Istorija EL: Ni Baća nije pomogao Kići i Praji

Nezaboravno 13. feb 202310:49 7 komentara
KK Partizan/dokumentacija R. Vasović

Partizan 1971. ispao iz najvišeg ranga, od 1976. do 1981. tri puta igrao u Kupu šampiona, ali nije uspeo da osvoji trofej, iako je na papiru imao najbolji tandem u Evropi. Da li je sujeta otupela snagu tima… Šta je o tome nekada govorio Dušan Ivković, a šta danas Miodrag Marić i Ratomir Vasović…

Povezane vesti

Partizan je u osam sezona, od 1972. do 1980, imao na papiru najjači tandem u evropskoj košarci Dragan Kićanović – Dražen Dalipagić, ali nije uspeo da postane evropski prvak. U to vreme crno-beli su samo dva puta bili državni šampioni (1976, 1979), a treća titula (1981) osvojena je bez Dalipagića (otišao u Veneciju) koji se po završetku te sezone vratio i zajedno sa Zoranom Slavnićem (došao iz Šibenke) predvodio ekipu u Kupu šampiona (1981/82), dok je Kićanović karijeru nastavio u Italiji (Skavolini).
Da li je surevnjivost na relaciji Kićanović – Dalipagić otupela snagu Partizana, kako neki smatraju? Ako je to istina, kako je onda moguće da su njih dvojica u isto vreme, u reprezentaciji, mleli sve pred sobom? Evropske titule 1973, 1975, 1977, svetsko zlato 1978, olimpijsko 1980, dve srebrne medalje – svetska 1974. i olimpijska 1976; evropska bronza 1979.

-Imao sam sreću da sam tada trenirao dva najbolja svetska igrača mimo NBA lige, ali na žalost, s njima nismo uspeli da osvojimo titulu prvaka Evrope – govorio je pre dve godine trener Dušan Ivković, sa kojim je Partizan osvojio svoju prvu triplu krunu (1978/79): prvenstvo, kup, evropski Kup Koraća. – Kompletan Partizan, kompletna javnost, uvek su potencirali pitanje ko je bolji od njih dvojice, a oni su bili tako različiti. Napravljen je rivalitet ne samo između njih već i između njihovih pristalica, tako da su se i ljudi iz uprave kluba delili na kićince i prajince (Praja – nadimak Dalipagića, prim.aut). To ipak nije uticalo na njihov razvoj, već ih je teralo da igraju sve bolje i osvajaju timska i individualna priznanja.

Temelje tog tima postavio je Ranko Žeravica (trener 1967-74, 1976-78). Između dva njegova mandata (dok je radio u Barseloni) ekipu je vodio Borislav Reba Ćorković (1974-76), a zatim je na klupu seo Dušan Ivković (1978-80). Klub je imao sreću da se u ono vreme Druga liga igrala preko leta, tako da je imao kontinuitet u najvišem rangu iako je iz njega ispao 1971. Tada su povučeni ključni potezi za svetlu budućnost kluba: iz Mostara je doveden Dalipagić (1971), iako je bio na korak od Jugoplastike, a iz Čačka je stigao Kićanović (1972). Posle Olimpijskih igara u Minhenu 1972, Žeravica je prestao da bude selektor i posvetio se samo Partizanu (u njemu se pitao za sve i u sezonama kad su B. Rajačić i R. Radović bili na klupi, 1967-71, ali nije smeo da se vodi u zapisniku kao trener, jer je bio u reprezentaciji).

KK Partizan/dokumentacija R. Vasović

Starosedeocima, Zečeviću, Beravsu, Farčiću i Latifiću, priključeni su i Kerkez (stigao 1971), Todorić (1972), Marić (1974), kasnije i B. Petrović (1976), Savović, A. Pešić (1977)… Jedan od najcenjenijih i najiskusnijih bekova u ligi, reprezentativac Čermak, otišao je u Holandiju (1973), prioritet je bilo podmlađivanje tima…

-Ušao sam u taj tim u sezoni kada je osvojena prva titula, 1975-76, kada smo već imali dva najbolja igrača u zemlji, Kićanovića i Dalipagića – kaže Miodrag Marić, velikan crno-belih, u kojima je proveo 12 sezona (1974-86) i postao treći najbolji strelac u njihovoj istoriji. – Opredelio sam se za Partizan jer u to vreme nije imao centra. Sa 18 godina bio sam ubedljivo najmlađi. Onda se vratio Ranko (1976) i ostao dve sezone. Tada je stigao i Bač Tejlor, prvi stranac u srpskoj košarci. Imali smo i njega i Kićanovića i Dalipagića, ali smo – na žalost – ispali već u prvom krugu. U Hali sportova iznenadila nas je Zbrojovka iz Brna, sa sjajnim Kamilom Brabenecom koji je u to vreme bio jedan od najboljih strelaca u Evropi.

Američki centar Bač Tejlor je došao u Partizan kao pojačanje za debi ekipe u Kupu šampiona (1976/77) i postao tek drugi stranac u istoriji jugoslovenske košarke (Dag Ričards je, na poziv Krešimira Ćosića, igrao za Zadar u sezoni 1974/75). Obojica su imala pravo samo da igraju evropske utakmice. Partizanova publika je do tada navijala „Kića, Praja – pobeda do kraja”, a kad je došao kiks na evropskoj sceni, onda je pesma bila „Kića, Praja, Baća – ko to sve plaća” (Bač je dobio nadimak Baća).

Partizan je neslavno prošao u svom prvom pojavljivanju u najboljem klupskom takmičenju u Evropi. Neočekivani poraz u Beogradu od Zbrojovke (96:85) koštao ga je prvog mesta u četvrtfinalnoj grupi, tako da se nije probio u završnu rundu (najboljih šest ekipa). Tejlor se vratio u Ameriku posle samo dve utakmice.

Jugoplastika je bila državni prvak 1977, Bosna 1978, tako da su crno-beli novu šansu u Kupu šampiona imali u sezoni 1979/80. U drugom pokušaju uspeli su, kao prvi, da uđu u polufinalnu grupu, ali su u njoj završili na poslednjem, šestom mestu, iza Makabija, Reala, Bosne, Sinudina (Virtusa) i Našue (Real u finalu bolji od Makabija).

-Posle Svetskog prvenstva u Manili 1978, Praja je otišao na odsluženje vojnog roka, tako da u narednoj sezoni nismo mogli da računamo na njega. Kićanović je vodio ekipu do dva domaća trofeja i evropskog Kupa Koraća. Kad se Praja vratio, kad je trebalo da krenemo na titulu prvaka Evrope, onda je Kića otišao u vojsku. Kao da je hteo da dokaže da Partizan bez njega – a sa Prajom – ne može da ponovi takve rezultate. Povrh toga, Praju je cele te sezone mučila povreda sa priprema za Mediteranske igre u Splitu 1979.

KK Partizan/dokumentacija R. Vasović

Marić smatra da je u ono vreme postojala mala razlika u kvalitetu između Kupa šampiona i Kupa Koraća u kojem je Partizan osvojio dva uzastopna trofeja (1978, 1979). A što se tiče odnosa između Kićanovića i Dalipagića, kaže:

-Tu nije bilo javne svađe, ali se tu nešto slutilo… To je postojalo u njihovim glavama. Kad u istom klubu imate dva najbolja igrača na svetu, mimo NBA lige, logično je da radi sujeta. Svako je sam odlučivao kad je hteo da služi vojsku. I danas se vodi polemika ko je bolji od njih dvojice, a u Manili 1978. bili su prvi i drugi na svetu…

Kad je osvojena treća titula nacionalnog prvaka za pet godina, 1981, delovalo je da će na evropskoj sceni biti treća sreća. Međutim, opet je nedostajalo nešto… Kićanović je otišao u inostranstvo, ali je zato tu bio Slavnić, uz nekolicinu igrača koji su stasali.

-Imali smo odličan tim, odlično smo igrali, imali smo lepu šansu da ponovimo uspeh Bosne iz 1979. Plasmana u finale koštala su nas dva kiksa kod kuće, protiv Makabija i Kantua – ističe Marić.

Crno-beli su se lako plasirali u završnu, polufinalnu grupu (šest ekipa) u kojoj je, prema tadašnjim pravilima, svako igrao sa svakim dva puta, kod kuće i na strani, a posle deset kola prva dva na tabeli ulazila su u finale. Beograđani su na kraju bili treći (skor 6-4) iza Makabija (9-1) i Skviba (7-3) iz Kantua koji je te sezone podigao svoj prvi pehar. Posle poraza od Skviba u drugom kolu, u gostima (90:74), bilo je jasno da će za plasman u finale biti neophodna barem jedna pobeda protiv Makabija i da se onda italijanski tim savlada sa više od 16 poena razlike. Međutim, prvo je izraelska ekipa pobedila u Beogradu (84:83), pa je Partizan savladao Italijane kod kuće sa 15 poena (104:89) i onda je usledio novi tesan poraz u Tel Avivu (88:86).

-Imali smo u Beogradu sjajnu atmosferu protiv Makabija, ali smo u samom finišu glupo izgubili loptu. Olsi Peri je dao neki čudan poluhorog i doneo im pobedu. I protiv Kantua smo loše organizovali poslednji napad. Trebalo je samo da čuvamo loptu, ali nismo je sačuvali. Kaznio nas je prosečni igrač Inoćentin. To mi ostaje najveći žal u karijeri, jer sam osećao da možemo da odemo do kraja. Utoliko mi je žalije što sam te mečeve igrao sjajno. Pamtim da mi je uvaženi novinar Šotra posle utakmice sa Makabijem rekao da je već video moje ime u naslovu… – kaže Marić koji je na tom meču bio najefikasniji (21, Dalipagić 20), i podseća da je u to vreme sistem takmičenja bio takav da je svaki nacionalni prvak u Evropi imao priliku da bude evropski šampion.

Na pitanje zašto Partizan u eri Kićanovića i Dalipagića nije stigao da vrha Evrope, odgovara danas i kondicioni trener ekipe (1978-80), profesor Ratomir Vasović:

– Za titulu prvaka Evrope nedostajao nam je klasičan plejmejker. Kića nije mogao sam da pokrije obe bekovske pozicije, zbog toga je bio preopterećen. Sa tipičnim organizatorom igre, razigrao bi se ceo tim, čak bi i Kića i Praja bili još efikasniji. U tom slučaju Kića ne bi bio taj koji bi hranio i Praju i sebe. Što se tiče atmosfere u klubu, ona je bila dobra. I radna atmosfera je bila na odličnom nivou. Igrači su bili fizički dobro pripremljeni, s nekima od njih sam radio i u klubu i u reprezentaciji.

Sponzor specijala Evroliga 22-23 – www.soccerbet.rs

Soccerbet kladionica, Sokerbet kladionica
Promo

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare