Istorija EL: Kraj jedne ere, YUG – ITA 6:5

Nezaboravno 27. feb 202310:00 2 komentara
KK Partizan prvak Evrope 1992
KK Partizan NIS

Za 11 sezona (1981-1992) sve titule osvojili jugoslovenski i italijanski klubovi, a posle toga samo dva puta trofej odlazio u Italiju (oba puta Virtus), na šta su uticali pad italijanske ekonomije, raspad Jugoslavije, otvaranje NBA za strance, Bosmanovo pravilo…

Povezane vesti

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, italijanska i jugoslovenska košarkaška liga bile su najbolje u Evropi, a ta era krunisana je sa 11 uzastopnih sezona (1981-1992) u kojima su samo klubovi iz ovih zemalja osvajali Kup šampiona (Evroligu): šest titula otišlo je u Jugoslaviju, a pet u Italiju.

Finala su izgledala ovako – Keln 1982: Skvib (Kantu) – Makabi 86:80; Grenobl 1983: Ford (Kantu) – Bili (Milano) 69:68; Ženeva 1984: Banko Roma – Barselona 79:73; Pirej 1985: Cibona – Real 87:78; Budimpešta 1986: Cibona – Žalgiris 94:82; Lozana 1987: Trejser (Milano) – Makabi 71:69, Gent 1988: Filips (Milano) – Makabi 90:84; Minhen 1989: Jugoplastika – Makabi 75:69; Saragosa 1990: Jugoplastika – Barselona 72:67; Pariz 1991: Pop 84 (Split) – Barselona 70:65; Istanbul 1992: Partizan – Huventud 71:70.

Posle toga nijedan klub s prostora Jugoslavije nije podigao trofej, dok je iz Italije to pošlo za rukom samo Virtusu iz Bolonje (1998, 2001)! Šta je dovelo do tako krupnih promena?

Na to su, pre svega, uticale četiri stvari: ekonomska kriza u Italiji, raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, otvaranje NBA lige za strance i Bosmanovo pravilo.

Tim DeFrisco /Allsport

Dok je važilo pravilo o najviše dva stranca u timu, u italijanskim klubovima ta dva mesta bila su rezervisana za proverene američke igrače. Tako su u ovom periodu, o kojem pričamo (1982-92), za evropske klupske prvake iz Italije igrali i nekadašnji šampioni NBA. Kantu je do dve uzastopne titule stigao sa četiri Amerikanca, u prvoj sezoni (1981/2) to su bili Si-Džej Kjupek (zamena za Džabara u Lejkersima) i Brus Flauers (između Kantua i Rima sezonu proveo u Klivlendu); a u drugoj (1982/83) – Džim Bruer (došao uoči te sezone kao prvak NBA s Lejkersima) i Valas Brajant (posle Kantua igrao za tri NBA kluba). Normalno, takvi uspesi bili su nemogući bez dobrih domaćih igrača, a Kantu je tada imao Pjer-Luiđija Marcoratija i Antonela Rivu.

Leri Rajt, šampion NBA sa Vašington Buletsima, vodio je Banko Romu do evropske titule 1984, dok je Bob Makadu – verovatno najbolji stranac ikada na evropskoj sceni – sa ekipom iz Milana osvojio dve titule (1987, 1988), prvu u tandemu sa Kenom Barlouom, drugu sa Rikijem Braunom. Makadu je stigao u svojoj 35. godini, na poziv trenera Dana Pitersona, kao dvostruki šampion NBA sa Lejkersima i MVP NBA (1975).

Za razliku od italijanskih klubova, jugoslavenski su u to vreme igrali bez stranaca, izuzev jednog – Ejvija Lestera, koji je sa ekipom Popa 84 (Jugoplastika) osvojio trofej 1991.

