Biografija velikana: Bio je sve u košarci

Euroleague 20. mar 202012:57 > 12:58
FOTO: KSS

Počasni predsednik Košarkaškog saveza Srbije i počasni generalni sekretar Svetske košarkaške federacije (FIBA) Borislav Stanković preminuo je u Beogradu u 95. godini.

Košarka je ostala bez jednog od svojih najvećih vizionara, čoveka koji ju je zadužio kao malo ko posle njenog tvorca Džejmsa Nejsmita. I nije slučajno da je Bora Stanković primljen u Nejsmitovu „Kuću slavnih“ u Springfildu upravo na stoti rođendan košarke (1991), kada mu je i na taj način odato priznanje za sve što je do tada učinio za košarku. Ako bi u ovom trenutku u dve reči trebalo opisati Boru Stankovića, možda bi najprikladnije bilo citirati bivšeg predsednika FIBA Džordž Kilijana koji ga je nazvao – „Mister Basketball” – zato što „košarka za svoj rast i razvoj najviše duguje njemu!”

Rođen je 9. jula 1925. u Bihaću, gde je živeo do treće godine, a onda se s roditeljima preselio u Novi Sad, zbog njihovog zaposlenja. Iako postoji razlika u jednom slovu, ime je dobio po jednom od najznačajnijih predstavnika srpskog realizma, piscu Koštane i Nečiste krvi Borisavu Stankoviću. Njegova majka Marija Soudil, pravnica iz uspešne porodice iz Brna (Moravska), živela je u Bihaću (tada pod Austrougarskom monarhijom) posle emigracije svog oca. Budućeg supruga Vasilija Stankovića, advokata iz Novog Sada, upoznala je dok su studirali u Zagrebu. Tu se i rodila ljubav među njima.

Prvi sport mu je bio tenis, u kojem je kao srednjoškolac u Novom Sadu stigao do polufinala državnog prvenstva u tom uzrastu. Tenisom je nastavio da se bavi rekreativno sve dok su ga noge služile ne zaboravljajući da na mnoga putovanja širom sveta ponese i teniski pribor. Da nije bilo Drugog svetskog rata, verovatno bi imao uspeha i u seniorskoj konkurenciji. Pod okupacijom je silom prilika prešao na stoni tenis i bio prvak Beograda 1943. i 1946.

Za vreme okupacije prvi put je video košarku, na Tašmajdanu, kada mu je bilo 17 godina. Tada se upoznao sa ostalim pionirima košarke u Srbiji i Jugoslaviji, među kojima su najznačajniji bili Nebojša Popović, Aleksandar Nikolić i Radomir Šaper. Sa njima je decenijama činio „veliku četvorku” jugoslovenske i svetske košarke pomerajući granice u ovom sportu na raznim meridijanima.

KSS

Bio je sve u košarci. Igrao je za prvu, najtrofejniju generaciju Crvene zvezde (1946–48) i sa njom osvojio tri prvenstva, zatim za Železničar (1949–50) i Partizan (1950–53). Sa državnim timom je učestvovao na Prvom svetskom prvenstvu 1950. u Buenos Airesu i na Evropskom šampionatu u Moskvi 1953. Kao trener OKK Beograda (1953–65) osvojio je tri prvenstva, tri puta stizao do polufinala Kupa šampiona, a sa Oransodom iz Kantua (1966–69) postao prvi strani trener osvajač prvenstva Italije (1968). U tom timu je trenirao i neka slavna imena italijanske košarke poput Pjerluiđija Marcoratija i budućeg selektora Karla Rekalkatija.

U prvoj posleratnoj godini osvojio je titule u dva različita sporta. Bio je prvak Beograda u stonom tenisu i prvak Jugoslavije u košarci, oba puta sa Crvenom zvezdom. Sve dok nije seo na klupu OKK Beograda, faktički je bio igrač-trener, jer je još u Crvenoj zvezdi trenirao njen mladi tim. Isto je bilo i sa Partizanom, ali u seniorskom sastavu. U ekipi OKK Beograda lansirao je Radivoja Koraća kao prvu zvezdu u istoriji jugoslovenske košarke. Sve vreme, do prelaska u kancelariju FIBA u Minhenu 1969, radio je kao veterinar.

Paralelno sa trenerskom karijerom sticao je iskustva i u košarkaškoj administraciji. U KSJ je došao 1953, a zatim je od 1956. do 1966, sve do odlaska u Oransodu, bio generalni sekretar. U to vreme bio je i „tehniko” u nacionalnom timu dajući nemerljiv doprinos u razvitku reprezentacije i radu saveznog kapitena Aleksandra Nikolića.

Preloman trenutak u njegovoj diplomatsko-sportskoj karijeri bila je ponuda prvog generalnog sekretara FIBA Vilijama Džonsa da mu bude zamenik. Do te ponude došlo je na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Na Olimpijskim igrama u Meksiko Sitiju 1968, Džons mu je poverio da vodi košarkaški turnir. Nekoliko meseci pre toga postao je italijanski prvak s Oransodom, s kojom se naredne godine rastao zbog ponude da se preseli u kancelariju FIBA u Minhenu. Džons ga je doživljavao kao čoveka koji može da uspostavi mir u sportu, imajući u vidu hladni rat i činjenicu da je diplomatija bila pred velikim izazovima. Prepustio mu je kormilo na kongresu FIBA u Montrealu, za vreme Olimpijskih igara 1976.

Bora Stanković je uradio mnogo toga za košarku što mu obezbeđuje jedno od najviših mesta u njenoj istoriji. S njim na čelu, FIBA je ušla u svoje zlatno doba, podižući ugled i u olimpijskom pokretu i među ljubiteljima košarke privukavši pod svoj krov više od 200 država. Ali ako nešto od toga zaslužuje da bude nazvano revolucionarnim, to je svakako ujedinjenje američke profesionalne košarke s ostatkom sveta. Šansu da se obračuna sa lažnim amaterizmom (kako je isticao), protiv koga se iz sve snage borio, video je prilikom upoznavanja s komesarom NBA Dejvidom Šternom u Milanu 1984. Osvojio ga je svojim stavovima na vrlo posećenoj pres konferenciji, pa su tako zajedničkim snagama postepeno otvorili vrata FIBA takmičenja za igrače iz najbolje lige na svetu.

Getty Images/Matthew Stockman

Kad su se američki profesionalci, predvođeni Majklom Džordanom, pojavili na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992, košarka je ušla u novu eru. Ujedinjenje NBA i FIBA bio je, gledajući globalno, najveći potez u Stankovićevoj karijeri, iako su ga mnogi kritikovali zbog velikog jaza između „Drim tima” i ostalih reprezentacija. Međutim, on se držao toga da „možeš da napreduješ samo ako igraš protiv boljih od sebe”. I bio je u pravu. Već na Svetskom prvenstvu u Indijanapolisu 2002, Amerikanci su doživeli tri poraza, redom od Argentine, Jugoslavije i Španije, i zauzeli tek šesto mesto. Iste godine, Stanković je ulogu generalnog sekretara FIBA prepustio Patriku Baumanu. Od tog trenutka bio je počasni generalni sekretar FIBA, a u Košarkaškom savezu Srbije preuzeo je ulogu počasnog predsednika.

Kao član Komisije FIBA za evrokupove od njenog osnivanja, posle i njen predsednik, zatim kao direktor najvećih košarkaških događaja, ostvario je neverovatan uticaj na košarku. Kada je osnovan Kup šampiona (danas Evroliga) 1957. godine, bio je jedan od petorice osnivača.

Za vreme Olimpijskih igara u Seulu 1988. izabran je za člana Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), na predlog tadašnjeg predsednika MOK Huana Antonija Samarana. Jedno u nizu velikih svetskih priznanja dobio je na stoti rođendan košarke 1991, kada je uvršten u Nejsmitovu “Kuću slavnih” u Springfildu (Masačusets, SAD).

Za vreme Evropskog prvenstva 2007, u madridskom predgrađu Alkobendasu, primljen je u FIBA „Kuću slavnih“ (danas se nalazi u Ženevi), koja je tada i otvorena. Odlikovan je desetinama domaćih i međunarodnih priznanja. Pored ostalog, francuskim Ordenom Legije časti, Ordenom MOK, Nagradom „Svetski sportski lider“ Sportske akademije SAD, Oktobarskom nagradom grada Beograda…

Do kraja života ostao je veran košarci i posvećen napretku košarkaške organizacije u kojoj je potekao. Kao počasni predsednik Košarkaškog saveza Srbije učestvovao je u donošenju nekih vitalnih odluka za srpsku košarku u prethodnoj deceniji.

BIOGRAFIJA
– Datum rođenja: 9. jul 1925.
– Mesto rođenja: Bihać (BiH).
– Funkcije: počasni generalni sekretar Svetske košarkaške federacije (FIBA), počasni član Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), počasni predsednik Košarkaškog saveza Srbije (KSS), počasni član Olimpijskog komiteta Srbije (OKS).
– Adresa: FIBA, Ch. De Blandonnet 8, 1214 Vernier, Geneva, Switzerland.
– Jezici: srpski, ruski, francuski, engleski, nemački, italijanski, španski.
– Oženio se 1949. (dobio ćerku, dve unuke i dvoje praunuka).
– Hobiji: čitanje, muzika, tenis, plivanje.

PREGLED KARIJERE
– Diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Beogradu.
– Veterinarski inspektor za kontrolu mesa u Beogradu, deset godina.
– 1948: u Beogradu dobio diplomu košarkaškog trenera, posle učešća na nekoliko trenerskih seminara u Jugoslaviji i inostranstvu.
– 1966: ostavio posao veterinara zbog profesionalnih obaveza u košarci.
– 1972: zamenik generalnog sekretara FIBA.
– 1976-2002: generalni sekretar FIBA.
– 2002 – : počasni generalni sekretar FIBA.
– 1988-2005: član MOK.
– 2005 : počasni predsednik KSS.
– 2009 : Srpsko veterinarsko društvo, Akademija veterinarske medicine, Počasni doktor, 3. septembar 2009.

ISKUSTVA U SPORTU

Kao košarkaš
– Državni prvak sa Crvenom zvezdom 1946. i 1947.
– Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 36 utakmica, od 1948. do 1953, zaključno sa Osmim evropskim prvenstvom u Moskvi 1953. Učesnik Prvog svetskog šampionata u Buenos Ajresu 1950.

Kao trener
– OKK Beograd 1953-1963 i 1965.
– Prvak Jugoslavije 1958, 1960, 1962. i 1965.
– Oransoda (Kantu, Italija) 1966-1969.
– Prvak Italije 1968.

Domaća sportska administracija
– 1953-1966: član Predsedništva Košarkaškog saveza Jugoslavije.
– 1956-1966: generalni sekretar KSJ.
– 1988-2005: član Olimpijskog komiteta Jugoslavije.

Međunarodna košarkaška administracija
– 1958: izabran za člana komisije FIBA za evrokupove.
– 1960: na predlog generalnog sekretara FIBA Vilijama Džonsa postavljen za njegovog pomoćnika.
– 1972: zamenik generalnog sekretara FIBA.
– Po ovlašćenju generalnog sekretar FIBA bio zadužen za organizaciju košarkaških turnira na Olimpijskim igrama u Meksiko Sitiju, Minhenu i Montrealu, za Svetska prvenstva za košarkašice 1971. i 1975, kao i za nekoliko evropskih šampionata.
– 1976: postavljen za generalnog sekretara FIBA.
– 1976-2002: odgovoran za sva zvanična FIBA takmičenja.
– 1987: zajedno sa Američkom košarkaškom asocijacijom (NBA) organizovao prvi „otvoreni“ turnir, čiji je domaćin bio Milvoki (SAD), koji je ugostio reprezentaciju Sovjetskog Saveza i ekipu milanskog Trejsera.

MEĐUNARODNA SPORTSKA ADMINISTRACIJA
– Od 1980: član Borda poverenja Najsmitove „Kuće slavnih“.
– 1981-1983: član pres-komisije MOK.
– 1982-93: generalni sekretar Udruženja letnjih olimpijskih međunarodnih federacija (ASOIF).
– Od 1982: član Komisije za olimpijski pokret MOK.
– Od 1982: član Borda Komisije za olimpijski pokret MOK.
– 1988-2005: član MOK.
– 1988-92: član Koordinacione komisije za 25. letnje Olimpijske igre 1992.
– 1990-1994: član Komisije za pripremu 12. Kongresa MOK, u Parizu 1994. (stogodišnjica od prvog Kongresa).
– 1991: uvršten u Najsmitovu „Kuću slavnih“.
– 1992: član Komisije za olimpijske programe MOK.
– 1992-93: član Istražne komisije za 27. Olimpijske igre 2000.
– 1992-96: član Koordinacione komisije za 26. Olimpijske igre 1996.
– 1994-96: član Studijske komisije za Stogodišnjicu olimpijskog kongresa, u Parizu, 1994.
– 1996: član Ženske i Sportske radne grupe.
– 1998: član Izvršnog komiteta Mediteranskih igara.
– 1999: član Koordinacione komisije za 28. Olimpijske igre, u Atini, 2004.

PRIZNANJA
– 1974: Oktobarska nagrada grada Beograda za zasluge u sportu.
– 1983: „Svetski sportski lider“, priznanje koje dodeljuje Američka sportska akademija za razvoj međunarodnog sporta.
– 1983: Orden zasluga za košarku Košarkaškog saveza Venecuele.
– 1985: Olimpijski orden, koji mu je dodelio predsednik MOK Huan Antonio Samaran.
– 1986: Povelja za pomoć i saradnju Košarkaškog saveza Obale Slonovače.
– 1987: Orden zasluga SR Nemačke.
– 1991: Izabran za člana Nejsmitove „Kuće slavnih“.
– 1996: „Najsimtova nagrada za izuzetan doprinos“, koju dodeljuje Tipof klub iz Atlante (SAD).
– 1999: Nacionalni orden lava, koji dodeljuje država Senegal.
– 2001: „Zlatni majstor“, priznanje koje dodeljuje „Forum visoke direkcije“ iz Madrida.
– 2001: Vitez ordena Legije časti, koji dodeljuje država Francuska.
– 2002: Orden zasluga SR Jugoslavije.
– 2003: Zlatna plaketa Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore.
– 2006: Olimpijski orden, koji mu je dodelio predsednik MOK Žak Rog.
– 2007: Izabran za člana FIBA „Kuće slavnih“.
– 2010: Orden časti sa zlatnim zracima Republike Srpske.
– 2011: „Majska nagrada“ Sportskog saveza Srbije za životno delo.
– 2012: Specijalno priznanje Sportskog saveza Srbije.
– 2015: FIBA nagrada za životno delo.