebljenog selotejpa, koja i 24 godine kasnije drži album u jednom komadu.
Selotejp je previše uredno stavljen – sigurno to nisam radio sam. Međutim, ono što očigledno jesam uradio svojeručno, bilo je stavljanje urednog potpisa na prvu stranu. Nisam mogao da dopustim da dođe do konfuzije, pa da moj brižljivo sakupljani album dospe u ruke nekog drugog deteta, koje nema nikakve zasluge za trenutni izgled knjižice.
Možda malo glupo zvuči, ali bio sam ponosan na to kako mi album izgleda, a kada ga danas pogledam, shvatam i zašto – stvarno je to jedan kul album i lepa uspomena iz detinjstva. Beograd 1998. godine sigurno nije bio bezbrižno mesto – sećam se ratova koje sam vodio sa roditeljima kako bi mi kupili bar još jednu kesicu. Siguran sam da su oni više od bilo koga navijali da ja skupim čitav album, ali situacija je bila takva i sredstva za kupovinu kesica nisu bila neograničena.
Listajući ga, osećam zadovoljstvo i nostalgiju – veoma sam srećan što sam ga skupljao. Sa druge strane, krivo mi je što nisam krenuo u „projekat album“ na nekim drugim Mundijalima. Ko zna, možda mi je plavi album baš zbog toga i draži – jedini je koji imam.
Ipak, čitava pripovest o plavom albumu i danas za mene ima taj kiselo-gorki ukus – nisam ga popunio do kraja!
I aj’ što ga nisam popunio, nego su mi za kompletiranje nedostajale samo četiri proklete sličice. Toliko mi je duboko u sećanju ostao urezan taj neuspeh, da i danas bez razmišljanja znam koja mi četvorica fudbalera fale za popunjen album.
Kako je uopšte došlo do toga da dođem tako blizu ultimativnom cilju i onda zastanem? Najiskrenije, ne sećam se tačno – verovatno je u pitanju splet faktora, kao i obično. Valjda nisam mogao da dobijem u kesicama kobnu četvoricu, a mehanizmi pronalaženja retkih sličica nisu bili razvijeni kao danas – 24 godine kasnije. Nije bilo masovne menjaže na Terazijama, ili ja makar tada nisam imao pojma da se to događa, nisam znao gde bih mogao da naručim sličice… Takoreći, isrcpeo sam sve meni tada dostupne načine za dolazak u posed sličica. Verujte mi, menjao sam se kao lud sa drugom decom kada god bih otišao u školu.
Naposletku, verovatno je u prvi plan došla mana koja me izgleda prati od ranog detinjstva – odlučnost da nešto doguram do kraja.
Čisto zabave radi, baš da vidim šta se pre, tokom i posle Svetskog prvenstva u Franuskoj dogodilo sa „nepopunjenom četvorkom“.
Lionel Šarbonije
Golman Francuske je najmanje slavan igrač u ovom društvu, iako je bio daleko od anonimusa u to doba. Bio je treći čuvar mreže tima koji je osvojio titulu šampiona sveta – neprikosnoven na golu bio je Fabijan Bartez, ali da se nešto desilo tadašnjem prvotimcu Monaka, verovatno bi ga zamenio Bernar Lama.
Šarbonije je već tad bio iskusan igrač, prethodno je 11 sezona nosio dres Oksera pod vođstvom legendarnog Gija Rua. Samo četiri dana pošto je Francuska pobedila Brazil u finalu Mundijala, ozvaničio je saradnju sa Glazgov Rendžersima, gde je ostao tri godine. Penzionisao se 2002. godine kao igrač švajcarske Lozane.
Na kraju karijere upisao je samo jedan nastup za reprezentaciju, a čak 31 utakmicu nacionalnog tima presedeo je na klupi. Bio je i trener – uglavnom su to bili egzotični i ne naročito prestižni angažmani. Trenerski CV uključuje mladu reprezentaciju Tahitija i mesto tehničkog direktora selekcije Indonezije.
Kad razmislim, gre’ota je što nemam te četiri sličice, ali je baš posebna gre’ota što nisam skupio sve svetske prvake.
Makar sam Jugoslaviju kompletirao.
Tomas Helmer
Šest godina u Borusiji Dortmund, sedam u Bajernu, evropski prvak sa Nemačkom – ovaj štoper bio je jedna od centralnih figura nemačkog fudbala poslednje decenije dvadesetog veka.
Iako mu se kraj karijere bližio, Helmer je bio bitan član nemačkog tima tokom Mundijala u Francuskoj. Igrao je na utakmicama protiv Irana (grupna faza) i Meksika (osmina finala), ali je presedeo četvrtfinale, u kojem su tim Bertija Fogtsa eliminisali Hrvati, ali i utakmicu sa Jugoslavijom u grupnoj fazi.
Naravno, taj remi Jugoslavije i Nemačke 2:2, doživeo sam kao potpuni krah. Ne mari dete mnogo za činjenicu da ste osvojili bod protiv evropskog prvaka. Ispustili smo vođstvo od 2:0 koje su nam doneli Deki i Piksi – to je za mene bila katastrofa!
I danas pamtim – utakmica se igrala u ranom terminu (14.30), a ja sam posle nje bio pozvan na dečiji rođendan u Mekdonaldsu u tržnom centru Piramida. Toliko sam se bio rastužio posle Mihinog autogola i Birofovog pogotka glavom, da mi se nije ni išlo!
‘Alo! Detetu da se ne ide na rođendan u Meku?! Na kraju sam ipak otišao i dobio hepi mil.
A Helmer? Uprkos tome što je bio deo „Pancera“ na SP, nemački štoper je, baš kao i Šarbonije, ubrzo po završetku turnira završio karijeru. Takođe na relativno mala vrata.
Posle nastupa u Arminiji (84-86), BVB (86-92) i Bajernu (92-99), tokom kojih je upisao više od 400 nastupa u Bundesligi, Helmer je napustio domovinu. U sezoni 1999/2000. pio je kafu u premijerligašu Sanderlendu, a menadžer „Crnih mačaka“ Piter Rid slikovito je objasnio kako su Helmeru „noge otišle“.
Imao je Nemac kratku epizodu u Herti kao pozajmljen igrač, posle čega je završio karijeru. Za reprezentaciju Nemačke je tokom osam godina igrao 68 puta i dao pet golova.
Prošao je slično kao francuski golman – da li je u pitanju nekakvo „prokletstvo albuma“?!
Florin Radučoju
Samo trojica fudbalera u istoriji su beležili nastupe u svakoj od „liga petice“. Samo četvorica igrača nedostajali su mi da popunim album. U preseku dva skupa nalazi se legendarni rumunski napadač Florin Radučoju.
Špic iz Bukurešta do danas je jedno od najvećih imena u prilično bogatoj istoriji rumunskog fudbala. U karijeri koja je trajala od 1986. do 2004. godine igrao je za Dinamo iz Bukurešta (u dva navrata), Bari, Veronu, Brešu (u dva navrata), Milan (osvojio Skudeto!), Espanjol (u dva navrata), Vest Hem, Štutgart i Monako. Mašala!
U reprezentativnoj karijeri takođe je bio veoma uspešan, a igrao je na dva Mundijala – 1990. i 1994. godne. Bio je član tima 1994, kada je u čuvenoj utakmici na gigantskom Rouz Boulu Rumunija režirala prvorazrednu senzaciju i u osmini finala eliminisala Argentinu pobedom 3:2. Doduše, Florin je tu utakmicu presedeo na klupi dok su se u istoriju upisivali Hadži, Petresku, Belodedić, Dumitresku i ostali.
Međutim, postoji jedan problem. Radučoju nije igrao na Mundijalu u Francuskoj 1998! Poslednji meč u nacionalnim timu odigrao je na EP 1996. Izgleda da su se autori albuma prevarili kad su dugokosog ofanzivac uvrstili u sastav Rumunije.
Da li sam i Florinu „nepopunjavanjem“ doneo nesreću kao Lionelu i Tomasu? Teško je reći, karijera mu je već tad bila u poznoj fazi, ali daleko od toga da je posle Mundijala (na kojem nije ni učestvovao) Radučoju otišao sa radara. Imao je napadač dobrih sezona i nakon ovog turnira.
Dan-danas zvrji prazno mesto za sličicu, a Florin nije čak bio ni deo ekipe koja je izblajhala kosu posle prolaska grupe.
Blonde Romania World Cup 98 #hagi #popescu #romania #football #worldcup98 #france pic.twitter.com/qak6wGBWwM
— MotherSoccer (@MotherSoccerNL) February 5, 2019
Aljoša Asanović
Legendarni vezista splitskog Hajduka u Francuskoj je bio jedan od ključnih ljudi Ćire Blaževića u pohodu na monumentalni uspeh hrvatske reprezentacije – treće mesto na Svetskom prvenstvu.
Bio je starter u svakoj utakmici „Vatrenih“, zabeležio je tri asistencije, uključujući i onu za Šukerov gol u polufinalu protiv Francuske.
Osim tima sa Poljuda, igrao je Splićanin za Mec, Kan, Monpelje, Valjadolid, Derbi Kaunti i Napoli.
Zanimljiva je anegdota o situaciji koja je prethodila utakmici za treće mesto na Mundijalu. Zaboravio je Asanović kopačke u hotelu, pa je jedan policajac morao da krene na pola sata dugu vožnju motociklom kako bi stigao tik pred početak susreta i dostavio hrvatskom vezisti potrebnu obuću.
Šta se događalo posle Mundijala? Aljoša je proveo dve sezone u Panatinaikosu, a potom u smiraj karijere bio član bečke Austrije, Sidnej Junajteda i Toronto Kroacije, a 2002. godine se povukao u matičnom Hajduku. Šest godina je radio u stručnom štabu Slavena Bilića dok je bio selektor Hrvatske, a poslednji trenerski angažman Asanović je imao kao selektor Zambije.
Zabavio sam se pišući ovaj tekst i sećajući se tog vremena.
Baš kao i Vizer (Weezer), bend koji sam toliko gotivio, doduše nešto kasnije u mladosti, sada i ja mogu da kažem da imam „plavi album“ na koji sam i te kako ponosan.
I eto, sve se lepo spakovalo – ovaj plavi album pripada istoj eri kao i „moj“. Objavljen je samo četiri godine ranije – 1998. Doduše, ja sam ga često slušao nešto kasnije. Mislim da je prava muzička podloga za ovu temu.
Ako ste i vi skupljali plavi album 1994. godine, podelite vaše utiske sa nama u komentarima i na društvenim mrežama.
Nikola Novaković (@nikolanvkvc)