Osamdesetih godina polako je pucalo jedno „zlatno” pravilo u Prvenstvu Jugoslavije, po kojem igrači nisu mogli u inostranstvo pre navršenih 28 godina. Kad je Dražen Petrović sa nepuna 24 leta nekako uspeo da iz Cibone pređe u Real, 1988. godine, to je bio dobar znak i za ostale košarkaše u ligi nabijenoj talentom. U to vreme je i NBA otvarala vrata strancima, posle istorijskog dogovora komesara NBA Dejvida Šterna i generalnog sekretara FIBA Bore Stankovića, pa su 1989. u najbolju ligu sveta otišli Vlade Divac (u svojoj 22. godini, Lejkersi) i Dražen Petrović (Portland), kao i dva člana sovjetske reprezentacije, Aleksandar Volkov (Atlanta) i Šarunas Marčuljonis (Golden Stejt).

U Italiji je, 1989. godine, akumulirani državni dug premašio godišnji BDP, kompanija „Filips”, koja je do 1993. bila naslovni sponzor kluba iz Milana, zabeležila je 1990. rekordan dug u holandskoj privredi (više od dve milijarde dolara), a godina u kojoj se Partizan popeo na tron (1992) nazvana je „godinom velike ekonomske krize” u Italiji. Posle raspada SFR Jugoslavije i sankcija koje je Savet bezbednosti UN uveo SR Jugoslaviji (1992-95), sve ono najbolje iz lige otišlo je u inostranstvo. I onda je, kao vrhunac svega, stiglo Bosmanovo pravilo, nazvano po belgijskom fudbaleru Žan-Marku Bosmanu.

Odlukom Evropskog suda, krajem 1995, sportistima je data ista sloboda kretanja kao i ostalim profesionalcima u Evropskoj uniji, ali i mogućnost da po isteku ugovora napuštaju klubove bez odštete. To se i danas smatra jednom od najrevolicionarnijih odluka za izgled modernog fudbala, međutim, snažan efekat je imala i na košarku u kojoj su stranci okupirali sve nacionalne šampionate, a domaći igrači postali statisti.

Povezane vesti

Bosman je i sam vrlo brzo ostao bez prebijene pare, učinivši svojom borbom na sudu veliku uslugu bogatim klubovima koji su iskoristili nove propise da još više očerupaju siromašne.

Poslednjih sezona u kojima su timovi mogli da igraju s najviše dva strana košarkaša, Majkl Jang i Jure Zdovc su vodili Limož do evropske krune 1993, zatim Korni Tompson ekipu Huventuda (1994) koja je naspram sebe imala Olimpijakos sa Žarkom Paspaljem i Rojem Tarplijem i još dvojicom stranaca sa grčkim pasošima (Dragan Tarlać, Milan Tomić) jer su u Grčkoj u to vreme i šakom i kapom delili državljanstvo igračima s teritorije Jugoslavije. Zatim je Real (1995), sa Arvidasom Sabonisom i Džoom Arlaukasom bio bolji od Olimpijakosa sa Edijem Džonsonom i Aleksandrom Volkovom (ali i Tarlaćem, F. Nakićem i Tomićem); Panatinaikos (1996) sa Dominikom Vilkinsom i Stojkom Vrankovićem odneo je pobedu protiv Barselone sa Denom Gadfridom i Arturasom Karnišovasom; dok je Olimpijakos (1997) imao Dejvida Riversa i Kristijana Velpa kada je osvojio svoj prvi trofej, savladavši u finalu Barselonu sa Aleksandrom Đorđevićem i Karnišovasom.

Predrag Danilović, Karlton Majers
Guliver Image

I onda je proradio „Bosman”, pa su u finalu 1998, između Kindera iz Bolonje (danas Virtus) i AEK-a, čak devet od deset igrača u prvim petorkama bili stranci: Rigodo (Francuska), Danilović (Jugoslavija), Skonokini (Argentina), Savić (Jugoslavija) i Nesterović (Slovenija) protiv Koldebele (Italija), Prelevića (Jugoslavija), Andersona (SAD), Aleksandera (SAD) i Cakalidisa (Grčka).

Te godine, Real je u fudbalu, golom Predraga Mijatovića, savladao Juventus (1:0) i osvojio svoju prvu (ukupno sedmu) evropsku titulu posle 32 godine. U tom finalu u Amsterdamu igrao je sa devetoricom stranaca (Mijatović, Šuker, R. Karlos, Redondo, Sedorf, Panuči, Ilgner, Savio, Karembe), a samo tri godine pre toga, trojica su bila maksimum.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare